Rabindranath Tagore

Rabindranath Tagore (1861-1941.) indijski je književnik, filozof, slikar, učitelj... i mistik i to najmanje u onoj mjeri u kojoj to svaki istinski pjesnik treba biti, a Tagore jeste bio pjesnik!

Rabindranath Tagore

Potomak je bengalske porodice uglednih vjerskih i društvenih reformatora.

Tagore je svoja formalna obrazovanja sticao u Indiji, a napose u Engleskoj, a kao slavni književnik obišao je mnoge zemlje (1926. boravio je u Zagrebu gdje je odražo dva predavanja na engleskom jeziku, a svoje pjesme čitao je na bengalskom). 

Na Zapadu najpoznatije njegovo djelo je zbirka pjesama Gitanjali (pjesme darovnice), koju je izvorno napisao na bengalskom, a zatim je preveo na engleski, a za koju je 1913. dobio Nobelovu nagradu (prva nagrada uručena jednom Azijcu).

Tagore je u političkom životu ondašnje Indije davao punu podršku Mahatma Gandiju.

Na kraju kažimo da je svoje ideale Tagore pokušao ostvariti osnivanjem vlastite škole u Šantiniketanu (1901.), a poslije u sveučilištu Višvabharati (1921.) - njegovi ideali mogli bi se svesti na sljedeće: 

učenje o univerzalnom čovjeku i kulturi koja povezuje i Istok i Zapad.

Navodimo nekoliko stihova R. Tagore:

...o lažnom asketi...

"Oko ponoći objavio je lažni asketa:
'Vrijeme je da ostavim dom svoj i da potražim Boga.
Ah, ko me je tako dugo zadržao ovdje u zabludi!'
Bog mu došapnu: 'Ja' - ali uši tog čovjeka bjehu zatvorene.
Sa uspavanim dijetetom na njedrima ležala je njegova žena
spavajući mirno na svojoj polovini postelje.
Čovjek reče: 'Ko ste vi što ste me tako dugo pravili budalom?'
Glas ponovo reče: 'Bog' - ali on ne ču.
Dijete se probudi i čvrsto privinu uz svoju majku.
Bog zapovijedi: 'Stani luđače, ne ostavljaj svoj dom' - ali on ne ču.
Bog uzdisaše i jadikovaše:
'Zašto me ostavlja sluga moj i odlazi od mene da bi me tražio?'"*

///

"Neka ne molim da budem zaštićen od opasnosti
već da se bez straha suočim sa njom.

Neka ne molim za smirenje mog bola
već za jako srce da ga savladam.

Neka ne tražim saveznike u životnoj borbi
već da se oslonim na sopstvene snage.

Neka ne preklinjem za spas od straha
već za nadu da osvojim svoju slobodu.

SARVANAM GALAM! Neka su svi blagoslovljeni!"**

Gitanjali - zbirka pjesama

"Okani se pojanja i brojanica! Koga obožavaš u samotnom tamnom kutu hrama sa zatvorenim vratima? Otvori oči i gledaj: Tvoga božanstva nema pred tobom!
Ono je tamo gdje orač ore tvrdu zemlju i gdje cestar drobi kamenje. Ono je s njima u suncu i pljusku, a odjeća mu je prahom posuta. Odloži i ti svoj sveti ogrtač, pa siđi za njim na prašno tlo!
Oslobođenje? Gdje da ga nađeš, to oslobođenje? Naš je učitelj i sam radosno primio na se spone stvorenja. I on je vezan s nama za svagda.
Izroni iz dubokih misli i ostavi po strani tamjane i svijeće! Pa što, ako ti se odjeća podere i uprlja? Susret ćeš ga i uza nj ćeš stati u znoju svoga lica."***

___________________
*Jasmina Puljo, Yoga znanja i zdravlja, Hobisport, Beograd, 2003., str. 57.
** Ibid., str. 129.
*** Rabindranath Tagore, Gitangjali, u: Čedomil Veljačić, Filozofija istočnih naroda, I. dio, MH, Zagreb, 1958., str. 321.

Molitva Sioux indijanaca

Dozvoli da se moje ruke pune poštovanja
dotaknu stvari koje si Ti stvorio.

Izoštri moje uho da čuje Tvoj glas.

Učini me mudrim kako bih spoznao nauk koji si Ti
tajnovito stavio u svaki list, u svaki kamen.

Tražim snage, ali ne da bih nadjačo svoju braću
nego samo da bih nadvladao svog najvećeg neprijatelja - samog sebe!

Bože, daj mi mirnoću da podnosim stvari koje ne mogu promijeniti.

