»...ukoliko postoje različite religije – od
kojih svaka, po definiciji, zbori apsolutnim, i odatle isključivim jezikom – to
je zato što su razlike među religijama sukladne upravo, po usporednosti,
razlikama među ljudskim pojedincima.
Drugim riječima ukoliko su religije istina, to je stoga što je u slučaju
svake od njih govorio Bog; i ukoliko su različite, to je stoga što je Bog svaki
put govorio u različitim „jezicima“ u skladu sa različitostima ljudskih posuda.
I naposlijetku, ukoliko religije jesu apsolutne i isključujuće, to je zato
što je u svakoj od njih Bog kazao: „Ja“.
Mi dobro znamo, a to štaviše spada u naravni poredak stvari, da ova teza
nije prihvatljiva na razini egzoterijskih[1]
ortodoksija, nego na ravni sveobuhvatne ortodoksije, ortodoksije koju Muhyiddin
Ibn Arabi, veliki obznanitelj gnoze u islamu, posvjedočuje riječima ovim:
„Moje je srce postalo primateljkom svakog oblika;
Ono je ispasište gazelama[2]
i manastir kršćanskih monaha,
hram idola, Ka'ba hodočasnicima, pločice Tore i knjiga Kur'ana.
_______________________
[1] Ova riječ
ukazuje na ograničenje, ali apriorno ne sadrži prigovor, ljudske su osnovice
uvijek ono što jesu.
[2] „Gazele“ označuju duhovna stanja.
[3] Doslovno: „Njegove kamile.“ „Kamile“ kao i „gazele“ ovdje ukazuju na
zbiljnosti duha: one predstavljaju unutarnje i vanjske posljedice – ili pokretljiva
obličja – „ljubavi“ ili drugim riječima posljedice „suštinske svjesnosti“.
[4] Ovdje
to nije pitanje mahabhe u psihološkom i metodičkom smislu, nego živuće istine i „božanskoga
privlačenja“. „Ljubav“ je ovdje suprotstavljena „oblicima“ koji su predočeni kao
„hladni“ i „mrtvi“. Sveti Pavao je također rekao da „slovo ubija a Duh
oživljuje“. „Duh“ i „ljubav“ ovdje su istoznačni.
[5] Slično ovome Dželal ad-Din Rumi u
svojim katrenima veli: „Ako je slika Voljenog u hramu idola, onda je posvemašnja zabluda kružiti oko
Ka'be. Ako je Ka'ba lišena mirisa Voljenog, ona je sinagoga. A ako u sinagogi
osjećamo miris ujedinjenja s Njim, sinagoga je naša Ka'ba.“ U Kur'anu je ovaj
univerzalizam posebno iskazan u ovim ajetima: „Bogu pripadaju istok i zapad;
kamo god se okrenuli, tamo je Lice Božije“ (II, 115) – „Reci: Zovite 'Allah'
ili zovite 'Ar-Rahman'; koje god Ime zazvali, Njemu pripadaju sva Imena
najljepša (VII, 110). U ovom drugom stavku Božija Imena mogu označavati duhovne
perspektive, pa tako i religije. Različite su religije poput zrna brojanice;
uže je gnoza, njihova jednotna suština prolazi kroza sve njih.
*Prijevod stihova
preuzet iz: Muhyi-d-din Ibn 'Arabi, Dragulji poslaničke mudrosti, Bemust,
Zenica, 1995., str. 342. (prev. Rešid Hafizović)
** Frithjof
Schuon, Razumijevanje islama, El-Kalem, Sarajevo, 2008., str. 52-53.
