Prostor
i vrijeme – Bosna
Od XV stoljeća BiH definitivno postaje dijelom islamskog kulturno-civilizacijskog prostora – ulazi u sastav Osmanskog carstva (sultanata). Od tog prelomnog stoljeća bh. kultura snažno će svoje paradigme i uzore nalaziti na islamskom Istoku, onom Istoku kojeg će u kulturno-civilizacijskom smislu oblikovati islamska religiozno-duhovna načela – načela iz kojih će poteći sva poetsko-estetska paradigma. Jedna od elementarnih odlika navedene paradigme jeste sinteza, receptivnost svega onoga što se nekosi s krucijalnim islamskim načelom koji jeste potka svekolikog islamskog religiozno-duhovnog ili pak kulturno-civilizacijskog habitusa – riječ je o načelu tewhida! Imajući ovu zakonitost u vidu bit će nam jasno zašto su ine kulture sa islamskim prefiksom imale snage i htjenja preuzeti sve pozitivne tekovine bilo koje druge kulture kojoj prefiks, u formalnom smislu nije bio islamski. Odjekivale su islamskim svijetom rečenice Posalnika: “Idite po znanje čak i u daleku Kinu.”; ili: “Znanje je izgubljena stvar vjernika, sagni se i uzmi ga, tvoje je.”.
Ovaj kratki uvod možda se može nadavati kao zalutalim ili kao tekst koji ne može biti predtekst tekstu koji slijedi, ali pronicljivom oku i umu biti će jasno da tako nije. Nikada ne treba ispuštati iz vida ono što jeste raison d'etre islama, a to je svo mnoštvo vratiti u njegovo Načelo.
Vraćanje, hijeropovijest, metapovijest, srce, ogledalo…
Navedeno vraćanje prije svega treba motriti posve osobno i u takvom motrenju valja dokučiti istinu da povratak neznači ništa drugo doli dovesti se pred dvore (dergjah) srca svojega iz kojeg smo prethodno i stupnjevito odstranili sve ili svaku pomisao (želju) a koja nije ona koja sopti za Njim. Takvo očišćeno srce je, kako sufije kazuju poput izglačanog ogledala, jedino kadro primiti odraz Njegovih atributa (sifata). S tim odrazom ili pak teofanijom u srcu salika (homo viatora) odvija se ogledavanje ili pak spoznavanje – o tome govore sl. hadisi:
“Za svaku stvar postoji sredstvo glačanja, a glačanje srca je prisjećanje (zikirullah – anamnesis) na Boga.”[1]
“Za Mene najdraža stvar s kojom Mi se rob Moj približava jeste ono što mu propisah. Rob Moj nafilama (dobrovoljnim bogoslužjima, kao što je zikrullah) Mi se približava sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim postajem sluh njegov, kojim sluša, vid njegov, kojim gleda, ruka njegova, kojom prihvata, i noga njegova, kojom hoda.”[2]
“Bijah Riznica Skrivena, zavoljeh spoznat biti, pa stvorih stvorenja da bi Me spoznala. Izraz ‘stvorenja’ općega je značenja, obuhvata sva stvorenja čak i kamenje i ilovaču, no, u ovome kontekstu, misli se na čovjeka.”[3]
Dakle, vraćanje jeste uzlazno-spoznajni proces u kome duša obavlja suprotan proce od onoga što jeste izljevanje ili manifestiranje Apsoluta kroz hijerarhije bitka-bića. Posve svjesno biti ću krajnje slobodan u iskazu do te mjere da će mi se lahko moći i prigovoriti. Izljevanje (faid) ili manifestacija Apsoluta niz hijerarhije bitka-bića traži topos u kojem će “okončati” izljevanje. Taj topos jeste srce (kalb) čovjeka – krune Njegovog stvaranja. U tom pripravljanju svakog pojedinačnog srca u sveti topos u kojem će se On ušatoriti (ogledati – spoznavati) jeste raison d'etre duše utjelovljenje – očovječene. Duša (srce) omogućava da se Zraka božanskog reflektuje, odnosno posuvrati onamo odakle je i potekla. Ona, Zraka, ali i duša u njoj i s njom sada uzlazi ili se vraća – “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan.”.[4]
Duša uvire u svijet bez kvaliteta mjesta i vremena kakvog poznajemo u svijetu sublunarnom! To je putovanje do Boga, nakon čega slijedi putovanje u Bogu o kojem još nema slova!