Daj mi hrabrosti da promijenim stvari koje mogu promijeniti.

Daj mi mudrosti da razlikujem jedno od drugoga.*

Poglavica plemena Sioux-a,
XIX st.

___________________
*Jasmina Puljo, Yoga znanja i zdravlja, Hobisport, Beograd, 2003., str. 129.

dom mira (dār al-islām) & dom rata (dār al-harb)?

O starim islamskim, a danas posve prevaziđenim konceptima podjele svijeta na dom ili kuću mira (dār al-islām: tamo gdje vladaju zakoni mira ili islama; šerijat) i dom ili kuću rata (dār al-harb: tamo gdje vlada bezakonje, gdje nema mira, harmonije i sl.) akademik prof. dr. Rešid Hafizović piše kratki, ali jezgroviti tekst s kojim je završio svoju knjigu pod naslovom Stubovi islama i džihad*, a u kojoj govori o temeljima islama (islamskim šartima). 

Rešid Hafizović, rođen 1956. u Potočarima (Srebrenica),
redovni profesor FIN-a u Sarajevu.

Pišući o temeljima islama R. Hafizović piše i o džihadu, za kojeg neke interpretativne tradicije islama drže da je i on jedan od temelja islama. A džihad je pojam (odnosno ideja, institucija...) koji jeste, možda više nego i jedan drugi iz okrilja islama u cijelosti zarotiran i doveden u svoju suprotnost više nego ikada ranije, i to najprije i najviše kod onih, ili od strane onih koji se časte i oslovljavaju time da su muslimani! 

Dakle, za pogrešna, kriva, netočna shvatanja džihada na zapadu nisu krivi u biti zapadnjaci već niko drugi do sami oni koji se oslovljavaju muslimanima.**

Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad,
Connectum, Sarajevo, 2015.

U nastavku navodimo tekst o domu - kući mira i domu - kući rata uz napomenu da bi mi, uz svo uvažavanje R. Hafizovića ipak i na drugačiji način pojedine dijelove teksta kazali, a naše kazivanje, ili naše shvatanje kako bi bilo valjanije kazati dodali smo u zagradama i naš smo tekst podvukli. Nadamo se da takva interpolacija neće narušiti originalni tekst R. Hafizovića.

 „Čak ni ona klasična podjela svijeta, koju su nekoć slijedili mnogi muslimanski autoriteti, na dom mira (dār al-islām) i dom rata (dār al-harb) više nema nikakva smisla. Tamo gdje je nekoć bio dom rata (dār al-harb), podrazumijevajući svijet izvan granica muslimanskog svijeta, danas žive desetine i stotine milijuna muslimana čija prosvjećenost i duhovna kultura je na mnogo  višoj razini od one kod muslimana unutar granica današnjeg muslimanskog svijeta. S druge strane, onaj zemljovid koji se tradicionalno naziva domom mira (dār al-islām), podrazumijevajući današnji svijet muslimana, taj zemljovid ne samo da danas ni u tragovima nema rečenog značenja, nego je postao sinonim za krvoproliće, nerede, smutnju, bratoubilaštvo i agresiju i samokolonizaciju svake vrste. Taj svijet je danas, uz časne i veoma rijetke iznimke, premrežen autoritarnim političkim režimima koji uglavnom vladaju protiv interesa muslimana (protiv interesa čovjeka, bez obzira kojoj religijsko-duhovnoj tradiciji pripadao, ili pak bio agnostik ili nešto dr.), a za račun svoje političke oligarhije i imperijalističkih saveznika izvan granica muslimanskog svijeta. Taj geografski prostor odavna već ne zna šta je to istinska prosvjećenost, visoka duhovna kultura, civilizacijska avangardnost, demokratija, socijalna pravda, ljudska pravda i slično, ali zna, više nego li mu treba, šta je to politički barbarizam, sektaški fanatizam, teror, siromaštvo, bijeda, nesloboda, nedostojanstvo... sve ono protiv čega su se nekoć borili muslimani u 'zlatno doba', i čega se danas nastoji osloboditi moderna civilizacija.

Prema tome, čini se da je došao čas da ono malo umnih glava u muslimanskom svijetu i izvan njega najzad shvati kako bi bilo dobro čim prije oštricu džihada pod vidom pera i tinte, prvenstevno okrenuti i upotrijebiti unutar granica muslimanskog svijeta.“***

 _______________

*Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad, Connectum, Sarajevo, 2015.
** Nažalost, nevoljko koristimo ove uprošćene pojmove zapad i zapadnjaci, jer su oni daleko od toga da dotiću suštinu fenomena.
*** Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad, str. 252.