Kako može da vidi, doživi jedan musliman ikonu, svetu sliku u okrilju, prije svega, istočnog kršćanstva – pravoslavlja? Tih viđenja, iskreno vjerujem da je baš onoliko koliko i onih koji je vide, gledaju. Zato ovdje može biti riječ samo o osobnom viđenju – zrenju.
Najprije
šta je ikona?
Ikona
je, prije svega, upravo ono što sama grčka riječ ɛɩκων označava: slika,
portret. Nadalje, po učenju pravoslavne tradicije ikona je slika lika, osobe
(lica), ali ne slika uopće. Ikona je personalna slika, ili hipostatska slika. U
najširem smislu to je slika ne nužno religiozna, ali u užem smislu, upravo onom
koji nas zanima, to je isključivo religiozna, sveta slika. Dakle, to je slika
Krista, Djeve Marije, svetaca i nebesnika, najčešće naslikana na drvetu, zidu
ili nekom drugom mediju; takva slika, ikona, ovo je možda i ključno, ima
bogoslužno-molitvenu upotrebu – eto, to je ikona!
Još
od vremena ikonoklazme – ikonoborstva (VIII st.) koju su potaknuli romejski (vizantijski)
carevi sirijske dinastije, a među prvima Leon III, intenzivirao se razvoj
teologije ikone – u cilju odbrane ikone. U tom početnom, bolje reći intenzivnom
razvoju teologije ikone isticao se sveti Ivan Damaščanski (VII-VIII st.).
Decenijama i stoljećima kasnije pravoslavna tradicija, ali i kršćanska,
iznjedrit će niz izvanrednih teologa koji će teologiju ikone bistriti u cilju
boljeg razumijevanja svete slike.
Osobno
sam o teologiji ikone najprije i najviše učio od Ernsta Benza (1907-1978), Leonida
Uspenskog (1902-1987), Egona Sendlera (1923-2014), Titusa Burckhardta
(1908-1984), Pavla Florenskog (1882-1937)... Napominjem da o teologiji ikone
nisam učio na studiju historije umjetnosti, i to zato što o tome nema ni riječi
– ikonoslikarstvo je na navedenom studiju svedeno na: a) povijesno
kontekstualiziranje ili stilsko prepoznavanje, i b) ponekad, iznimno rijetko
puko likovno-formalno analiziranje ikone, ali ikone kao slike (likovnosti), ali
ne sakralne slike! O tome da ikona ima svoje teološko-crkveno biće; da je tu
riječ o odnosu između slike (lika koji je naslikan), ili senzibilnog, i
praslike (pralika, lika koji se slika), ili inteligibilnog – nije bilo govora;
i da je razumijevanje hipostaze (hipostatska slika) možda i ključno u
razumijevanju ikone – o tome ni slova.
Vratimo
se prvotnom našem kazivanju: kako da vidi ikonu, ili kako da je pokuša vidjeti
musliman; pri tome da je vidi ne kao puku sliku, već kao svetu sliku/ikonu?
Crkveni
sabori su davno kazali da ikone „imaju zadaću da se maksimalno približavaju
praslikama, da budu njihova sličnost (podobije)“[1]. Ali, ikona nije samo lik
pralika, već pralik jeste i u samom liku – i ovo je ključno u razumijevanju
ikone. Zato ona jeste sveta slika. Sveti Teodor Studit (VIII-IX st.) veli:
„Pralik (prvoobraz) i lik (obraz) na neki način
imaju postojanje jedno u drugome.“[2]
Zato
lik, koji u sebi smiruje ODRAZ pralika/prvoobraza (Svetog) jeste svetinja. S
tim u vezi ikona jeste mediji ili sredstvo komuniciranja između onoga koji joj
pristupa i onoga ko je na njoj naslikan, ikonopisan. Ikonom se, konkretno
vjernik i vjernica, služe u neposrednijem povezivanju s pralikom.
 |
| Ikonopisac: Bojana Jakica |
Sve ovo biva još jasnije, plastičnije kazano ako se poslužimo riječima Pavla Aleksandroviča Florenskog. Ovaj ruski pravoslavni teolog, ali i fizičar, matematičar, zapravo istinski homo universalis koristi simbol svjetla i prozora u svojoj teologiji ikone; za njega su to ključni simboli u teologiji ikone ili u razumijevanju svete slike – ikone. Navedeni simboli odveć su bliski čovjeku islamskog religiozno-duhovnog miljea – dakle, meni. S tim u vezi Florenski kazuje da je ikona poput prozora, ali prozora koji je između materijalnog i nadmaterijalnog svijeta. Upravo kao što kroz prozor naše sobe, koja je mračna, tamna, ulazi sunčevo svjetlo, te osvjetljava sobu, tako i sa ikonom, kao prozorom kroz kojeg dopire milosna svjetlost preobražava, ili prosvjetljuje se duša koja se molitveno obraća. Ovdje je posrijedi nešto što se već odavno, konketno u islamskoj tradiciji zove metafizika svjetlosti, filozofija prosvjetljenja, išrākī filozofija...
Svjetlost
je uvjet da bi prozor bio prozorom, tj. da bi slika bila sveta slika – ikona.
Prozor koji propušta svjetlost jeste i sam svjetlost – svjetlost nedjeljiva u
sebi. Bez te svjetlosti, prozor je obična daska, staklo, kao i ikona koja jeste
obična slika i nije drugo doli daska, boja, platno...
 |
| Ikonopisac: Bojana Jakica |
Pavao Florenski kazat će, ili je prozor svjetlost ili je drvo i staklo, ali baš nikada nije jednostavno prozor. Ovo važi i za ikone – one su svete slike “izobraženja tajnih i natprirodnih prizora”, a ako to nisu, onda je riječ o oslikanoj daski, platnu…[3]
Dakle, ikona je simbol koji simbolizira,
ili prozor kroz kojeg možemo zreti (zreti prasl. i stsl. zьrěti – svjetlucati) Svjetlo
nad svjetlima, samo Sveto, eda bi i sami bili svjetlucavi po Svjetlu.
U iščekivanju ikone nastavljam zreti…