Bezmjesni
i Bezvremenski
U drugoj polovini XVI i prvoj polovini XVII stoljeća bh. književna tradicija upamtila je iznimno značajnog mističnog – sufijskog pjesnika. Riječ je o Huseinu, kojem pjesnički pseudonim (mahlas ili lakab) bijaše najčešće Lamekani što znači bezmjesni, a nerjetko i Lazemani što će reći bezvremenski. U suštini malo znamo o ovom pjesniku. U toj oskudici podataka o njemu teško da možemo sa sigurnošću kazati gdje je rođen i kada je rođen – istina, takve informacije neće u mnogome doprinjeti bistrenju stihova ovoga bez sumnje velikog arifa ili duhovnog pregaoca koji će svoje duhovne putešestvije, jednim djelom “utjeloviti” u poetski tekst divanske književne tradicije.
Ipak, po jednima rođen je u Pešti, po drugima u Bosni, treći pak navode samo da je s Balkana (Rumi), ali dileme ni za jedne nema u tome da je Husein sin Bošnjaka![5]
Husein je nakon formalnog obrazovanja u medresama pristupio sufijskom redu bajramija[6], a nakon izvjesnog vremena postao je i šejh navedenog tarikata u istanbulskoj tekiji – tekiji u haremu Šah-Sultan džamije, a u čijem haremu je i ukopan poslije smrti 1625. godine. Za Huseina Lamekanija bez imalo dvojbe možemo kazati da je bio pod snažnim uticajem glasovite ličnosti islamskog misticizma – sufizma, a riječ je o Ibn Arebiju. Istina, nije Lamekani jedini bošnjački mistik pod uticajem navedenog velikana. Lamekani je jedan od onih bošnjačkih mistika koji su duhovno kvasanje ozbiljili onim “kvascem” koji je potekao iz kalema Ibn Arebija.[7]
Dva krucijalna djela Huseina Lamekanija su:
·
Divan
– original se nalazi u Sulejmaniji biblioteci u Istanbulu i
·
Vahdetnama
– u odlomcima se nalazi u Vatikanskoj biblioteci.
Postoji još nekoliko manjih pjesničkih zapisa, ili medžmûa Huseina Lamekanije razasutih čak i po privatnim zbirkama ili pak u bibliotekama kao što je Gazi Husrev-begova u Sarajevu ili u muzejima kao što je Topkapi u Istanbulu.
Osnovna odlika gotovo svih pjesama Huseina Lamekanije jeste ta da su mu stihovi izrazito bogati metaforama, motivima, simbolima i dr. pjesničkim figurama koje su obilato koristili svi sufijski pjesnici od Mašrika do Magriba. Nepoznavati taj bogati i gotovo neizbistrivi sufijski jezik, koji je na listove sufijskih tekstova dospio iz Kur’ana, hadisa, islamske tradicije u najširem smislu te riječi ili pak iz drugih svetih tekstova i kulturno-civilizacijskih tradicija, znači ostati nedirnut sufijskim tekstom. Ali to i nije najgore što se može desiti! Tragično je kada sufijski tekst biva iščitavan kao pamflet prizemnog i razuzdanog do te mjere da pjesnik drugog kulturnog ambijenta u sufijskom tesktu nalazi inspiraciju za stihove kao što su ovi:
Na grobu Hafizovom
Nakuc’o se čaša, napev’o se pesama.
Napio se raja sa mednih usana,
Gde je naš’o slasti tu joj nije prašt’o,
Sad gori’l mu duša – barem znade zašto.[8]
(Jovan Jovanović Zmaj)
Sva ljubav kod sufije, pa i našeg Huseina Lamekanije jeste ljubav prema Njemu, jer u srcu sufije, ašika (zaljubljenika) jeste samo On. Ipak ašik je na mukama, a jedna više muka je kada je ašik i pjesnik i shodno tome kada želi naći utjehu pjesničkom zovu – kako Voljenoga tintom, kalemom, hartijom i konačno jezikom svesti u sferu prolaznog – relativnog, a pri tome i sam pjesnik zna da je sve prolazno osim Lica Njegova!
