Kabir (1440–1518.) indijski je mistik i pjesnik. Imao je mnoštvo duhovnih učitelja, kako onih iz vedsko-vaišnavske tako i iz islamsko-sufijske tradicije; guru mu je Ramananda, a šejh Takki. Njega pamtimo kao velikog kritičara pukog formalizma kojeg je prepoznavao u pripadnicima obje navedene tradicije.
Danas imamo mnoštvo predaja koje kazuju o Kabiru, velikom mistiku koji je u sebi smirio duhovne jeke vedske i islamske tradicije - što će dovesti do toga da ga obje tradicije svojataju!
Navest ćemo dvije predaje u kojima će se, nadamo se, na dostatan način ukazati na veličinu ovog duhovnog pregaoca.
Predaja kazuje da je jedan indijski vladar neumorno pozivao Kabira na svoj dvor, a ovaj je uporno izbjegavao taj poziv. Ipak, vladar je naložio slugama da dovedu Kabira. Kada su ga doveli pred vladara Kabir je pitao istog: "Čije je ovo svratište?". Na pitanje vladar je povikao: "Kakvo svratište bezumniče!", ukazujući mu na to da je to njegova (vladareva) palata! A Kabir će na to: "Ko je ovdje boravio prije tebe?", "Moj otac!" reče vladar. "A prije njega?", "Moj pradjed." odgovori vladar sad već pokazujući veliku nervozu, no Kabir je ustrajao u svojem kazivanju i priveo ga kraju sa zaključkom: "Pa dobro onda veliki vladaru kako se naziva mjesto u kojem ljudi stalno dolaze i odlaze?" Vladar je sa ovim bio zatečen ali i oduševljen te povika: "O dervišu, zatraži od mene šta želiš?" Kabir reče: "Samo jedno, pusti me da idem odavde, mi derviši više volimo zemljicu za postelju, a zvijezdano nebo za pokrivku, usko je za nas ovo tvoje svratište."
Kao što smo kazali iznimno su ga cijenili, zapravo voljeli sljedbenici različitih vedskih tradicija ali i muslimani, ali pri tome smatravši da on pripada samo jednima ali ne i svima njima zajedno. Vrhunac tog "sukoba" kome Kabir pripada desio se za vrijeme Kabirove sahrane. Naime, muslimani su htjeli održati sahranu (dženazu) po islamskim običajima, a vaišnave su pak htjele u duhu propisa svoje tradicije Kabirovo tijelo spaliti. U toj prepirci pred Kabirovim tijelom, koje je bilo omotano u plašt pojavi se jedan duhovnjak i reče prisutnim: "Umjesto što gubite uzaludno vrijeme, bolje bi vam bilo da pogledate šta je ispod plašta." Podigoše plaš i mjesto Kabirovog tijela ugledaše mnoštvo mirisnih ruža. Dogovoriše se da podijele ruže među sobom, a zatim i jedni i drugi obaviše sahranu po svojim običajima.
Kabir nam poručuje:
"Izgubljen je svaki dah kojim se ne spominje Božije Ime."
Kabir nam se žali:
"Moj dobri brate, svijet je bez pameti,
ako kažem istinu žele me izmlatiti,
ako šta slažem drže to za istinu!
Gledao sam hinduse, suhe pobožnjake,
kako ruljom vladaju, bacajući varke
i zorom se kupaju!
Dušu ubijaju obožavajući kamenje,
ništavno je, bezvrijedno, svo njihovo znanje -
sve s prezirom gledaju!
Gledao sam muslimane, učenjake s knjigama;
napuniše ljude raznoraznim brigama -
vjeruj mi brate, ništa oni ne znaju!
A jogini pozeri, prepuni sujete,
bakar obožavaju i drago kamenje -
puni ponosa, uzaludno gladuju!
Namještaju svoje posude, brojanice,
mumljajuć' formule, boje čelo i ramenice,
o duhu pojma nemaju!
Hindusi Boga zovu Rama, muslimani Rahim kažu;
no, niko od njih ne zna tajnu -
Jedan drugog potiru.
Svete formule mumljaju, od kuće do kuće,
napumpani ponosom, čudno utrnuće -
sami sebe varaju.
...
Kabir - paradigma duhovnog pregalaštva i prirodnog stanja duše:
"Kabir kaže: Istina je u duhu traženja,
Sluga sam koji traži svoga Gospodara!"
