Sedam (svetih) spavača u pećini

Sedam (svetih) spavača u kršćanskoj i islamskoj tradiciji

Sedam svetih otroka[1] iz Efesa ili Svetih Sedam zaspalih
i Ashabul-kehf – Drugovi iz pećine

Unatoč prevalentnom, savremenom diskursu i kod kršćana i kod muslimana, a koji nastoji istaknuti što više razlika formalne naravi kako bi se kazalo da i u sferi nadformalnog ne postoji ništa zajedničko (neprihvatanje istosti ili pak sličnosti) mi nastavljamo podastirati jasne ukaze da je među ovim tradicijama, a to svejednako važi i za druge autentične religijsko-duhovne tradicije, mnoštvo tananih niti koje spajaju i po vertikali i po horizontali i u svim dr. dimenzijama. 

To spajanje, po kojima prepoznajemo istosti i sličnosti ukazuje nam na jednu zajedničku Tradiciju koja počiva ili koja je smirena u svim religijskim tradicijama. To je ona Tradicija koju, recimo vedanta, ili tzv. „hinduizam“ oslovljava terminom sanathana-dharma (lat. religio perennis).[2]

Ovoga puta kazat ćemo nekoliko riječi o sedam bogougodnika, svetaca, evlija, mubarek ljudi ili kako ih najčešće ove dvije tradicije (kršćanstvo i islam) poznaju kao sedam spavača u pećini.

///

Krenimo iz očišta kršćanstva.

Odveć je poznato da su kršćani u prvim stoljećima, tačnije do četvrtog stoljeća bili proganjani, napose unutar Rimskog carstva. Ta proganjanja iznjedrila su mnoštvo mučenika (mnogi od njih su i sveci) unutar kršćanske tradicije koji su stekli golem ugled i poštovanje u potonjim generacijama. Ti mučenici postali su paragoni istrajnosti, vjere, trpljivosti, nade... i napose ljubavi, za koju sv. Pavle, nasljedujući Isusov nauk veli da je najviša ili najuzvišenija (I Kor  13,13).

U vremenu rimskog cara Decija (III st.)[3] kada je progon kršćana uzeo velikog maha sam Decije došao je u Efes gdje je priređeno praznovanje paganskih idola tj. prinošenje žrtava istima, ali i pokolj kršćana.[4]  Navedeni car izdao je naređenje da se svi žitelji Efesa i šire okoline saberu radi prinošenja žrtava idolima. Trećeg dana ovog praznovanja car je dao naređenje da se i kršćani prinesu kao žrtve idolima.

Svetih Sedam zaspalih, zapadno evropska kršćanska minijatura
XIV st.

Sedam mladića, po predanju vojnika suzdržali su se od prinošenja žrtava paganskim idolima. Mladići su se usredotočili na molitvu koju su uputili Bogu za spas kršćana. Tih sedam mladića bili su sinovi ugledenih efeških starješina, a njihova imena u okrilju pravoslavne tradicije su: Maksimilijan, Jamvlih, Martinijan, Jovan (Konstantin), Dionisije, Eksakustodijan i Antonin.[5] Zbog svoga odbijanja da prinose žrtve bogovima (idolima, kumirima...) bijahu optuženi kod cara. Ta optužba prisili ih da se sklone u pećinu na brdu Ohlon (ili Kalion, današnje brdo Panayirdagh[6]) u blizini Efesa. U pećini mladići su se posvetili molitvi i postu, a predanje veli da su sa sobom ponijeli i nekoliko srebrenjaka tek toliko da imaju kako bi se mogli prehraniti za nekoliko dana.

Ali, kada car Decije sazna da su mladići pobjegli i da su se sakrili u pećini naredi da se pećina sazida. Međutim, Bog spusti na mladiće čudnovatan i dugotrajan san. Dva carska dvoranina (komornika) Teodor i Rufin koji bijahu kriptokršćani dali su da se uzida jedan kovčežić s pločama na kojima su bila ispisana imena sedmorice mladića i tako bi zabilježena njihova mučenička „smrt“ od strane cara Decija. 

Sedam svetih otroka, ikona istočno kršćanske
pravoslavne umjetničke tradicije.

Po kršćanskom predanju proći će 200 godina od čina sazidavanja mladića pa sve do vremena kada će nastati spor u tadašnjem svekršćanskom društvu Istočnog rimskog carstva – želimo reći da je u tom V stoljeću kršćanstvo već priznata religija, i ne samo to, kršćanstvo je i državna religija koja snažno oblikuje svu društvenu zbilju.[7]

Naime, za vrijeme istočnorimskog cara Teodozija II (ili Teodozija mlađeg)[8] u V stoljeću nastao je spor oko kršćanskog učenja o uskrsnuću mrtvih[9] jer mnogi posumnjaše u istinitost navedenog nauka (predvodnik te heretične sljedbe bijaše episkop eginski Teodor; mnogi vjerovaše da nakon smrti nema uskrsnuća tijela, već samo duše, a neki pak sumnjaše u bilo kakvo uskrsnuće[10]). Ta nevjerica i polemika ražalostila je cara te se je on molio Bogu kako bi On na neki način ljudima, kršćanima ukazao na istinu. A baš u to vrijeme (tačnije 446. godine[11]) neki pastir koji je držao ovce pravio je torove koristeći kamenje kojim je sazidana pećina na brdu Ohlon. Uzimajući s ulaza pećine kamen po kamen probudi mladiće koji bijahu posve mladi, zdravi i baš onakvi kakvi su i zaspali. To čudo brzo se razglasi, pa za njega ču i sam car Teodozije II te dođe s velikom dvorskom svitom pred mladiće s kojima zapodjenu razgovor. Sjetimo se s jedne strane kovčežića s pločama na kojima su bila ispisana imena sedmorice mladića, a s druge da se je baš tada kada su se probudili mladići rasplamsala priča o vjeri i/ili nevjeri u uskrsnuće tijela, pa i duše. Ovaj događaj bijaše očit znak, baš onaj znak za kojeg se car Teodozije II tako smjerno molio Bogu – jasno, onima koji su vjerovali u uskrsnuće ovo čudo učvrsti vjeru, a onima koji su sumnjali vrati plam stare vjere. Predanje dalje veli, da su poslije sedam dana mladići ponovo zaspali snom mrtvim te čekaju dan općeg uskrsnuća. Car htjede da njihova tijela položi u zlatne kovčege, ali predanje veli da su mu se mladići javili u snu i kazali da ih ostavi na zemlji (u pećini) baš onako kako su i polegli.

Danas obje velike kršćanske denominacije, i pravoslavna i rimokatolička crkva obilježavaju dan ovih mladića. 

Pravoslavna crva (SPC) spominje ih kao Sedam svetih otroka iz Efesa i u svom crkvenom kalendaru ima spomendan na njih 22. oktobra, dočim u rimokatoličkoj crkvi i njenom kalendaru ovih sedam mučenika svoj spomendan imaju 27. jula.[12]

U pravoslavnoj tradiciji smatraju se zaštitnicima mladića (otroka) i muškaraca, a vjeruje se da će se na njihov dan svaka želja ispuniti ukoliko se zapali svijeća i pomoli sedmorici mladića spavača.

Sljedeći kršćanski autori pisali su o ovom hijerpovijesnom događaju: biskup Jakov iz Saruga (V-VI st.), Grgur iz Toursa (VI st.), Pavao Đakon (VIII st.) u djelu Povijest Langobarda, Jakov iz Voragine (XIII st.) u djelu Zlatne legende...[13]

///

Uz ovu kršćansku interpretaciju o sedam spavača u pećini, a ponudili smo valja reći skraćenu interpretaciju u nastavku nudimo i islamsku koja za razliku od kršćanske svoje utemeljenje ima u svetom spisu Kur'anu (koji jeste temeljno i konstitutivno vrelo islamske religiozno-duhovne tradicije), a osim svetog Teksta informacije o navedenom hijeropovijesnom događaju nalazimo i u islamskom predanju ili pak u islamskoj hijeropovijesti (ar. kasas). 

U tom smislu navodimo iz kur'anskog Teksta jedan dio 18. sure („poglavlja“) koja nosi naziv Pećina (El-Kehf) upravo po onoj pećini u kojoj su sedam mladića našli utočište od progona.

“Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim? Kada se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: "Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovome našemu postupku prisebnost (smjernost)", Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.

Ispričaćemo ti povijest njihovu, onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svog, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: "Gospodar naš, Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu? Kad napustite njih i one kojima umjesto Allahu robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će milošću Svojom vas obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti."

I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kad se rađa, obilazi pećinu s desne strane, a kad zalazi zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći, kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti. I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali, i Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao; da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.

I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedni druge pitali. "Koliko ste ovdje ostali?"; upita jedan od njih. "Ostali smo dan ili dio dana", odgovoriše. "Vaš Gospodar najbolje zna koliko ste ostali", rekoše. "Pošaljite, jednoga od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama, jer, ako oni doznaju za vas, kamenovaće vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!"

I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje, kada su se između sebe o njima raspravljali, i rekli: "Sagradite na ulazu u nju ogradu, Gospodar njihov najbolje zna ko su oni." A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: "Napravićemo na ulazu u nju Bogomolju!"

Neki će reći: "Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti", a neki će govoriti: "Bila su peterica, pas njihov je bio šesti", nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: "Bila su sedmerica, a pas njihov bio je osmi." Reci: "Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga!"

I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!"; ne dodavši: "Ako Bog da!" A kad zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: "Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga."

A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina. Reci: "Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka." 

(Kur’an, 18:9-26)

Islamsko predanje i hijeropovijest u značajnoj mjeri na sličan, a ponegdje i na isti način kazuje o Drugovima iz pećine kao i kršćanska tradicija. 