Ovo su samo neki smjerokazi za čitanje sufijske poezije, koja se neda tako lahko pročitati, već traži dugo iščitavanje nebi li se poskidale “pjesničke perde” s kojima se igra pjesnik čuvajući i sam Sveto koje se iza 70000 perdi skrilo za lice, pardon srce zahrđalo. Ako se On voli kriti i skrivati, kako ne bi voljelo i srce Njemu predano!?
Stihovi
Huseina Lamekanija, odnosno Lazemanija
“Kad si Ti sve, kad je sve zakon
Šta je ovaj svijet:
Suncokreta cvijet il’ mjehurov let?
Tragao sam dugo i učio mnogo
Al’ ne nađoh ništa osim Tebe.
Šta je briga, šta li strah?
Dokle ide misao koja nemir stvara?
Sve je prah, sve je dah
Prolaznosti što svemir razara.
U varljivosti ovoj, pitam ja,
Čovjeku gdje je mjesto?
Bez Njega, bez zakona čitam ja
I čovjek bi postojati prestao.”[9]
---
“Mi smo potpuno pijani od očiju naše ljubavnice,
Zaljubljeni smo u njene solufe.
Poput onog solufa na njenom licu
Mi izludijeli od ljubavi, mira nemamo.
Poput njena oka uvijek smo pijani,
I kao svemir uvijek smo u okretanju.
Zanešeni smo i u vrtoglavici kao svemir
Zaljubljeni smo kao vrijeme.
Oprali smo ruke od oba svijeta,
Pogledaj samo kakvi smo ljudi.
O Ti, koji pojiš vječnim pićem,
Dodaj i nama jednu čašu, jer smo ranjena srca.
Do ljubavi da stignemo kao Lamekani
I ako smo, prijatelju, kao atom sitni.”[10]
---
“Dođi na mjesto Harabata da šetamo,
Da tamo gledamo krčmaricu mladu, dođi.
Da žrtvujemo razum, srce i vjeru za luk njenih obrva,
Da dušu stavimo štitom od strijele njenih trepavica, dođi.
Da se poklonimo prema mihrabu njenih obrva,
Da onaj madež na njenu licu učinimo svijetlom našeg vida, dođi.
Možda će jedan gutljaj natočiti, od vina svojih rubinskih usana.
Da prosimo nešto u ime Boga, da iz duše molimo, dođi
Da glavu spustimo pred noge starog krčmara (piri-mugâna).
Da ovu dušu i srce njemu poklonimo, dođi.
Mlada krčmarica je Božansko svjetlo, otvori oči i vidi.
Da kuću srca učinimo njoj boravištem, dođi.
Krčmarem, piri-muganonom, zovu pira prave spoznaje.
Da opašemo pojas robovanja njemu, dođi.
Za jedan srk ljubavi, da dadnemo bivstvovanje svoje.
Da ostavimo ponos, da odstranimo ime i čast, dođi.
Prijatelju, ako si mi drug, ostavi ovu prolaznu kuću.
Da odlučimo krenuti duhovnome svijetu, dođi.
Hodi, da carstvo bivstvovanja spalimo vatrom ljubavi,
Da njegovu državu porušimo, dođi.
Da na Bajram sastanka s onim koga ljubimo zakoljemo ovna srca svoga,
O Lamekanija, i mi da vještinu pokažemo, dođi.”[11]
---
“Očisti česmu svoga srca dok se izbistri.
Upravi oči pravo svome srcu dok ti srce ne postane okom.
Mani se raznih misli, nego posudu svoga srca upravo toj česmi prinesi.
Dok se ta posuda ne napuni tom tekućinom koja daje ugodnost.
Kada je Bog tebe postavio vratarem na vratima svoje kuće,
Onda ti stani na vratima, ne puštaj drugog dok njega ne nađeš.
