Uoči Nevruza prisjećam se bogatog perzijskog
(iranskog) kulturnog, materijalnog i duhovnog naslijeđa koje je nemalim dijelom
prisutno i u bh. kulturi.
Shodno činjenici da bh. narodi pripadaju južnoslavenskoj kulturnoj skupini, s
perzijskom kulturom povezani su prije svega na osnovu pripadanja zajedničkoj
indoevropskoj skupini naroda i jezika.
Nadalje, imamo li u vidu da naši narodi baštine abrahamsku religijsku tradiciju
nije nevažna činjenica da su još stari Jevreji boraveći u Perzijskom carstvu dobrano
bili pod duhovnim utjecajem starih perzijskih religioznih učenja, shvatanja,
svjetogleđa... Napomenimo samo to da su ideje, ili učenja o raju, ili paklu
upravo iz perzijske religiozno-duhovne tradicije našle svoje domište u okrilju
jevrejskog, ili starozavjetnog korpusa duhovnih učenja. Potom će ideja raja i
pakla, posredstvom jevrejske tradicije naći svoje mjesto i u eshatološkim predodžbama,
kako kršćanskim, jednako tako i islamskim!
S dolaskom osmanskih Turaka na naše prostore, perzijska kultura (materijalna i duhovna) snažno se odražava i ostavlja gotovo neprolazne tragove u našoj, bh. kulturi – osobito onoj urbanoj. Napomenimo još i to da je perzijska kultura, osmanskim Turcima bila golemo nadahnuće, ali i svojevrsna riznica – nesagledivi su utjecaji perzijske kulture na osmanske Turke, a posredno i na druge narode, osobito evropske, a koji ulaze u sastav Osmanske države.
Sve kazano, naravno na razini natuknice i uoči Nevruza ima za cilj prenijeti
jedno, osobno, svježe iskustvo, što bi rekli od neki dan.
Boraveći u kazandžijskoj radioni (gle, i kazandžijsko
umjeće, obrada bakra svoje domište ima u drevnoj Perziji) sarajevskog
kazandžije Abdulaha Hadžića, na Kovačima imao sam priliku gledati, bolje reći
slušati (samâ') kako ovaj majstor
pravi ibrik (perzijska riječ!).
To je prvi put da gledam, ali i slušam kako se pravi
ibrik – jer to se i gleda i sluša! U tom trenutku, ma koliko to možda zvučalo i
pretenciozno, sam ibrik, ili ono što tek treba postati ibrikom postaje, u mojoj
percepciji posve nevažno. Zapravo, sve u toj nevelikoj kazandžijskoj radioni
postaje nevažno ili manje važno spram jedine slike pred mojim očima, ali i
zvuka u mojim ušima.
Ta slika okretanja
komada bakrenog pleha, i uz reski, ritmični zvuk čekića preda mnom je prispodobila, nikoga drugog doli
glasovitog perzijskog mistika (sufiju) hz. Dželaludina Rumija Mevlanu (XIII
st.). Naime, predanje veli da je upravo ovaj mistik, zaljubljenik u apsolutnu
Ljepotu, hodajući čaršijom (Konjom) začuo zvuk čekića iz obližnjih zanatskih
radionica (kujundžijskih, kazandžijskih, kovačkih – svejedno). Zvuk čekića, i
to ritmični zvukovi nagnali ili inspirisali su ovog zaljubljenika da u njima
prepozna muziku sfera, a pred tom
muzikom zanešenjak nije mogao ništa drugo uraditi doli se prepustiti istoj.
Podigao je ruke, jedan dlan okrenuvši ka nebu (Nebu), a drugi ka zemlji započeo
je svoj ples – upravo poput ovog bakrenog pleha u rukama kazandžije Abdulaha, uz
ritmični zvuk čekića!
Istina, Rumi se započinjavši navedeni ples predavao
nebeskoj muzici, poput bakrenog pleha u Abdulahovim rukama.
Ovo može biti i drugačije kazano: Rumi je bio predani abdullah (služitelj Božji) poput bakrenog pleha u rukama Abdulaha.
Koliko li samo asocijacija!
Valja stati ovdje i prepustiti vas majstorstvu sarajevskog kazandžije Abdulaha,
uz želju da vam ova Nova godina, Nevruz, bude svijetlija od prethodnih.