Ashabul kehf - Drugovi iz pećine
islamska umjetnost - perzijska minijatura

Ukratko, i ovdje je riječ o sedmorici bogougodnika, pravednika, pravovjernih... koji živeći u posve nemoralnim društveno-političkim okolnostima bivaju prinuđeni spas naći u pećini, odnosno u smjernoj meditaciji (ar. zikru i fikru). Jasno je da iz islamske perspektive ovi mladići jesu sljedbenici onog vjerozakona (ar. šerijata) kojeg je donio poslanik Isā (a.s.), tj. Isus Krist. Njihov credo, kao i credo svih nasljedovatelja Isāa bijaše, po islamskoj interpretaciji sljedeći: „La ilahe illallah ve Isā rūhullah“, a to znači „Nema boga osim Boga, i Isā je Rūh (Duh) od Boga“.[14]

Pećine u Efsusu - jugoistočna Turska

Kada je riječ o samoj naraciji o Drugovima iz pećine, osim kur'anskog Teksta, koji je za muslimane neupitan u smislu autentičnosti postoji još niz dodatnih naracija, iz islamskog predanja i hijeropovijesti koje dopunjuju kur'anski Tekst detaljima o mjestu, vremenu i okolnostima u kojima svoju vjeru kušaju i žive Drugovi iz pećine. Te dodatne informacije dobrano se naslanjaju na kršćanske izvore tj. na kršćanski narativ o sedam svetih mučenika iz Efesa. Ipak, postoje i stanovite razlike, a neke od njih jesu one koje se odnose na mjesto i vrijeme događaja. Po kršćanskoj interpretaciji ovaj hijeropovijesni događaj dešava se u maloazijskom gradu Efesu, dočim u islamskoj tradiciji, osim Efesa govori se i o Efsusu, gradu koji je smješten u jugoistočnoj Turskoj u blizi grada Tarsusa (drevni hetitski grad Tars, na području Cilicije - Kilikije), a postoje i ona kazivanja koja područje današnjeg Jordana, tačnije bližu okolinu drevnog antičkog grada Petre prepoznaju kao mjesto navedenih dešavanja. Također, postoje razlike i u dataciji. Naime, islamska kronologija ovih hijeropovijesnih događaja, također odstupa od kršćanske. Kao što smo prethodno kazali mladići iz pećine u istu su se sklonili za vrijeme rimskog cara Decija (III st.), a probudili su se za vrijeme bizantskog cara Teodozija II (V st.), što će reći da su spavali oko 160 do 200 godina. Međutim, islamski izvor, a to je kur'anski Tekst veli da su mladići spavali 300 godina (solarnih).[15] Ako se uzme za tačno da su se probudili za vrijeme Teodozija II (ta nam se godina ili period buđenja čini sigurnijom) onda godina njihovog ulaska u pećinu i san pomjera se unatrag u period od 108. do 150. godine, a to je period u kojem su vladali rimski carevi iz dinastije Antonina, a to su: 

Trajan (lat. Marcus Ulpius Traianus), vladao od 98. do 117., 
Hadrijan (lat. Publius Aelius Hadrianus), vladao od 117. do 138. i 
Antonin Pio (lat. Titus Aurelius Fulvus Boionius Arrius Antoninus), vladao od 138. do 161.[16]

Kako god da bilo, kada je riječ o tačnom vremenu ulaska mladića u pećinu i u san, i kada je riječ o tome gdje se nalazila ta pećina mi nastavljamo kazivanje iz očišta islamske tradicije. A ista kazuje da je s mladićima u pećinu ušao i njihov vjerni pas Kitmir. 

Razlog njihovog odlaska u pećinu gotovo je isti kao i iz očišta kršćanske tradicije – progon monoteista, Isāovih nasljedovatelja od strane politeista, ili posve nemoralnog društva koje je svoje strasti i neznanje uzelo za božanstva!

Vrijedno pažnje je sljedeće kazivanje, a koje smo imali prilike pročitati u navedenom kur'anskom Tekstu. Naime, tu se veli da je za vrijeme sna mladića u pećini, dragi Bog dao da sunčeve zrake pri izlasku zaobilaze pećinu s desne strane, a prilikom zalasku s lijeve. Takvo ponašanje sunčevih zraka (svojevrstan ples) po islamskom vjerovanju bilo je znakovito (ar. ayet) za sve one koji su znali i umijeli iščitati božije znakove (ar. ayetullah; lat. vestigio Dei). U toku njihovog sna, višegodišnjeg sna meleci (anđeli) prevrtali su tijela mladića, kao i psa e kako ne bi dobili povrede od dugog ležanja. A dok su mladići i pas spavali proticale su godine, pa i stoljeća i društvena zbilja njihovog životnog kraja posve se izmijenila. Po islamskom predanju zavladale su posve drugačije okolnosti, napose one koje se tiču religije, odnosno etičko-moralnih obrazaca koji proizilaze iz božije Objave, u ovom slučaju date ili spuštene posredstvom poslanika Isāa  – tj. Isusa Krista (ta objava i vjerozakon jeste Indžil – tj. Evanđelje). Naime, vrijeme u kojem će se probuditi mladići bilo je vrijeme istočnorimskog tj. bizantskog vladara Teodozija II, za kojeg islamska tradicija veli da je bio iskreni nasljedovatelj Isāa, odnosno da je bio iskreno predan Bogu (ar. muslim). Ali, baš kako i kršćanska tradicija veli, u to vrijeme zavladala je opšta nevjerica u uskrsnuće (nakon smrti) ne samo tijela, već i duše[17] (i islam i kršćanstvo jasno i nedvosmisleno ukazuju na uskrsnuće i duše i tijela!).[18] Baš tada, dragi i mudri Bog (ar. el-Hakîm) na molbe (ar. dove) pravovjernih budi usnule mladiće iz pećine kako bi bili jasan dokaz u uskrsnuće duše i tijela. Nakon buđenja sedmorice mladića, i njihovog psa Kitmira[19] vjera u uskrsnuće bijaše učvršćena kod nasljedovatelja Isāa.[20]

Nakon što se vratila vjera u uskrsnuće, i nakon što je završena misija sedmorice mladića iz pećine ili Drugova iz pećine oni su, po svemu sudeći ponovo ušli u pećinu i utonuli u san čekajući ponovno buđenje, ili su definitivno kušali smrt koju će svaka duša kušati kako bi ponovo bila proživljena, duševno i tjelesno na dan sveopćeg uskrsnuća (ar. Yawm Al-Qiyām).[21]

Ondašnja zajednica vjernih iz zahvalnosti prema Bogu, ali i iz poštovanja prema Drugovima iz pećine dali su sagraditi mesdžid (hram) na ulazu u pećinu s kamenim tarihom (epitafom) s njihovim imenima.

Sedam (svetih) mladića i pećina
u ogledalu jezika simbola

Prije nego bilo šta kažemo o dole navedenim simbolima želimo reći da svi simboli uvijek i vazda imaju dvostruko značenje.[22] Tu istinu valja imati u vidu kada se bistre simboli o kojima ćemo ovdje govoriti, unatoč činjenici da ćemo mi fokus imati, u biti samo na jedan vrijednosni skup značenja.

Broj sedam

Valjalo bi ovdje ukazati, na simboličke vrijednosti broja 7, bar u formi natuknica. 

Mišljenja smo da broj mladića u pećini (sedam mladića) o kojem govore obje religijsko-duhovne  tradicije (i kršćanstvo i islam) jeste iznimno važan broj u sferi onih vrijednosti koje se nastoje simbolima naznačiti.

Naime, odveć je poznato da je broj 7 u jevrejskoj tradiciji (Stari zavjet) simbol sedmog dana koji jeste dan odmora – to je broj cjelovitosti (simbol saveza između Boga i čovjeka). Još je u starom Babilonu broj 7 označavao cjelovitost i mnoštvo, a tu simboličku vrijednost broja 7 prepoznali su i drugi susjedni narodi (civilizacije). Nije na odmet spomenuti da je drevni babilonski zigurat imao 7 nivoa, ali i Solomonov (Sulejmanov, a.s.) hram imao je 7 stepenica ka ulazu; drvo života, također najčešće se predstavlja sa 7 grana i sa po 7 listova na svakoj grani, a što je po mnogima možda i pramodel sedmerokrakog svijećnjaka (menore) u jevrejskoj tradiciji. Naime, Stari zavjet je prepun heptada koje ovdje ne bi mogli sve ni nabrojati, a takvo što ne bi imalo ni smisla. 

Kao i svi brojevi u kontekstu svete numerologije tako je i broj 7 iznimno ambivalentan broj, a to je najočitije za pripadnike  abrahamske (ibrahimovske) tradicije u kontekstu hijeropovijesne kaže o faraonovom snu o 7 mršavih i 7 debelih krava (Post 41,1-4); navedimo još da Stari zavjet u Mudrim izrekama hvali 7 stupova mudrosti (Izr 9,1). Nadalje, broj 7 na simboličkoj razini proširuje se na: 70, 77, 70.000... Kažimo da se broj 7 pojavljuje 77 puta u Starom zavjetu.

Pored mnoštva simboličkih ili semantičkih razina broja 7 ovdje ćemo kratko zastati na 12. Psalmu:

„Riječi su Jahvine riječi iskrene
srebro prokušano, od zemlje odvojeno,
sedam puta očišćeno.“
(Ps 12,7)

Dakle, broj 7, između ostalog ima simboličku vrijednost pročišćenja, preobražaja (grč. metanoje)... Baš te procese podstaknuli su sedam spavača u pećini onoga časa kada ih je otkrila efeška zajednica koja je posumnjala u uskrsnuće duše i tijela! A preobražaja nema bez staze, mističke ili duhovne staze (lat. via purgativa). A kad smo kod mističke staze valja reći, a pri tome zadržat ćemo se samo na kršćanskoj i islamskoj tradiciji da obje ukazuju na broj 7 u kontekstu mističnog puta. Islamski mistik, sufija Feriduddin Attar (XII-XIII st.) ukazuje na 7 dolina kroz koje duša prolazi (F. Attar koristi se simbolom ptice ukazujući na dušu),[23] a sufija Nuri (X st.) opisuje 7 prostorija duhovnog zamka (duše), baš kao što će kasnije kršćanska svetica Tereza od Avila (1515-1582.) ponoviti istu simboliku 7 odaja unuatranjeg zamka ili dvorca (duše). U biti potka ovih opisa mističkih staza jeste stara ideja o uspeću kroz 7 planetarnih sfera, a tog uspinjanja nema bez preobražaja – metanoje ili „mistične smrti“ baš one „smrti“ u koju su zašli mladići u pećini.[24]

Svetih Sedam zaspalih, zapadno evropska
kršćanska minijatura

U islamskom misticizmu – sufizmu broj 7 iznimno je prisutan. U islamskoj tradiciji govori se o sedam: nebesa, mora, ezoteričnih razina kur'anskog Teksta,[25] 7 kruženja oko Kabe (ar. tavaf), 7 imama u islamsko-šijskoj tradiciji (septimalni ismailizam),[26] sufije (recimo A. Semnaniji, 1261-1336.) spominju 7 suptilnih tačaka ili organa unutar ljudskog bića (ar. lataif) što je iznimno slično čakrama koje poznaje vedska tradicija. Pomoću tih suptilnih tačaka ili suptilnih organa sufije dostižu više ili uzvišenije nivoe svijesti. Tih 7 lataifa dovode se u vezu sa 7 božijih svojstava, a koji se opet očituju kroz 7 najvećih poslanika (proroka), a to su: Adem (Adam), Nuh (Noa), Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije), Davud (David), Isā (Isus) i Muhammed – neka je sa svima njima Božiji Mir i Blagoslov. Nadalje, u islamskoj mističnoj tradiciji sveprisutno je kazivanje o sedmorici (tur. jedileri) koji čine duhovnu hijerarhiju zajedno sa trojicom (tur. učlerima) i četvoricom (tur. krklerima), a koji zajedno čine àbdale.[27]

P.S.

