za žrtve koje to više ne žele biti

(o..., Jasenovcu, Bleiburgu, Vukovaru, Srebrenici...)

VIKTIMIZACIJA je na prostorima bivše Jugoslavije trend koji je sveprisutan kod svih naroda, a posebno je izražena u Bosni unutar sve tri etno-konfesionalne zajednice.

Daniele Giglioli

O viktimizaciji vrlo zanimljivo piše talijanski esejist Daniele Giglioli. 

Posebno je zanimljiv njegov tekst pod naslovom Crittica della vittima. Un espirimento con l'etica (Pokuda žrtve. Etički pristup).[1]

Donosimo nekoliko kratkih ali veoma jezgrovitih kazivanja iz navedenog teksta s ciljem da pokušamo porazmisliti o posljedicama, prije svega zlopamćenja i s namjerom da jednom za svagda prestanemo biti žrtve bilo koga ili bilo čega što je izvan nas samih.

„Žrtva je junak našeg vremena. Žrtva stvara prestiž, izaziva pozornost, obećaje i unapređuje priznanje, snažno proizvodi identitet, samopoštovanje i opravdansot vlastitih zahtjeva. Žrtva čini imunim protiv svake kritke, osigurava uzvišenu nevinost od bilo kakve razumne sumnje. [...] Kao žrtva, mi nismo ono što činimo, nego smo ono što smo pretrpjeli, što smo izgubili, što nam je oduzeto.“ „Žrtva nije nikome odgovorna, ne mora nikome polagati račune niti se opravdavati, - što je poželjan san svake moći. [...] Žrtva nije slučajno ratna tema, gdje se treba razjasniti tko je podnio veće žrtve, tko je prvi postao žrtva i tko je trajna žrtva.“

„Napuhivanje statusa žrtve jača položaj moćnih i slabi položaj potčinjenih; oslabljuje sposobnost za zdravo djelovanje i pretjeruje s pretrpljenom patnjom. Podgrijava kult mržnje i osvete te uzdiže kult izmišljotina. Potiče razvoj rigidnih i vrlo često fiktivnih identiteta. Lancima veže uz prošlost i na taj način opterećuje budućnost. Obeshrabruje nas na odvažne promjene. Privatizira povijest, a slobodu miješa s neodgovornošću.“[2]

---

[1] Njemački prevod je još znakovitiji: Die Opferfalle. Wie die Vergangenheit die Zukunft fesselt, tj. Zamka žrtve. Kako prošlost sputava budućnost.

[2] Preuzeto iz: Srećko M. Džaja, Bosansko-hercegovačke povijesne paradigme, nacionalni narativi i pitanje pomirbe, u: BOSNA FRANCISCANA, god. XXV, br. 46, Sarajevo, 2017., str. 69. 

Religijska mnogolikost

»...ukoliko postoje različite religije – od kojih svaka, po definiciji, zbori apsolutnim, i odatle isključivim jezikom – to je zato što su razlike među religijama sukladne upravo, po usporednosti, razlikama među ljudskim pojedincima.

Drugim riječima ukoliko su religije istina, to je stoga što je u slučaju svake od njih govorio Bog; i ukoliko su različite, to je stoga što je Bog svaki put govorio u različitim „jezicima“ u skladu sa različitostima ljudskih posuda.

I naposlijetku, ukoliko religije jesu apsolutne i isključujuće, to je zato što je u svakoj od njih Bog kazao: „Ja“.

Mi dobro znamo, a to štaviše spada u naravni poredak stvari, da ova teza nije prihvatljiva na razini egzoterijskih[1] ortodoksija, nego na ravni sveobuhvatne ortodoksije, ortodoksije koju Muhyiddin Ibn Arabi, veliki obznanitelj gnoze u islamu, posvjedočuje riječima ovim:

„Moje je srce postalo primateljkom svakog oblika;

Ono je ispasište gazelama[2] i manastir kršćanskih monaha,

hram idola, Ka'ba hodočasnicima, pločice Tore i knjiga Kur'ana.

Ja slijedim religiju Ljubavi; kojim god putem karavana[3] Ljubavi[4] da krene,

Taj put je moja religija i moje uvjerenje.“[5]*«**

 _______________________

[1] Ova riječ ukazuje na ograničenje, ali apriorno ne sadrži prigovor, ljudske su osnovice uvijek ono što jesu.

[2] „Gazele“ označuju duhovna stanja. 

[3] Doslovno: „Njegove kamile.“  „Kamile“ kao i „gazele“ ovdje ukazuju na zbiljnosti duha: one predstavljaju unutarnje i vanjske posljedice – ili pokretljiva obličja – „ljubavi“ ili drugim riječima posljedice „suštinske svjesnosti“. 

[4] Ovdje to nije pitanje mahabhe u psihološkom i metodičkom smislu, nego živuće istine i „božanskoga privlačenja“. „Ljubav“ je ovdje suprotstavljena „oblicima“ koji su predočeni kao „hladni“ i „mrtvi“. Sveti Pavao je također rekao da „slovo ubija a Duh oživljuje“. „Duh“ i „ljubav“ ovdje su istoznačni.

[5] Slično ovome Dželal ad-Din Rumi u svojim katrenima veli: „Ako je slika Voljenog u hramu idola,  onda je posvemašnja zabluda kružiti oko Ka'be. Ako je Ka'ba lišena mirisa Voljenog, ona je sinagoga. A ako u sinagogi osjećamo miris ujedinjenja s Njim, sinagoga je naša Ka'ba.“ U Kur'anu je ovaj univerzalizam posebno iskazan u ovim ajetima: „Bogu pripadaju istok i zapad; kamo god se okrenuli, tamo je Lice Božije“ (II, 115) – „Reci: Zovite 'Allah' ili zovite 'Ar-Rahman'; koje god Ime zazvali, Njemu pripadaju sva Imena najljepša (VII, 110). U ovom drugom stavku Božija Imena mogu označavati duhovne perspektive, pa tako i religije. Različite su religije poput zrna brojanice; uže je gnoza, njihova jednotna suština prolazi kroza sve njih.

*Prijevod stihova preuzet iz: Muhyi-d-din Ibn 'Arabi, Dragulji poslaničke mudrosti, Bemust, Zenica, 1995., str. 342. (prev. Rešid Hafizović)

** Frithjof Schuon, Razumijevanje islama, El-Kalem, Sarajevo, 2008., str. 52-53.