Religijska mnogolikost

Religijska mnogolikost, i jedan zajednički Istok i Utok 

(religije, i njihove mnogolikosti nisu ništa drugo doli ovaj tanani veznik i između Istoka i Utoka)

Golemo je mnoštvo islamskih, napose sufijskih (irfanskih) mudraca (hakima) koji su ukazivali na to da je mnoštvo puteva (religija) koji vode Bogu, a da je samo jedan, zajednički Bog. Mnogi su mudraci, iz navedene tradicije koristili simbol planine, i mnoštvo puteva s njenog podnožja koji vode ka planinskom visu. Nadalje, ukazivali su na to da svaki od tih puteva ima svoje zavojitosti, ako hoćete specifičnosti koje upravo te puteve, u formalnom smislu čine jedinstvenim, i međusobno različitim (dakako, sa pojedinim istostima i sličnostima). Ipak, svi ti putevu (treba li naglasiti da su ti putevi metafora za religije!?) što su bliži planinskom vrhu sve su bliži i jedni drugima i u onom izvanjskom, formalnom, manifestnom... smislu. S tim u vezi, svaki putnik (salik, homo viator) koji je postigao upravo ovu i ovakvu viziju planine i planinskog vrha, koji dodiruje Beskrajno posve je siguran da su penjači (putnici), što idu drugim stazama ipak njegovi s a p u t n i c i, u biti na istom i zajedničkom putovanju. Neće li onda, svaki mudar putnik na kojem god putu da jeste počuti, svoga saputnika (po istom cilju) o njegovoj viziji, slutnji, pa eto ako hoćete i saznanju o tom istom i zajedničkom cilju?

Anticipirati ovaj jedan i zajednički cilj, planinski vrh koji, kako rekosmo dodiruje Beskrajno, u kojem se susreću svi putevi, po nama je možda i jedina vizija koja može omogućiti smislen dijalog među pripadnicima različitih religija sad i ovdje (svijest, ili saznanje o zajedničkom unutarnjem i nadformalnom jedinstvu, ali i formalnoj raznolikosti sve dok smo na putu ka planinskom vrhu).

Imati u vidu kazano olakšava čitanje, ili razumijevanje mnogih sufijskih tekstova (istina, svejednako i onih iz dr. duhovnih i/ili religijskih tradicija) koji ukazuju na različitost puteva, i jednovremeno na jedan i zajednički cilj. U tom smislu donosimo jedno kratko kazivanje glasovitog hz. Dželaludina Rumija Mevlane (1207-1273.) iz njegovog djela Fîhi ma fîhi (uistinu teško prevodiva sintagma, pa ćemo je ostaviti u njenom izvorniku!).

hz. Dželaludin Rumi Mevlana (1207-1273.)

»Govorih jednog dana među jednom skupinom ljudi, a bio je prisutan među njima i jedan broj muslimana. Usred mog obraćanja oni počeše plakati i odavati se emocijama i ekstazi.

Neko upita: „Šta oni razumiju i šta oni znaju? Jedino jedan od hiljadu muslimana razumije ovu vrstu govora. Šta su onda (kršćani i jevreji) razumjeli, pa su u plač briznuli?“

Učitelj odgovori: „Nije nužno da oni razumiju unutarnji duh ovih riječi. U suštini stvari su riječi same, a to oni razumiju. Na koncu, svaki od njih potvrđuje Jedinstvo Božije, potvrđuje da je On Stvaratelj i Opskrbitelj, da je On Nadziratelj svega, da će se Njemu vratiti i da je On Taj Koji kažnjava i oprašta. Kada neki (od kršćana i jevreja) čuju ove riječi, koje su opis i podsjećanje na Boga, nastane sveopće komešanje i ekstatična strast. Jer, iz ovih riječi izvire miris njihovog Ljubljenog i njihovog Traženog.

Ljudi! Mada su putevi različiti, cilj je jedan.[1] Ne vidite li da mnogi putevi vode Ka'bi?[2] Za neke, staze od Bizanta vode; za neke, od Sirije; za druge od Perzije; za treće iz Kine; a neki čak i morem dolaze iz Indije i Jemena. Tako, ako razmislite o putevima, različitost je velika a raznolikost beskrajna; ali, kad razmislite o cilju – on je za sve isti. Srca svih su kod Ka'be jedno. Srca imaju jednu ljubav, žar i veliku čežnju za Ka'bu i u tome nema prostora protuslovlju! Ta ljubav nije niti nevjerstvo niti vjerovanje; to će reći da ta ljubav nije pomućena različitim putevima koje smo spomenuli. Kad već stignu tamo, sve to raspravljanje, ratovi i različita učenja tek su put! I tad jedan čovjek kaže drugom: 'Ti si lažov i nevjernik!', a drugi odgovori istom mjerom. Ali kad jednom stignu Ka'bi, shvate da su ratovi vezani samo za put i da im je cilj jedan...

Ukratko: sada svi ljudi, svojim najdubljim srcem, vole Boga i drže Ga se, štuju Ga i sve se stvari prepuštaju u nadi za Njim, ne poznaje se ništa osim Njega, Njega Koji je Svemogući i Onoga Koji upravlja svim stvarima njihovim! Ovakva spoznaja nije ni nevjerstvo ni vjerovanje. Po sebi to je bezimeno, neizrecivo...

Ali oni što tumače sve doslovno uzimaju Svetu Džamiju da bude Ka'ba koju ljudi popravljaju. Sufiji, međutim, izabraše Boga, uzeše svetu Džamiju u značenju Jedinstva s Bogom...“«[3]

---

[1] Podebljao R. Ibrović

[2] Ovdje je Ka'ba simbol božanskog, nadformalnog. Nije riječ doslovno o Kabi koju nalazimo i prepoznajemo na ovozemnim mapama, i konkretno na jednom zemaljskom toposu na kojem jeste Kaba koju poznajemo i kao plod graditeljskih ruku, kao mjesto muslimanskog hodočašća i sl. Ne, o toj i takvoj Kabi ni slučajno ne misli Rumi, što će biti posve razvidno u nastavku teksta u kojem on to gotovo zorno i veli!

[3] Iz: Seyyed Hossein Nasr, Živi sufizam: ogledi o sufizmu, NI „Ibn Sina“, Sarajevo, 2004., str. 216-217.