Da pokušamo rezimirati: broj 7 simbolizira sveukupnost prostora i sveukupnost vremena; zbrajajući broj 4, koji simbolizira zemlju/Zemlju (ženski princip) i broj 3, koji simbolizira nebo/Nebo (muški princip) dobiva se 7 koji predstavlja sveukupnost univerzuma u kretanju.[28]

Mladići (ar. fitijan - √فتو)

U prethodnom kazivanju o broju 7 govorili smo o simboličkim slojevima ili semantičkim značenjima iz perspektive, napose abrahamskih (ibrahimovskih) tradicija. U ovom, također kratkom osvrtu pokušat ćemo dati glavne smjernice u razumijevanju pojma odnosno simbola „mladići“. Valja znati da ćemo taj pojam motriti najprije iz perspektive islamske tradicije i u tom smislu osvrnut ćemo se na kur'anski Tekst koji koristeći ruho arapskog jezika koristi pojam u sing.,  feta (Kur'an 12:30, 18:60, 21:60) i u plur., odnosno dualu,  fitja i fitjan (Kur'an 12:36, 12:62, 18:10, 18:13).[29] Arapska leksika, kao što je slučaj i s dr. drevnim jezicima iznimno je polisemična. Pa tako je i sa terminom feta, odnosno fitja i fitjan. Ipak, većina prevodioca ovaj pojam iz kur'anskog konteksta, tačnije iz konteksta 18. sure (sura El-Kehf, tj. Pećina) koja između ostalog govori i o Drugovima iz pećine (ashabu'l-kehf) prevode kao „mladići“, „momci“ i sl. Evo kako 13. ajet navedene sure glasi:

„A Mi tebi kazujemo vijest njihovu po Istini. To su bili mladići (ar. fitijan) koji su u Gospodara svoga vjerovali, a Mi smo im Uputu još i povećali!“ (Kur'an, 18:13)

Ranije smo naveli kompletan kur'anski Tekst koji govori o mladićima tj. Drugovima iz pećine. Njihov primjer u islamskoj tradiciji uzima se kao paradigmatičan za sva kasnija pokoljenja u kontekstu onoga što sve autentične religiozno-duhovne tradicije poznaju kao duhovno viteštvo.[30]

Dakle, termin „mladići“ (ar. feta; fitja i fitjan) u islamskoj tradiciji jeste prvorazredan simbol duhovnog viteštva (ar. futuvvet; pers. dževanmardi; fran. chevalerie spirituelle) ili puta mladosti. No, postavlja se pitanje kakav je to put mladosti. Odgovor je posve jednostavan. To je onaj put na kojem svaki putnik (lat. homo viator; ar. salik), tj. duhovni vitez ponovo postaje mlad, čedan, vraća se u intaktno – djevičansko stanje, u stanje primordijalne naravi (ar. fitret) ili kako bi vedski sljedbenici kazali riječ je o povratku u predsamsarično stanje (skr. svarupa). Zapadnoevropska, napose kršćanska tradicija prepuna je primjera o navedenom putu i putnicima, duhovnim vitezovima koji traže, koji tragaju za tom mladošću. Možda najpoznatija evropska naracija o duhovnom viteštvu jeste ona o Svetom Gralu, ili o Parsifalu, ili o kralju Arturu (arturijanske legende) i sl. U svim tim pričama pronaći Gral (ne ulazeći u to šta Gral simbolizuje, ali želimo reći da isti treba tražiti, napose u/na pustopoljinama vlastitog bića – mikrokozmosa) znači vratiti se, kao što rekosmo gore u djevičansko ili intaktno stanje i biti vječno mlad, vječno živ, a to znači piti s izvora vječnog života, onog izvora iz kojeg kulja živa, životodajna voda o kojoj govori Isus Krist kada traži od Samarijanke vode, a ona mu kazuje da se Židovi (a Isus bi Židov) ne druže sa Samarijancima, što uistinu bi ondašnji običaj. Ali, valja znati da je Isus Krist došao rušiti stare, okoštale i neživotodajne odnose te u tom smislu kazuje Samarijanki:

„Kad bi ti znala za dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega iskala i dao bi ti žive vode.“
(Iv 4,10)

P.S.

1.

Dakle, mladići nisu ništa drugo nego duhovni vitezovi koji hode putem mladosti, putem vječnog života natapajući svoja srca, duhovna srca životodajnom vodom s vrela žive vode (ar. âbu-hàjàt). Ali, valja reći da ti mladići, duhovni vitezovi jesu i hijerognostici jer su u potrazi za vječnim (perenijalnim) znanjem (gnozom) ili za mudrošću (sophia), odnosno za perenijalnom filosofijom (philosophia perennis), a ona vazda priziva i vječnu religiju (lat. religio perennis; skr. sanathana-dharma; ar. dinu'l-fitr, dinu'l-kajjim). Jer u kur'anskom Tekstu Bog jasno veli: „...a Mi smo im Uputu još i povećali!“ (Kur'an, 18:13) – Uputa iz islamskog očišta nije ništa drugo nego Sophia!

2.

Ovdje ćemo donijeti na vidjelo dio kazivanja – teksta o islamskom duhovnom viteštvu (ar. futuvvetu ili pers. dževanmardi) iz pera perzijskog autora Ali Akbara Velajatija (rođ. 1945.)

„Reč al-futuvat arapski je infinitiv koji potiče iz leksičkog korena al-fata što znači „mladić“. U leksikonu Muntaha al-arab spominje se da reč al-fata često označava vedro mladalačko ponašanje zbog čega se ovaj pojam katkada povezuje i sa plemenitošću, darežljivošću, odvažnošću i, jednom rečju, sa viteštvom. Poslednje značenje ove reči korišćeno je i u arapskoj predislamskoj poeziji. Osobu koju bi nazvali al-fata Arapi su smatrali ujedno hrabrom i plemenitom... U nekim arapskim stihovima pronalazimo naziv fata al-fitijan, što bi u današnjoj terminologiji značilo „junak nad junacima“. Arapi su tako opisivali heroje svojih legendi... Značenje infinitiva futuvat prošireno je u vreme umajadskog kalifata (ili emevijski kalifat koji je vladao od 661. do 750., op. a.). Osim što je označavao razne oblike junaštva, herojstva i hrabrosti, ovaj termin je predstavljao i druge pohvalne osobine kao što je milosrdno ponašanje prema slabijim i potlačenim. Da bi neko u sebi ostvario takve osobine, morao je da se odriče mnogih telesnih i materijalnih užitaka i da u svim aspektima života bude samopožrtvovan. Osobe s takvim vrlinama u tom periodu najčešće bismo pronalazili u prvim sufijskim generacijama. Tako su samopožrtvovanje i junaštvo postali neodvojivi aspekti sufizma. 

Najznačajnija dela u kojima se spominju bitne informacije o osnovama junaštva (duhovnog junaštva, op. a.) jesu: al-Futuvat as-sufija i Tabakat as-sufija Abu Abdurahmana Sulemija Nišapurija (umro 1021) i Risala al-Kušejrija Abdul-Kasima Kušeirija. Ono što se jednostavno može zaključiti iz takvih dela jeste to da je junaštvo još u ranom razdoblju islama predstavljeno kao tajanstveni spoj pohvalnih osobina koje smo pronalazili u verovesnikovim prijateljima, a kasnije i u sledbenicima sufijskih krugova. Tek kasnije, junaštvo dobija svoju posebnu društvenu konotaciju. Formirane su posebne viteške grupe, a ako bi neko želeo da se pridruži tim grupama, morao bi najpre da bude odeven u posebnu odeću (saravil) i da se zarekne da će do smrti poštovati viteški pravilnik ponašanja. Taj pravilnik je novim dobrovoljcima (adeptima, op. a.) najčešće predstavljen u pisanom obliku (futuvvet-nama, op. a.) i bio je sastavljen na osnovu čuvenih predanja verovesnika islama (Muhammeda a.s., op. a.) ili kasnijih predstavnika sufijskih krugova. 

Štaviše, deo istoričara tvrdi da su templari, koji su bili najaktivniji za vreme krstaških ratova, svoja glavna vojna obeležja preuzeli od predstavnika muslimanskih grupa futuvata. Kultura viteštva je na Zapadu nastala upravo tada i bila je vitalna nekoliko vekova.“[31]

3.

U kur'anskom Tekstu u suri El-Enbijā (Vjerovjesnici) poslanik Ibrahim (a.s.) tj. Abraham također je oslovljen pojmom feta[32] (mladić – duhovni vitez). Kur'anski Tekst ukazuje na to da je Ibrahim uništio kipove – idole kojem se njegov narod klanjao, a zbog tog čina htjedoše ga spaliti u vatri. Kažimo da je Ibrahim prije nego što se okomio na izvanjske kipove i idole u svom biću učinio isti čin, a baš taj čin Ibrahima je učinio duhovnim vitezom!