Sada ne puštaj, jer je kasnije izbaciti teško,
Kada se sotonska vojska postavi u kuću srca.
O zaljubljeni, podaj kuću njenu vlasniku, a ti se s površine izgubi.
Bez sumnje će vlasnik u svoju kuću doći kada se ti povučeš.
Na ovom svijetu potego sam na hiljade muka i tegoba,
Dok sam našao Božanskog pira i savršenog muršida.
O moj Bezmjesni, ja sam tebe mnogo i mnogo tražio
Dok se nisam uvjerio da ti u mojoj duši boraviš.”[12]
---
“Hrđu ogledala svoga srca
Digni Boga spominjući.
Zlo došaptavanje tvoga neprijaelja strasti
Odbij Boga spominjući.
Ispiji čašu bitnosti.
Noć ljubavnog sastanka neka ti je jutro.
Dane ljubavnog prijateljstva i prekida
Spoji Boga spominjući.
U tvom srcu ako ima
Od Božanske ljubavi kakva traga
Upali svoje cijelo tijelo
Svjetiljkom spomena Božijeg.
Ako želiš vječito carstvo -
Ovdje steci sada ništavilo,
A kada ti se pojavi ljubav prema nečemu osim Boga
Odsijeci je Boga spominjući.
Ostavi borbu nade,
Saviji povelju o svom bivstvovanju,
Pobožniče, i košulju svoga opstanka
Zbaci Boga spominjući.
Jedan je onaj koji vidi Tvoja djela.
Shvati kako treba svoje stanje.
Ružne osjećaje iz srca svoga
Spriječi Boga spominjući.
Primi savjet Lamekanijin,
Ispiji čašu ljubavnog vina!
Vezu sa svim osim Boga
Odbiji Boga spominjući.”[13]
---
“O ti, koji tražiš Boga, darežljivog dobročinitelja,
Koji si iskren u govoru, visoka poleta i rob Božijeg zadovoljstva,
Ima jedna lijepa misao, koju iz srca govorim onima koji je traže:
Srce vjernika je Božija kuća, rekao je Muhammed a.s.
Uniđi u svoje srce; ko u njeg uniđe on je siguran.
Božija je ovo kuća; ko u nju uniđe postaje siguran.
Unići znači otići onome mjestu odakle se pojavljuje duša.
Tu trebaš uvijek biti okupljen istinskim mislima.
Ako ti dođe ovosvjetska ili onosvjetska misao odmah je odbij.
Osim pomisli na Boga sve ostalo je vesvesa (sumnja).
Opstanak svoj predaj Bogu, neka je samo opstanak Njegov.
Ti se s površine povuci, nek samo ostane tvorac.
Svojom misli ti čekaj gospodara svoga srca, a svaku drugu misao napusti.
Bićeš vlasnik nutarnjih otkrića, kerameta i čistog uživanja i ljubavi.
Kreni istini s mišlju da ti uopće ne postojiš i tamo trajno ostani.
Napolje ne izlazi, uniđi u grad svoje opstojnosti i budi car!
Ovo je najveći ljubavni ideal; ovo je ono što zaljubljeni obožavaju.
Iz ovakve ljubavi rađa se porod srca, prijatelju.
Potreban je samo onaj ko ovo traži i želi primiti; potreban je Slobodan i odvažan zaljubljenik,
Pa da zbriše svoje bivstvovanje, teda mu se lice Istine ukaže.
Sve je ništetno osim Njegova lica, rekao je Bog.
Drugo ne opstoji, otvori oči i pogledaj, čovječe.
Tebi je zapreka što ti smatraš sebe nečim. Digni i ukloni sebe s površine.
Kada ne budeš smatrao sebe nečim, onda si s Istinom našao ugodnost.
Ako hoćeš da s Istinom budeš, uništi svoje bivstvovanje.
Ne videći sebe do prave su tačke stigli pejgamberi i evlije.
Ko poput Lamekanije na ovaj način svoje srce čuva,
On uništi svoje “ja” i s Istinom nalazi vječnost.”[14]
---
Post
Scriptum
Tri vela i
sakrivanje!
