misao

Omne bonum est communicativum sui.

 

Svako dobro treba podijeliti sa drugima.

 

 

 

Navedenu misao kao proslov svoga teksta navodi njemački lutnjist i kompozitor 

Esaias Reusner (1636-1679.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Iz Kabirovog života

       Kabir (1440–1518.) indijski je mistik i pjesnik. Imao je mnoštvo duhovnih učitelja, kako onih iz vedsko-vaišnavske tako i iz islamsko-sufijske tradicije; guru mu je Ramananda, a šejh Takki. Njega pamtimo kao velikog kritičara pukog formalizma kojeg je prepoznavao u pripadnicima obje navedene tradicije.

       Danas imamo mnoštvo predaja koje kazuju o Kabiru, velikom mistiku koji je u sebi smirio duhovne jeke vedske i islamske tradicije - što će dovesti do toga da ga obje tradicije svojataju!

Navest ćemo dvije predaje u kojima će se, nadamo se, na dostatan način ukazati na veličinu ovog duhovnog pregaoca.





       Predaja kazuje da je jedan indijski vladar neumorno pozivao Kabira na svoj dvor, a ovaj je uporno izbjegavao taj poziv. Ipak, vladar je naložio slugama da dovedu Kabira. Kada su ga doveli pred vladara Kabir je pitao istog: "Čije je ovo svratište?". Na pitanje vladar je povikao: "Kakvo svratište bezumniče!", ukazujući mu na to da je to njegova (vladareva) palata! A Kabir će na to: "Ko je ovdje boravio prije tebe?", "Moj otac!" reče vladar. "A prije njega?", "Moj pradjed." odgovori vladar sad već pokazujući veliku nervozu, no Kabir je ustrajao u svojem kazivanju i priveo ga kraju sa zaključkom: "Pa dobro onda veliki vladaru kako se naziva mjesto u kojem ljudi stalno dolaze i odlaze?" Vladar je sa ovim bio zatečen ali i oduševljen te povika: "O dervišu, zatraži od mene šta želiš?" Kabir reče: "Samo jedno, pusti me da idem odavde, mi derviši više volimo zemljicu za postelju, a zvijezdano nebo za pokrivku, usko je za nas ovo tvoje svratište."

       Kao što smo kazali iznimno su ga cijenili, zapravo voljeli sljedbenici različitih vedskih tradicija ali i muslimani, ali pri tome smatravši da on pripada samo jednima ali ne i svima  njima zajedno. Vrhunac tog "sukoba" kome Kabir pripada desio se za vrijeme Kabirove sahrane. Naime, muslimani su htjeli održati sahranu (dženazu) po islamskim običajima, a vaišnave su pak htjele u duhu propisa svoje tradicije Kabirovo tijelo spaliti. U toj prepirci pred Kabirovim tijelom, koje je bilo omotano u plašt pojavi se jedan duhovnjak i reče prisutnim: "Umjesto što gubite uzaludno vrijeme, bolje bi vam bilo da pogledate šta je ispod plašta." Podigoše plaš i mjesto Kabirovog tijela ugledaše mnoštvo mirisnih ruža. Dogovoriše se da podijele ruže među sobom, a zatim i jedni i drugi obaviše sahranu po svojim običajima.

Kabir nam poručuje:

"Izgubljen je svaki dah kojim se ne spominje Božije Ime."

Kabir nam se žali:

"Moj dobri brate, svijet je bez pameti,

ako kažem istinu žele me izmlatiti,

ako šta slažem drže to za istinu!

Gledao sam hinduse, suhe pobožnjake,

kako ruljom vladaju, bacajući varke

i zorom se kupaju!

Dušu ubijaju obožavajući kamenje,

ništavno je, bezvrijedno, svo njihovo znanje -

sve s prezirom gledaju!

Gledao sam muslimane, učenjake s knjigama;

napuniše ljude raznoraznim brigama -

vjeruj mi brate, ništa oni ne znaju!

A jogini pozeri, prepuni sujete,

bakar obožavaju i drago kamenje -

puni ponosa, uzaludno gladuju!

Namještaju svoje posude, brojanice,

mumljajuć' formule, boje čelo i ramenice,

o duhu pojma nemaju!

Hindusi Boga zovu Rama, muslimani Rahim kažu;

no, niko od njih ne zna tajnu -

Jedan drugog potiru.

Svete formule mumljaju, od kuće do kuće,

napumpani ponosom, čudno utrnuće -

sami sebe varaju.

...

Kabir - paradigma duhovnog pregalaštva i prirodnog stanja duše:

"Kabir kaže: Istina je u duhu traženja,

Sluga sam koji traži svoga Gospodara!"

DAMAPADA

"Ko samo poznaje učenje,

a ne postupa prema njemu,

nema mu pristupa monaškom redu."

Bila jednom dvojica monaha koja su revnosno učila Damu. Jedna je učio puna srca, a drugi je učio, ali nije primenjivao naučeno. Taj drugi jednom pred Budom poče da zadirkuje prvog zbog njegovog manjeg znanja. Prosvetljeni, razumevši sve, postavi im nekoliko pitanja, na koja je prvi monah odgovarao iz sopstvenog iskustva, a drugi po svetim spisima. Buda je učenika koji je primenjivao naučeno proglasio Arahetom, svetim.

"Onaj koji poznaje zakon,

ali o njemu ne priča, već ga sprovodi,

onaj koji je odbacio strasti, zablude i mržnju,

vedrog duha, posjedujući istinsko znanje,

                                                      može pristupiti monaškom redu."*

__________________

*DAMAPADA, Mono i Manjana, Beograd, 2010. god., str.22-23.



PRVA TEZA PRVE FILOSOFIJE

"Postoji filosofija koja se ne da ni misliti,

ako se sa njom u skladu ne živi."



Čedomil Veljačić (1915-1997.)