Pećina

Gotovo u svim tradicijama pećina je simbol maternice, toposa unutar kojeg se odvija proces postanka, preporođenja, inicijacije, metanoje, preobražaja...  Daleko bi nas odvelo da pećinu posmatramo iz očišta različitih tradicija, napose religijsko-duhovnih. Ipak ćemo kao i u slučaju kazivanja o broju 7 ili o mladićima ovo kazivanje o pećini svesti na razinu natuknica s posebnim akcentom na abrahamsko (ibrahimovske) tradicije.

Ashabul-kehf - Drugovi iz pećine
islamska umjetnost - perzijska minijatura

Još je Mircea Elijade (1907-1986.), rumunski povijesničar religija zapazio da je u mnogim tradicijama pećina materijalizirani regressus ad uterum; Zarathuštra[33] je u pećini vidio sliku svijeta, a nadahnuti tim učenjem pitagorejci, a kasnije Empedoklo (V st. pr. Kr.) i Platon (V-IV st. pr. Kr.) također su u istom simbolu iščitavali svijet.

Pećina simbolizira latentni život; mjesto je ili kondenzator magične ili nadprirodne snage. U tradicijama Bliskog istoka pećina je kao maternica vazda simbolizirala tačku ishodišta i preporađanja, ili preobražaja, ili spominjane metanoje. Gotovo ista simbolička značenja pećina ima u tradicijama Dalekog istoka – simbol: svijeta, mjesta novog rođenja tj. maternice (analogno alkemičarskoj posudi za taljenje), inicijacije, središte svijeta... Kao slika svijeta i kao axis mundi pećinu iščitavamo: ravno tlo pećine je slika zemlje/Zemlje, a sferični svod je slika neba/Neba. Zato ući u pećinu na simboličan način znači vratiti se ishodištu ili početku te ponovo krenuti na put ka svjedočenju da nema jastva do li Jastva. 

Uz sve kazano valja reći da je u pećini ili bolje reći špilji, po nekim interpretacijama rođen Isus Krist (s kojim po kršćanskom učenju otpočinje novi početak za svekoliko čovječanstvo).[34] Dakle, Nebo se spustilo na Zemlju baš u pećinu – špilju, a ukoliko se želi istom putanjom uspeti na Nebo valja nam ući u pećinu. Dakle, pećina se uvijek javlja i kao mjesto prijelaza sa zemlje/Zemlje ka nebu/Nebu i vice versa (Isus je i pokopan u pećini – spilji odakle je sišao u podzemlje, i odakle je uzašao na nebo). Treba li išta više kazati od navođenja činjenice da je istočno kršćansko monaštvo, isihazam nezamislivo bez pećina, špilja i kelija - ćelija! 

Na kraju, ništa manje važno u razmatranju ovog izuzetno slojevitog simbola možemo, bar kao nešto dužu natuknicu navesti i pećinu u kontekstu islamske religiozno-duhovne tradicije. Pod tim prije svega mislimo na pećinu Hira' na Brdu Svjetlosti (ar. Jabal al-nur), u koju je često odlazio poslaniku Muhammed (a.s.), meditirajući ili usmjeravajući svoje biće ka Svetom (Bogu). U toj navedenoj pećini započela je i kur'anska Objava s riječima:

„Uči (Čitaj), u Ime tvoga Gospodara, Koji stvara
stvara čovjeka od zametka!
Uči (Čitaj), plemenit je Gospodar tvoj,
Koji (po) pèru podučava,
Koji čovjeka podučava onome što ne zna.“
(Kur'an, 96:1-5)[35]

Ukratko, možemo reći da pećina kao simbol u islamskoj tradiciji ima značenje prvorazrednog svetog prostora, prostora u kojem se očituje Sveto (Božansko) – zato će pećina u islamskim kulturama biti simbol nadahnuća, iluminacije, prosvjetljenja, inicijacije... tj. kontakta ili dodira sa onostranim ili svetim.

P.S.

Mogli bismo na izvjestan način sukusirati dosadašnje izlaganje i reći da pećina simbolizira istraživanje unutrašnjeg jastva, s težnjom ka dospijeću onom što jeste naše primordijalno jastvo, a koje je u ovom svijetu (a pećina jeste simbol i svijeta) potisnuto, da se poslužimo terminom moderne psihologije (napose psihoanalize) u dubine nesvjesnog. To istraživnje ili dospijeće ka našem primordijalnom jastvu dovodi nas do čina svjedočenja da nema jastva do li Jastva![36]

Sedam (svetih) mladića (i pas)
u ogledalu kršćansko-islamske umjetnosti

Sedam svetih otroka, ikona istočno kršćanske
pravoslavne umjetničke tradicije

Drevna, ako se ne varamo kineska izreka veli da slika govori više od hiljadu riječi. Vođeni tom izrekom ovdje ćemo kazivanje o sedmorici svetih mladića iz pećine posmatrati i iščitavati u ogledalu likovnog ikonografskog i kaligrafskog jezika. Kad kažemo iščitavanje onda mislimo na vaše osobno iščitavanje svakog likovnog ikonisanja navedene teme, a bez našeg sugerisanja kako i na koji način iščitati sliku, ikonu, kaligrafski zapis i sl. Jer, ako smo se usudili reinterpretirati brojna kazivanja o mladićima iz pećine, a našavši ih u različitim izvorima, sada smo mišljenja da likovni oblikovni jezik, koji kako rekosmo govori više od hiljadu riječi nije potrebno, bar ne „na glas“ reinterpretirati, već vam dopustiti vlastita iščitavanja i napose interioriziranja hijeropovijesne kaže o Drugovima iz pećine.

Ashabul-kehf - Drugovi iz pećine
islamska minijatura

Želimo kazati da je tema mladića iz pećine veoma rano našla svoje mjesto u okrilju kršćanske umjetnosti, najprije u ikonoslikarstvu, a potom u freskoslikarstvu te u umjetnosti knjige – sitnoslikarstvu. Također, ista tema svoje domište našla je i u islamskoj umjetnosti, najprije u kaligrafiji, ali i u sitnoslikarstvu i slikarstvu općenito.

Kaligrafski zapis s imenima Ashabul-kehfa, tj.
Drugova iz pećine.

Osim likovne umjetnosti tema mladića iz pećine našla je svoje mjesto i u književnosti obje kulture, i kršćanske i islamske, ali i u onim kulturama koje su snažno sekularizirane ili laicizirane, pri tome mislimo napose na zapadno-evropsku, modernu kulturu koja se je dobrano odalečila od kršćanskog nauka. Za primjer navodimo podatak da je glasoviti jugoslavenski književnik Danilo Kiš (1935-1989.) bio inspirisan pričom o mladićima spavačima te je iza sebe ostavio „nedovršeni“ roman Legenda o spavačima.[37] Kažimo da se općenito u modernoj i savremenoj zapadno-evropskoj kulturi na mladiće iz pećine gleda kao na „putnike kroz vrijeme“.

Osim likovne i književne umjetnosti, kao svojevrstan kuriozitet navodimo podatak da je tema Drugova iz pećine u okrilju islamske civilizacije našla, uistinu zanimljivo mjesto i to u spravljanju hamajlija – talismana.[38] Naime, glasovita njemačka orijentalistica i islamistica, blagopočivajuća Annemarie Schimmel (1922-2003.) navodi spomenuti kuriozum,[39] a on podrazumijeva da se imena Drugova iz pećine ispisuju, recimo na komadu papira i to zajedno sa imenom njihovog psa. Ovdje je zgodno mjesto da navedemo imena Drugova iz pećine, ali imena iz islamske perspektive, a to su: Jemlih, Mislina, Mekselina, Mernuš, Debernuš, Šazenuš, Kefeštetajuš i „pas njihov bio je osmi“ (Kur'an, 18:22), a po islamskoj predaji i njegovo ime nam se sačuvalo, a to je Kitmir.[40] Ove hamjalije su jednovremeno i izvanredni kaligrafski radovi koji se ispisuju na papiru, kartonu ili koži, ili se iskucavaju u plemenitim metalima (srebro...), ili se izrađuju filigranskom tehnikom. O čemu god da je riječ radi se, najčešće o izvrsnim radovima iz oblasti artes minores.

Hamajlija ili talisman s imenima Ashabul-kehfa, tj.
Drugova iz pećine.

Literatura & Izvori

Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1973.
Aiša Softić, Antologija bošnjačke usmene priče, Alef, Sarajevo, 1997.;
 -----------   , Usmene predaje Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 2002.;
 -----------   , Zbornik bošnjačkih usmenih predaja, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004.
Ali Akbar Velajati, Istorija kulture i civilizacije islama i Irana, Centar za religijske studije „KOM“, Beograd,  2016.
Annemarie Schimmel, Misterija brojeva, Libris, Sarajevo, 2008.
Čedomil Veljačić, Razmeđa azijskih filozofija, knjiga I, Sveučilišna naklada „Liber“, Zagreb, 1978.
Feriduddin Muhammed Attar, Govor ptica, Bemust, Sarajevo, 2008.
Forum Bosnae (Uputa nastavnicima: Tolerancija i religijski principi), II izdanje, 23/05.
Frithjof Schuon, O transcedentnom jedinstvu religija, Bemust, Zenica, 1997.
Henry Corbin, Historija islamske filozofije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1977.
Henry Corbin, Islam u Iranu, svezak IV, Bemust, Sarajevo, 2000.
J. Chevalier – A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1989.
Marko P. Đurić, Biblijom i Kur'anom do jednoga Boga Stvoritelja, NI „Ibn Sina“, Sarajevo, 2016.
Martin Ling (Abū Bakr Sirāj ad-Dīn), Muhammed: život njegov osnovan na vrelima najstarijim, Oslobođenje, Sarajevo, 1995.
Mirča Elijade, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, Beograd, 1996.
N. A. Maškin, Istorija starog Rima, Naučna knjiga, Beograd, 1951.
Rene Guenon, Osvrti na tesavuf i tao, DID, Sarajevo, 1998.
Rene Guenon, Kralj sveta, Ukronija, Beograd, 2007.
Rusmir Mahmutćehajić, Andrićevstvo: protiv etike sjećanja, CLIO, Beograd, 2015.
Rešid Hafizović, O načelim islamske vjere, Bemust, Zenica, 1996.
Rešid Hafizović, Znakovi šiijske duhovnosti, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.
Seyyed Hossein Nasr, Muhammed – čovjek božiji, NI „Ibn Sina“, Sarajevo, 2007.
S. Đinđić, M. Teodosijević & D. Tanasković, Türkçe-Sırpça sözlük, Ankara, 1997.
Stivn Ransimen, Vera i crkva, u: Vizantijska civilizacija, Minerva, Beograd, 1964.
Tibetanska knjiga mrtvih: posmrtna iskustva u bardo ravni, Prosveta, Beograd, 1991.
Tefsir ibn Kesir: skraćena verzija, II izdanje, Sarajevo, 2002.
Teufik Muftić, Arapsko-srpskohrvatski rječnik, II, Sarajevo, 1973.