Husein Lamekani u duhu sufijskog
nauka sve egzistirajuće vidi kao odraz ili refleks Boga – to smo već prethodno
nagovjestili. Shodno kazanom Lamekani u svojoj duši, odnosno srcu vidi Boga, a
ne sebe. U islamskoj mističnoj tradiciji navedena situacija jeste duhovni
stupanj kojeg sufije oslovljavaju “mekȃmul-fenȃ”. Ovo je vid samospoznaje po kojoj
sufija biva svjestan da vlastitu egzistenciju neimade navlastito kao svoju.
Nadalje, sufija biva svjestan
istine da ne samo njegovo biće već i vaskoliki bitak počiva ili izvire iz Boga,
a ta spoznaja sufiju jednovremeno promiče na viši duhovni stupanj poznat kao “mekȃmul-džem’i”.
Zapravo, biti svjestan svega kazanog
znači i slijedeće – ne vidjeti da bilo šta postoji, odnosno Jestuje doli On.[15]
Ovo je treći duhovni stupanj kojeg sufizam imenuje kao “mekȃmul-džem’i l-džem’i”. Mnoge sufije ovaj duhovni ili spoznajni
stupanj platili su, doslovno glavom. Do ovog stupnja dospjevaju samo oni koji
su spremni na ljubav, zanos, opijenost, intuitivnu spoznaju…, a nikako se ne
može doprijeti sa racionalnim, odnosno diskurzivnim znanjem – hraniti se
potonjim u ime prvotnog ravno je haramu!
Čuveni sufija Al-Iskandari briljantno je u jednoj
rečenici, smirio tri prethodno spomenuta duhovna stupnja, odnosno mekama:
“Pazi šta ti
pokazuje Njegova Svemoć (neka je On uzvišeni): To je da Se On krije od tebe
onim što nema egzistenciju mimo Njega.”[16]
Na
samrtnoj postelji, velikan XX stoljeća Albert
Ajnštajn, na kraju svoga pregalaštva s osmjehom na licu, tiho i smireno
progovara da se Bog voli sakrivati.
Svaka
ljubav, odnosno Ljubav voli sakrivanje!
[1] William
Stoddart, Nepobjediva mudrost, Dobra
knjiga, Sarajevo, 2011., str. 41.
[2] Ovaj hadis-i
kudsi bilježi Buharija
[4] Kur’an, 89:27-28
[5] Sve i da jeste rođen u
Pešti uopšte ne začuđuje kako to da je Bošnjak imamo li u vidu da su Madžarsku
nakon osvojenja od strane Osmanlija u velikom broju naselili Bošnjaci. Čak i
Evlija Čelebija putujući Madžarskom veli da Budim gotovo u cijelosti nastanjuju
Bošnjaci.
[6] O sufijskom red – tarikatu
bajramija vidi opširnije u djelu:
Edin
Kukavica, Bajramije-melamije-Hamzevije,
Sedam, Sarajevo, 2009.
Husein
Lamekani bejat u okrilju bajramijskog tarikata dobio je od šejha Hasana
Kabaduza iz Burse koji jeste nasljednik šejha Husamudina Ankarevija.
[7] O Ibn Arebijevom životu i
djelu vidi najopširnije djelo napisano na bosanskom jeziku:
Rešid
Hafizović, Ibn 'Arebijevo
filozofsko-teološko učenje o logosu, Bemust, Zenica, 1995.
[8] Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti od nastanaka do kraja 15. vijeka,
Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997., str. 416
[9]
Balić Smail, Kultura Bošnjaka muslimanska
komponenta, Wien, 1973., str.91.
[10] Mehmed Handžić, Izabrana djela I; Teme iz književne historije, Ogledalo, Sarajevo,
1999., str. 746.
[11] Ibid., str. 744-745.
[12] Ibid., str. 743.
[13] Ibid., 741-742.
[14] Ibid., 739-740.
[15] „Ja sam onaj koji jesam.“
(Biblija – Stari Zavjer, Izl. 3, 14)
[16] Titus Burckhardt, Uputa prema unutarnjem učenju islama,
Sebil, Zagreb, 1994., str. 64.