Opća enciklopedija, 2, C-Fob, JLZ, Zagreb, 1977.
Opća enciklopedija, 4, Iz-Kzy, JLZ, Zagreb, 1978.
Opća enciklopedija, 8, Š-Žva, JLZ, Zagreb, 1982.
Hrvatski enciklopedijski rječnik, Tar-Viš, sv. 11, EPF & Novi Liber, Zagreb, 2005.
Praktični biblijski leksikon, priredio Anton Grabner-Haider, KS, Zagreb, 1997.
Leksikon temeljnih religijskih pojmova: židovstvo, kršćanstvo, islam, priredio Adel Theodor Khoury, Prometej, Zagreb, 2005.

Biblija: Stari i Novi zavjet, IV izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976.
Kur’an: s prevodom, preveo Besim Korkut, Medina, 1412. (h. god.)
Prijevod Kur’ana, preveo Enes Karić, FF Bihać, Bihać, 2006.

http://afirmator.org/legenda-o-spavacima-danilo-kis/
http://beseda.rs/sv-7-otroka-efeskih/
https://hr.wikipedia.org/wiki/Isusovo_ro%C4%91enje
http://sveci.net/index.php/component/content/article/2-uncategorised/5242-sveti-sedmorica-zaspalih
http://znaci.com/povijest/PosljVrij/art497_0.html

---

[1] Otrok – dijete ili mladić; rob; kmet; sluga;  u rodovskoj zajednici član porodice i nalazi se pod vlašću oca familije (lat. pater familias); viša vlastela.

[2] O Tradiciji (lat. religio perennis) koju ovdje prizivamo pogledati više u djelu: Frithjof Schuon, O transcedentnom jedinstvu religija, Bemust, Zenica, 1997.

[3] Puno ime navedenog rimskog cara je Gaius Messius Quintus Traianus Decius Augustus. Vladao je kratko, u periodu od 249. do 251. kada je ubijen u toku bitke kod Abriga u Donjoj Meziji (Dobrudža) u sukoba s Gotima. Decije je prvi rimski car ilirskog porijekla, a rođen je oko 200. Spada u red onih careva koji su nastojali obnoviti nekadašnju moć rimske države. Energičnim akcijama borio se protiv tzv. barbara koji su nasrtali na rimsku državu. U tom kontekstu mnogi historičari (jedan od njih je i Nikolaj Aleksandrovič Maškin, 1900-1950.) posmatraju njegove progone kršćana po cijelom Carstvu koji su najintenzivniji bili 250. poslije izdavanja zakon ili edikta o prinošenju žrtava bogovima. Naime, širenje kršćanstva u III st. izazvalo je Decija (kasnije i cara Valerijana koji je vladao od 253. do 260.) da obnovi staru rimsku religiju i jednovremeno uguši kršćanstvo. Progoni iz 250. (ali i iz 257. za vrijeme Valerijana) proširili su se diljem Carstva. U spomenutom Decijevom zakonu ili ediktu iz 250. zapovijeđeno je svim stanovnicima Carstva da prinose žrtve bogovima (rimskom panteonu unutar kojeg kršćanski Bog nije bio štovan), a tom zapovijedi direktno se je Decije obrušio na kršćanski monoteistički nauk i praksu. Jasno, usljedili su progoni koji će se nastaviti i poslije Decija pa sve do IV st. kada kršćanstvo biva priznato kao religija. Vidi više u: N. A. Maškin, Istorija starog Rima, Naučna knjiga, Beograd, 1951., str. 477. i 484.; Opća enciklopedija, 2, C-Fob, JLZ, Zagreb, 1977., str. 268.

[4] O religiji u okrilju rimske države vidi više u: Mirča Elijade, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, Beograd, 1996., str. 249-254.

Kažimo samo da je rimska arhajska religijska tradicija, koja pripada indo-evropskoj tradiciji, vrlo rano dospijela pod snažan uticaj grčke antičke religiozno-duhovne tradicije. Nadalje, važno je istaći još jednu karakteristiku rimske religijske tradicije, a koju je zapazio čuveni francuski komparativni filolog Žorž Dimenzi (Georges Dumézil, 1898-1986.), a riječ je o tome da su Rimljani religiju sistematski podvrgavali historijskoj interpretaciji. Ili, mogli bi još reći i to da su religiju ili religijske tradicije različitih naroda znali vješto prilagoditi historijskom trenutku i tako različite religijske tradicije inkorporirati u vlastitu religijsku tradiciju (rimski panteon), tom politikom omogućavali su ono što se zove Pax Romana. Upravo ta odlika rimske vjerske politike spram religijama nije naišla na pogodno tlo kod ranih nasljedovatelja Isusa Krista. Potpuni krah, ili epohu posvemašnje zarotiranosti svih rimskih religijskih tradicija prepoznajemo u vremenu kada se etablira kult cara ili imperatora.

[5] Navedena imena u rimokatoličkoj tradiciji glase: Maksimilijan, Malko, Martinijan, Dionizije, Ivan, Serapion i Konstantin.

[6]http://sveci.net/index.php/component/content/article/2-uncategorised/5242-sveti-sedmorica-zaspalih

[7] Do 313. u rimskoj državi kršćanstvo, odnosno kršćani bili su proganjani, nekada intenzivnije, a nekada s manjim intenzitetom. Tek od 313. odnos prema kršćanima znatno je promijenjen. Naime, poslije čuvene bitke kod Mulvijeva mosta (lat. Pons Mulvinus) kraj Rima u kojoj su pobijedili Licinije i Konstantin I počelo se vjerovati da je pobijedu omogućio ili dao kršćanski Bog jer se prije bitke na nebu ukazao križ. Poslije navedene bitke na vlasti su se zadržali Licinije i Konstantin I (rođ. oko 280., a u. 337.). Te godine i poslije navedene bitke izdat je glasoviti Milanski edikt kojim je u cijelosti promijenjena politika prema kršćanstvu. Kršćanstvo je sada po navedenom ediktu proglašeno ravnopravnom religijom u odnosu na dr. religije u rimskoj državi (napose rimskom državnom vjerom). 

Međutim, kada je i Licinije počeo progoniti kršćane, unatoč Milanskom ediktu Konstantin I zaratio je protiv Licinija te ga je pobijedio i ubio 324. Od tada je Konstantin I samovladar, a kršćanstvo je definitivno postalo privilegovana religija u državi. 

Godine 325. Konstantin I sazvao je prvi opći koncil kršćanske crkve u Niceji (Nikeji) gdje je nakon velikih sporova usvojeno tzv. Nicejsko vjerovanje. Zbog Konstantinovih zasluga za kršćanstvo, kršćanska crkva dala mu je nadimak Velik. Kažimo još to da je Konstantin I Veliki želeći se osloboditi starih republikanskih tradicija Rima za svoj prijestolni grad odabrao stari antički grad Bizantij na Zlatnom Rogu, a  koji će dobiti naziv po njemu – Konstantinopolis (330.); time je istočni dio Carstva definitivno dobio prevagu u odnosu na zapadni. Valja reći da je Konstantin I Veliki izgradio političku dogmu po kojoj je car kao namjesnik Kristov jednovremeno i državni i crkveni poglavar. Na tim političkim temeljima izgrađeno je kasnije moćno Bizantijsko Carstvo.

O ulozi kršćanstva, tj. vjere ili crkve u Bizantskom carstvu vidi više u: Stivn Ransimen, Vera i crkva, u: Vizantijska civilizacija, Minerva, Beograd, 1964., str. 105-132.

Osim navedene 313. i Milanskog edikta sljedeća iznimno važna godina za kršćanstvo i njegovo etabliranje ili njegovu ekspanziju jeste godina 380. Naime, te godine rimski vladar Teodozije I Veliki (347-395.), zajedno sa svojim suvladarima Gracijanom i Valentijanom II želeći uspostaviti što čvršće državno jedinstvo proglasio je kršćanstvo državnom religijom i zabranio sve druge religijske tradicije (paganske kultove). 

Vidi više u: Stivn Ransimen, Vizantijska civilizacija, Minerva, Beograd, 1964.; Opća enciklopedija, 4, Iz-Kzy, JLZ, Zagreb, 1978., str. 520.; Opća enciklopedija, 8, Š-Žva, JLZ, Zagreb, 1982., str. 178.

[8] Teodozije II (lat. Flavius Theodosius Iunior Augustus) rođen je u Carigradu 401., a vlada od 408. do 450. kada i umire. Po rođenju je kršten, a u mladosti je dobio klasičnu naobrazbu te je savladao grčki i latinski jezik. Prošao je vojnu obuku što je podrazumijevalo znanje mačevanja, jahanja i dr. vještine. Odgajan je u duhu kršćanskog morala, a njegova sestra Pulherija odgajala ga je u asketskom duhu.

[9] Uskrsnuće (mrtvih) je velika, pregolema tema da bi je ovdje tretirali. Ipak smo snažno obuzeti vjerom u isto i s tim u vezi želimo nekoliko natuknica navesti.

Kakvo je i ima li vjerovanja u uskrsnuće mrtvih (tijelesno i duhovno uskrsnuće) u okrilju jevrejske tradicije, iznimno je teško i zamršeno pitanje. Ipak, navodimo kazivanje jednog od najglasovitih jevrejskih mislioca, filosofa, a to je Mojsija Majmonidesa (heb. Moše bin Majmon, XII-XIII st.). On u svojim temeljnim načelima vjere navodi uskrsnuće kao 13. načelo, koje je naravno obavezno, u smislu vjerovanja za sve Jevreje. Nadalje, on naglašava napose duhovni aspekt uskrsnuća. Valja kazati da još u Starom zavjetu, u knjizi proroka Izaije veli se „Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha!“ (Iz 26,19). Nije potrebno posebno naglašavati, ali u ovom Izaijinom kazivanju jasno je da nada u uskrsnuće vrijedi samo za izraelski, odabrani narod. Vidi: Leksikon temeljnih religijskih pojmova, str. 507.

Vjera u uskrsnuće mrtvih u okrilju kršćanstva dobila je snažno kristološko centriranje i postalo je središnjim učenjem kršćanske vjere. Sam Isus Krist je uskrsnuo, pa na vjeri u njegovo uskrsnuće temelji se kršćanska nada i vjera u opće uskrsnuće mrtvih (I Kor 15,12-22). Zgodno veli Anton Grabner-Haider (r. 1940.), austrijski filosof: „Isusovo uskrsnuće početak je sveopćeg uskrsnuća mrtvih, početak vladavine života. »Kao što u Adamu svi umiru, tako u Kristu svi oživljuju« (1 Kor 15,22)... Isus je umro za sve ljude i umjesto svih; i njegovo uskrsnuće dogodilo se za sve i prije svih.“ (Praktični biblijski leksikon, str. 440.). Za razliku od prethodnog, navedenog jevrejskog vjerovanja u uskrsnuće koje se odnosi samo na odabrani narod – izraelski narod, novo kršćansko vjerovanje posve je univerzalističko u  odnosu na jevrejski etnocentrizam, ali je i dalje ekleziocentrično ili ekskluzivno – snažno vezano za instituciju Crkve, bar sve do II vatikanskog sabora!? Valja kazati da kanonska evanđelja, kada je riječ o uskrsnuću ne nude protokolarna činjenična izvješća o uskrsnim događajima i čak šute o odvijanju uskrsnuća. No evanđeoska izvješća mnogo su detaljnija u kazivanju o ukazanju uskrsloga Isusa Krista pred učenicima – ti tekstovi su na različit način dotjerani. Ta kazivanja nastoje da potkrijepe tjelesnu stvarnost uskrslog Isusa Krista (Lk 24,36-43; Iv 20,20-27) – to afirmisanje učenja-vjere i u tjelesno uskrsnuće, a ne samo uskrsnuće duše valja uzeti i kao odgovor na tadašnje prisutno vjerovanje poznato kao doketizam, po kojem tijelo Isusa Krista bijaše privid (gnostički pokreti uskrsnuće tijela smatrali su bresmislicom). Valja znati da po kršćanskom učenju uskrsnuće mrtvih jeste nerazrješivo povezano s Isusovim uskrsnućem ili kako veli dr. teologije Hans-Jürgen Findeis: „Uskrsnuće Raspetoga, koje je izveo Bog, jedino je »jamstvo i polazište« za uskrsnuće mrtvih.“. (Leksikon temeljnih religijskih pojmova, str. 507-511.)

Da opet citiramo Antona G. H. koji veli: „Gdje se obznanjuje Isusovo uskrsnuće, tu je tjelesno uskrsnuće... I ljudi smiju očekivati tjelesno uskrsnuće... Od Isusova uskrsnuća ljudima se daje već unaprijed uskrsnuće tjelesnosti.“ (Praktični biblijski leksikon, str. 440-441., podvukao R. Ibrović).

Valja znati sljedeće. U biblijskoj, ili u judeo-kršćanskoj, u biti u semitskoj antropologiji nema, ili nije poznata ona vrsta razdijeljenosti duše i tijela kakvu recimo poznaje grčka tradicija, ili pak staro-perzijska. Za sve Semite čovjek jeste načelno jedinstvo (vidi kazivanje o uskrsnuću iz islamske tradicije, fusnota 17.).

[10] http://beseda.rs/sv-7-otroka-efeskih/

[11]http://sveci.net/index.php/component/content/article/2-uncategorised/5242-sveti-sedmorica-zaspalih

[12] Marko P. Đurić, Biblijom i Kur'anom do jednoga Boga Stvoritelja, NI „Ibn Sina“, Sarajevo, 2016., str. 42.

Po narodnom vjerovanju u Njemačkoj za dan sedam spavača obavezno se pažljivo posmatra nebo. Naime, Njemci vjeruju da, ako kiša pada na navedeni dan, tj. 27. jula kiša neće prestajati narednih sedam sedmica.

[13] http://sveci.net/index.php/component/content/article/2-uncategorised/5242-sveti-sedmorica-zaspalih

[14] http://znaci.com/povijest/PosljVrij/art497_0.html

[15] Istina, kur'anski Tekst veli da su spavali 309 lunarnih godina, a ekvivalent tom periodu jeste 300 solarnih godina.

[16] Ipak, želimo naglasiti, bar kada je riječ o islamskoj tradiciji i to napose njenom nutarnjem dijelu, samoj srčici islama da tačna datacija i ubikacija ovog hijeropovijesnog događaja jeste posve irelevantna i uopše ne utiče na sami smisao ove hijeropovijesne kaže, jer njena poruka transcendira svaku vremensku odrednicu na skali horizontalnog vremena, ali i svaku tačku na geografskoj mapi svijeta. Ova hijeropovijesna kaža treba biti aktualna u svakom vremenu, na svakoj ovozemnoj tački na kojoj jeste potomak Adema i Have tj. Adam i Eve! Također, nije nebitno navesti podatak da po islamskom predanju ime vladara, naravno rimskog za čije vladavine Drugovi iz pećine jesu proganjani jeste DEKJANUS. To ime unatoč svom prethodnom kazivanju o dataciji snažno sugeriše spomenuto ime rimskog cara Decija!  Stvar je još komplikovanija ako se zna da postoji predaja, također u okrilju islamske tradicije po kojoj Dekjanus uopšte nije rimski car već perzijski – ovo predanje potječe od hz. Alija ibn Ebi Taliba (VII st.). Mišljenja smo da ovom predanju treba pristupiti posve oprezno jer nije rijetkost da su perzijanci ili pak iranci kao muslimani šijske provinijencije, pri tome izrazito naklonjeni hz. Aliju ovo predanje generirali i naveli kao njegovo e kako bi predislamsku perziju doveli bliže ka hijeropovijesnom kazivanju o Drugovima iz pećine koja je imala snažnog refleksa u svim duhovnim ili ezoteričnim tradicijama islama, a općepoznata je sklonost perzijanaca – iranaca ezoterizmu. O navedenom refleksu kojeg ima kur'anska kaža o Drugovima iz pećine biti će riječi u nastavku kada budemo govorili o jeziku simbola (U nastavku teksta vidi: Sedam (svetih) mladića i pećini u ogledalu jezika simbola).

[17] Uskrsnuće, u okrilju islamskog vjerovanja tiče se sadržaja eshatologije. Naravno, ovdje ćemo govoriti isključivo iz islamske perspektive, baš kao što smo ranije govorili o uskrsnuću iz očišta kršćanstva. S tim u vezi navest ćemo nešto duže citate akademika Rešida Hafizovića (r. 1956.), a koji po našem mišljenju jesu iznimno važni kako bi se shvatilo islamsko učenje o eshatologiji, odnosno o uskrsnuću, ne samo duše već i tijela. Akademik R. Hafizović kazuje: „Komunitarna ili općenita eshatološka situacija može biti nacionalna, kakva je ona starozavjetna, eklezijalna kakva je ona novozavjetna, muslimanska kakva je ona kur'anska. Što se tiče one prve, ona danas predstavlja perfekatski ili već realizirani, minuli vid komunitarne eshatološke situacije, koje je na nacionalni genij reducirao svaki drugi vid eshatološkog događanja; eklezijalna novozavjetna eshatologija, motrena također u svojoj komunitarnoj dimenziji, izražava dovršavajući prezentni vid eshatološkog događanja, u kojemu je nebeska stvarnost kraljevstva Božijeg svedena na tipično zemaljsku, ljudsku stvarnost koju reprezentira institucija Crkve: muslimanska ili bolje kur'anska eshatologija jest trajno nadolazeća, futuralna eshatološka stvarnost u čijoj bremenitoj sadržinskoj perspektivi ima de se smire, dozriju i egzistencijalno dovrše sve vidljive i nevidljive stvarnosti makro i mikrokozmičkih svjetova.“ Navedeno iz: Rešid Hafizović, O načelim islamske vjere, Bemust, Zenica, 1996., str. 187-188.

Ovdje valja naglasiti da islam kao vjera i religija, i to onakva kakva je posredstvom Muhammed (a.s.) spuštena od dragog Boga, sebe ne vidi kao jedinu religiju objavljenu ili datu od Boga – u islamu nema ekskluzivizma na to da je samo islam jedini spasonosni put. Ne. Islam tj. Kur'an veli da je Bog i ranije spuštao objave ili razastirao religijske tradicije (puteve) od Sebe koje vode ka Njemu. U tom smislu valja znati da baš kao što, recimo kršćanstvo snažno se oslanja na jevrejsku tradiciju, također i islam jednako tako vrši snažna oslanjanja na judeo-kršćanstvo, ali pravo kazano ne samo na judeo-kršćanstvo, već i na: vedantu, zoroastrizam, budizam, taoizam..., ali da, istina je, najviše se islam oslanja na judeo-kršćansku tradiciju, što je posve razumljivo! Ako dopustimo kršćanstvu da se snažno oslanja na jevrejsku tradiciju, zašto nedopustiti islamu da i on sam za sebe veli, kad i koliko se naslanja na prethodne objave ili religije koje je Bog spuštao – slao, i ne samo to, treba i islamu dopustiti da i on iz svoje perspektive kaže ponešto o dr. religijama, pa i o judeizmu i kršćanstvu i to baš onako kako to kršćanstvo, recimo obilato govori o jevrejskoj tradiciji i pri tome netraži od jevreja dozvolu ili dopuštenje da li može ili ne može čitati i tumačiti Stari zavjet ovako ili onako. Nema sumnje, malo kad, ako se ikada islamu to dopušta od strane jevrejskih, a napose kršćanskih sljedbenika (čast izuzetcima!). 

Nastavljamo s kazivanjem akademik R. Hafizovića, koji dalje veli: „Futuralni ili nadolazeći vid muslimanske eshatologije od trenutka smrti Poslanika islama, a.s., pa sve do zalaska svijeta ima tri svoje temeljne etape ili razvojna perioda: završno-povijesni (Āhar Az-Zamān), intermedijarni (Zaman barzahiyy) i period uskršnje eshatološke situacije (Yawm Al-Qiyām).“. Navedeno iz: Rešid Hafizović, O načelim islamske vjere, str. 196., boldovao R. Ibrović.

Dakle, islamsko učenje o eshatologiji poznaje tri etape, a treća etapa jeste Dan velikog uskrsnuća (ar. Yawm al-Qiyāma al-Kubrā). Na taj dan uskrsnut će i tijelesna i duhovna dimenzija čovjeka. Jer kako veli akademik R. Hafizović: „Kao što nijedna enuncijacija božanskih imena i svojstava ne umire i ne rastače se, nego zasvagda ostaje biti kondenzirana u središtu božanskog Duha, jednako tako i svekoliko postojanje ljudskoga bića i razudjene dimenzije ljudske osobnosti ostaju biti smirene u središtu ljudskoga srca kao Prijestolju božanskog Duha i kao Niše u kojoj je ušatoreno svjetlo tog Duha.“ Nadalje, o uskrsnuću tijela veli: „...nijedan egzistencijalni oblik božanskog Života (a to podrazumijeva i tijelo, op. a.) u kozmosu ni u jednom segmentu ne poništava i ne propada, niti se svojim prelaskom u onostrani život razgradjuje i iščezava.“ Navedeno iz: Rešid Hafizović, O načelim islamske vjere, str. 205. i 206.

Uskrsnuće 

Ovdje moramo zastati i dati smjernice za razumijevanje pojma uskrsnuće. Takve smjernice, možda i nisu potrebne ovdašnjim kršćanima, ali muslimanima, nama se čini itekako jesu – nažalost.

Naime, ovdašnji muslimani, kao što rekosmo nažalost, pojam uskrsnuće isključivo vežu za kršćansku percpeciju istog, odnosno snažno vežu navedeni pojam sa Kristom i krstom.

Međutim, pojam uskrsnuće proizilazi od praslavenske riječi uskrsnuti (krьsnǫti), a što izvorno znači: rasti, razvijati se... Daljnim bistrenjem pojma uskrsnuti dolazimo do sljedećih značenja: ustati iz mrtvih, povratiti se u život; oživjeti; (koga, što) podići iz mrtvih, oživiti koga; uskrisiti – vratiti u život, učiniti da opet živi...

Jasno je, da navedeni pojmovi i njihova značenja kod Slavena, pa i među Južnim Slavenima jesu bili pristuni i prije kršćanstva, tj. kristijanizacije. A sa procesom kristijanizacije u pojmu uskrsnuće iščitavaju se (ili učitavaju se) nova značenja u skladu s kršćanskim naukom o uskrsnuću, najprije Isusa Krista (vidi fusnotu 9). Nadalje, kada Južni Slaveni, napose oni među Bošnjacima ili Bošnjanima prihvataju ili primaju islam, a pri tome poznavajući značenje pojma uskrsnuće i to iz kršćanske perspektive (koja bijaše i njihova perspektiva – vjera sve do prihvatanja islama), oni sada čine distancu od pojma uskrsnuće te govore o ponovnom oživljenju duše i tijela kako to islam naučava, a što jeste jedan od 6 stubova vjere – Imanski šarti. Opet, nažalost, Bošnjaci - muslimani nisu se „sjetili“ izvornog značenja praslavenskog i sveslavenskog pojma uskrsnuti, koji nužno nepodrazumijeva kršćanski nauk o uskrsnuću po Kristu!

Vidi više u: Hrvatski enciklopedijski rječnik, Tar-Viš, sv. 11, EPF & Novi Liber, Zagreb, 2005., str. 231.

[18] Sirijski komentator Kur'ana Ismail ibn-Kesir (XIV st.) u svom djelu Tefsirul kur'anil azim (kod nas prevedeno skraćeno izdanje pod naslovom: „Tefsir ibn Kesir“) veli da su tadašnji ljudi sumnjali i u proživljenje (tj. uskrsnuće) i u Sudnji dan. Vidi: Tefsir ibn Kesir: skraćena verzija, II izdanje, Sarajevo, 2002., str. 778.

[19] Po predanju veli se da su mladići još dok su bježali tražeći sklonište naišli na psa ovčara koji ih je počeo pratiti. Bojeći se da će ih svojim lavežom odati pokušali su ga otjerati, ali božijim čudom pas je progovorio mladićima i kazao im da ga ne tjeraju jer je i on, baš kao i oni spoznao Boga te želi zajedno s njima biti na putu Istine. Poveli su psa koji je kada su mladići utonuli u san čuvajući ulaz pećine također zaspao.

[20] Islamsko kazivanje o načinu na koji su otkriveni mladići, njihov izlazak iz pećine, kazivanje o novcu i iskustvu jednog od mladića na pijaci s trgovcima i sl. ovdje, zbog ograničenosti nećemo izlagati.

[21] “Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.” (Kur’an, 21:35)

[22] Rene Guenon, Osvrti na tesavuf i tao, DID, Sarajevo, 1998., str. 92.

[23] U svom djelu Govor ptica F. Attar ukazuje na sedam dolina (koje jesu simboli stupnjeva u duhovnom sazrijevanju), a tih sedam dolina su: dolina traganja (ṭaleb), dolina ljubavi ('ašk), dolina spoznaje (ma'rife), dolina neovisnosti (istignā'), dolina jedinstva (tewḥid), dolina zadivljenosti (hajre), dolina lišenosti (faḳr) i dolina mistične smrti (fenā'). Vidi više u: Feriduddin Muhammed Attar, Govor ptica, Bemust, Sarajevo, 2008.

[24] Tibetanska knjiga mrtvih ukazuje na bardo stanje koje je simbolizirano brojem 49, a koje se dijeli na periode od 7 razdoblja od po 7 dana (7x7). Vidi više u: Tibetanska knjiga mrtvih: posmrtna iskustva u bardo ravni, Prosveta, Beograd, 1991.

[25] Hadis (kazivanje poslanika Muhammeda, a.s.): „Kur'an posjeduje egzoterički i ezoterički smisao. Taj ezoterički smisao opet posjeduje vlastiti ezoterički smisao, i tako dalje sve do sedmog ezoteričkog smisla.“

[26] Dvije glavne grane šiizma jesu: 

1. Duodecimalni imamizam i

2. Septimalni ismailizam („ultrašiitska“ tradicija po riječima H. Corbina).

Ove dvije tradicije šiizma nastaju u VIII st., kada imam Dža'far Ibn Muhammed, poznat kao Aṣ-Ṣādiq (Iskreni) napušta ovaj svijet (765.), a već ranije umro je njegov stariji sin, Ismā'īl, koji ga je trebao naslijediti. Ovim činom, nastaje spor u vezi investiture imāmata, tj. ko treba naslijediti Dža'far Ibn Muhammed. Po jednima nasljednik treba biti sin Ismā'īla (septimalni ismailizam), a po drugim nasljednika je trebao odabrati, po svom prerogativu sam Dža'far Ibn Muhammed (duodecimalni imamizam) – kako je i učinio prenjevši investitur na svog drugog sina Musā Kāzima. Vidi više u: Henry Corbin, Historija islamske filozofije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1977., str. 88-93.; Rešid Hafizović, Znakovi šiijske duhovnosti, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.

[27] Duhovna hijerarhija u islamskoj tradiciji nije tema ovoga rada, ali s obzirom da je to iznimno zanimljiva tema ovdje kazujemo samo nekoliko riječi o istoj.

U navedenoj tradiciji postoji duhovna hijerarhija ili grupa bogougodnika kojima je Bog povjerio upravljanje svijetom. Ta duhovna, naravno nevidljiva hijerarhija (nevidljiva suštastvenim vidom) naziva se ridžalu-l gajb. Na njenom čelu nalazi se kutb-i zeman (duhovni pòl) ili samo kutb (više o duhovom pòlu iz perspektive ne samo islamske već i dr. tradicija vidi u: Rene Guenon, Kralj sveta, Ukronija, Beograd, 2007.). Vjeruje se da svako vrijeme ima svoga kutba ili pòla (duhovnu osovinu), a koji ima dvojicu bajraktara tj. stjegonoša (ar. evtâda) ili imâma (ar. predvodnika). Kutb i dvojica bajraktara - imâma čine hijerarhiju učlera (tur. trojica). Nadalje, kutb ima svoje erenlere (tur. sveti ljudi; mistici posvećeni u tajnu božanske istine), a koji se sastoje od: 33 àbdala, a kojima kada se pridruže još jedileri (tur. sedmorica) čine društvo krklera (tur. četrdesetorice). Kada kutb završi svoju misiju, zato kažemo da svako vrijeme ima svoga kutba, on odlazi na više sfere zbilje, a na njegovo mjesto dolazi lijevi stjegonoša, a desni stjegonoša postaje lijevi, a na mjesto desnog dolazi predvodnik iz skupine jedilera, a redovi jedilera popunjavaju se iz krklera, a krkleri se popunjavaju iz redova ovozemnih bogougodnika tj. evlija... Bogougodnike ili evlije šira društvena zajednica najčešće percipira kao budale – one koji nisu u stanju rasuđivati, koji su nerazboriti ili iracionalni, naivni; na dvoru su obično takve osobe dvorske lude i sl. Riječ budala, koja već stoljećima egzistira na južnoslavenskom govornom području zapravo je arapske etimologije i doslovno znači luđak, mahnitov i sl. Budala ili pak àbdal riječi su arapskog jezičkog žilišta, a značenja su im slična, gotovo „ista“.

U bosanskoj narodnoj-usmenoj tradiciji (danas i u literaturi) napose onoj u okrilju bošnjačko-islamskog miljea poznate su ličnosti iz bliže ili dalje povijesti koje je narod prepoznao kao budale (àbdale) te ih je i imenovao u skladu s tim, a to su: Budalina Tale (Tale Ličanin), Budalasta (evlija) Ajka i sl. Valja reći da se za navedene osobe nikako ne može reći i sa sigurnošću tvrditi da jesu dio duhovne hijerarhije o kojoj smo govorili, takvo što je nemoguće ustvrditi. Ovdje je više riječ o samoj percepciji bosanskih muslimana o tome šta jesu bogougodnici ili evlije i ništa više! Više o kazanom vidi u: Aiša Softić, Antologija bošnjačke usmene priče, Alef, Sarajevo, 1997., str. 212.; Usmene predaje Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 2002., str. 144., 248.; Zbornik bošnjačkih usmenih predaja, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., str.61.

[28] O kazanom vidi više u: Annemarie Schimmel, Misterija brojeva, Libris, Sarajevo, 2008., str. 129-156.; J. Chevalier – A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1989., str. 585-590.

[29] Neke egzegete Kur'ana promiču doslovno tumačenje navedenih ajeta i kazuju da se navedeni termini odnose na mlade robove. To je zanimljivo jer smo prethodno govorili o sedam svetih mladića iz perspektive kršćanske, napose pravoslavne tradicije koja ih naziva OTROCIMA što između ostalog znači i ROBOVI. Vidi više u: Ali Akbar Velajati, Istorija kulture i civilizacije islama i Irana, Centar za religijske studije „KOM“, Beograd,  2016., str. 780.; Teufik Muftić, Arapsko-srpskohrvatski rječnik, II, Sarajevo, 1973., str. 2556.

Dakle, OTROCI tj. ROBOVI u obje tradicije i kršćanskoj i islamskoj još su jedna sličnost, ako hoćete istost!

[30] Kada govorimo o duhovnom viteštvu, naravno to ima prizvuk, najprije onog viteštva koje se ostvaruje na izvanjskom bojnom polju, u borbi protiv drugoga. Međutim, ta izvanjska dimenzija boja koji se vodi mačevima – sabljama, lukom i strijelom, ili vatrenim oružjem nije nešto što nužno determiniše duhovno viteštvo. Naime, ono što a priori determiniše duhovno viteštvo nepodrazumijeva da se ikada, doslovno uzme u ruke navedeno bojno oružje. E baš ta sfera duhovnog vitešta je ono o čemu je ovdje riječ. Dakle, duhovno viteštvo jeste boj koji se vodi u nutrinama našeg jastva. To je onaj boj o kojem pjeva bosanski pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar (1917-1971.):

„Jer najmanje znaš da u svome žiću

Najteža rvanja su

I ratovi pravi

U samome Biću.“

Dakle, borba sa samim sobom – to je duhovno viteštvo! Također, valja reći da je duhovno viteštvo povezivano sa savjesnim obavljanjem plemenitih poslova, a s tim u vezi duhovno viteštvo ili kako ga imenuje islamska civilizacija najčešće arapskim terminom futuvvet ili perzijskim dževanmardi dovođeno je u vezu sa tradicionalnim zanatima i umjetnostima, odnosno sa esnafima ili cehovima. Valja znati da unutar islamskog civilizacijskog miljea postoje različita definisanja duhovnog viteštva, baš kao što postoje različita definisanja, ili bolje reći različita kazivanja o tome šta jeste sufizam – koji je nerazdvojno vezan sa duhovnim viteštvom. Sufizam i futuvvet imaju istu etičko-moralnu osnovu (viteški moral)! Ali duhovno viteštvo sve tri abrahamsko (ibrahimovske) religijsko-duhovne tradicije imaju etiku koja po riječima francuskog filosofa, iraniste, islamiste i mi bismo rekli teosofa Henrya Corbina „vodi porijeklo iz istih vrela i usmjerava se prema istom visokom obzorju“. Vidi u: Henry Corbin, Duhovno viteštvo, u: Islam u Iranu, svezak IV, BEMUST, Sarajevo, 2000., str. 398.

[31] Navedeno iz, i vidi više u: Ali Akbar Velajati, Istorija kulture i civilizacije islama i Irana, Centar za religijske studije „KOM“, Beograd,  2016., str.779-804., podvukao i podebljao R. Ibrović.

Više o vezi islamskog duhovnog viteštva ili futuvveta i zapadno-evropskih sl. organizacija, formalnih i neformalnih vidi u: Henry Corbin, Duhovno viteštvo, u: Islam u Iranu, svezak IV, BEMUST, Sarajevo, 2000., str. 396-467.

[32] Kur'an, 21:60

[33] Iznimno teško i zamršeno pitanje jeste ono koje se tiče datacije življenja i djelovanja ovog perzijskog mudraca i filosofa ili još preciznije teosofa. Po helenističkim podatcima Zarathuštra je živio 258 godina prije Aleksandra Velikog (IV st. pr. Kr.), dakle oko 588. pr. Kr. Prema perzijskoj tradiciji rođen je oko 630. pr. Kr., a po najnovim hipotezama vrijeme njegova života seže čak do XII st. pr. Kr. Međutim, kad god da je živio i djelovao mi ovdje želimo reći sljedeće. 

Baš kao što je glasoviti kineski mudrac Kung Fu-ce  (VI-V st. pr. Kr.) u Evropi populariziran pod posve iskrivljenim imenom, onako kako su ga nazvali jezuiti, a to je Konfucije, ista stvar desila se i sa Zarathuštrom, kojeg poznajemo i po grčkoj interpretacija – Zoroaster. Ipak, izvorno ime ovog perzijskog mudraca popularizirao je tek F. Nietzsche (1844-1900.) u svom glasovitom djelu Tako je govorio Zarathuštra. Valja reći da je Zarathuštra svoje učenje sačuvao u gāthāma Aveste (kult mudrosti – mazda-yasna). Vidi više u: Čedomil Veljačić, Razmeđa azijskih filozofija, knjiga I, Sveučilišna naklada „Liber“, Zagreb, 1978., str. 90-97.

U ovom hijeropovijesnom liku mi prepoznajemo, a Bog je jedini Znalac, vjesnika ili vjeronavjestitelja (ar. nebiyy), a pri tome oslanjamo se na kur'ansko kazivanje po kojem je svaki narod imao vjesnika (vjeronavjestitelja) koji je donosio Riječ božiju i to na jeziku tog naroda; ili uzimamo islamsko tradicionalno kazivanje po kojem je bilo 124.000 vjesnika, a koje je Bog slao e kako bi ljudim dao uputu i ukaz na pravi put. Vidi sljedeće kur'anske retke: 2:62, 5:48, 10:47, 14:4, 21:25 i 22:34. Više o islamskoj percepciji i recepciji dr. autentičnih religijsko-duhovnih tradicija, i o islamskom saznanju da je bilo 124.000 vjesnika, vidi u: Forum Bosnae (Uputa nastavnicima: Tolerancija i religijski principi), II izdanje, 23/05. (s posebnim osvrtom na tekst „Muslimanski vidik“ autora Rusmira Mahmutćehajića).

[34] Crkveni otac, sv. Justin Mučenik (II st.), kršćanski je filosof, mučenik i apologeta. Po njegovom kazivanju, ali i kazivanju drugih kršćana Isus je rođen u špilji (pećini). Vidi više na web-stranici: https://hr.wikipedia.org/wiki/Isusovo_ro%C4%91enje

[35] Više o navedenom vidjeti u djelima: Seyyed Hossein Nasr, Muhammed – čovjek božiji, NI „Ibn Sina“, Sarajevo, 2007., posebno str. 26-31.; Martin Ling (Abū Bakr Sirāj ad-Dīn), Muhammed: život njegov osnovan na vrelima najstarijim, Oslobođenje, Sarajevo, 1995., posebno str. 52-54.

O početku objave Kur'ana poslaniku Muhammedu u navedenoj pećini Rusmir Mahmutćehajić piše:

„Hval (Muhammed, op. a.) je prva vjesnička iskustva imao u Pećini u kojoj se osamljivao, slijedeći običaj rijetkih pojedinaca odanih svjedočenju jednosti Boga u naslijeđu vjesnika Ibrahima (Abrahama, op. a.). Tu mu Se Bog javio posredstvom Arhanđela Gabrijela, Svetog Duha.

...

Kada je sišao u Dolinu (Meku tj. došao kući, op. a.), pokrio se, nastojeći biti izvan svijeta koji je napustio ušavši u Pećinu... Svoju potresenost iskustvom u Pećini ispričao je supruzi Hatidži. A ona je požurila da to ispriča rođaku Vereki, učenom i već ostarijelom kršćaninu. Pažljivo ju je saslušao, pa zaplakao i rekao: „Sveti, Sveti! Tako mi Onog u Čijoj ruci je Verekina duša, ako si mi rekla pravo, Hatidža, došao mu je najveći Namus (Sveti duh, Duh istine, Arhanđel Gabrijel..., op. a.), koji je prije došao Musi, pa, znaj, on je Vjesnik ovog naroda. Ohrabri ga.“ Iz: Rusmir Mahmutćehajić, Andrićevstvo: protiv etike sjećanja, CLIO, Beograd, 2015., str. 357.

[36] O kazanom vidi više u: J. Chevalier – A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1989., str. 490-492.

[37] “Nedovršeni” roman Legenda o spavačima svojevrsno je referisanje na svete knjige Bibliju, Talmud i Kur’an, ali i na helensku kulturu. Više o ovom “nedovršenom” romanu vidi na web-stranici: http://afirmator.org/legenda-o-spavacima-danilo-kis/

[38] Hamajlija ili amajlija (ar.) – amulet, talisman; zapis zavijen u platno ili kožu, najčešće u obliku trougla, koji se nosi uza se privezan za mišicu ruke ili obješen o vrat ili prišiven na odjeću.

[39] Annemarie Schimmel, Misterija brojeva, Libris, Sarajevo, 2008., str. 147-148.

[40] Tefsir Ibn-Kesir: skraćena verzija, II izdanje, Sarajevo, 2002., str. 779.