Tri su stanja, težnje, ili tri su puta kojima čovjek
hodi. Jedan je onaj u skladu s Božanskom privlačnošću, drugi je posve suprotan,
dok je treći gotovo neodređen – između dva prethodna.
U islamskom, ili kur'anskom jeziku naznačeni putevi su „onih na kojima je
Njegova milost“ (Kur'an, I:6-7),
potom „onih koji trpe Njegov gnjev (ljutnju)“ (Kur'an, I:7) i onih trećih „koji lutaju“ (Kur'an, I:7).
Kazujući o ova tri puta (stanja, težnje...) poslanik Muhamed je običavao crtati,
ili ispisivati križ ukazujući time na naznačene pute: „'pravi put' je okomito
uspinjanje, 'Božji gnjev' djeluje u suprotnom smjeru, a raspršenje 'onih koji
lutaju' u vodoravnom je smjeru.“[1]
Gotovo sve molitve, sva bogoštovlja u islamu
podrazumijevaju recitiranje kur'anskog poglavlja Fatihe (Otvoriteljice),
čija zadnja tri stavka (ajeta) upravo jesu moliteljski zazivi kojeg je Poslanik
jezikom ikonografskog simbola predočavao križem, crtajući, ispisujući ga na
pijesku – već ranije smo kod Isusa mogli zapaziti pisanje ili crtanje po pijesku.
Zadnja tri stavka, spomenutog kur'anskog poglavlja
glase:
Uputi nas na pravi put, Put onih na
kojima je Tvoja milost, ne onih koji trpe Tvoj gnjev, niti onih koji lutaju.
(Kur'an, I:5-7)
Navedenim križem, kojeg je iscrtavao Muhamed, kušan
je svaki čovjek – križ kušnje. Tri puta koja su križem naznačena nude se svakom
pojedinačnom jastvu. Mogućnosti su: uspinjanje ljestvama prema najvišem (gornji
krak križa), ili padanje u propast (donji krak), ili pak lutanje bez znanja o
okomici, tj. ljestvama uspinjanja (horizontalni kraci).
Osim islama i druge tradicije ove tri težnje, ili sile
prepoznaju i o njima kazuju. Recimo u vedskoj tradiciji riječ je o trima gunama, a to su sattva, rajas i tamas;
sattva – izražava usklađenost s
Počelom,
rajas – označava težnju odvlačenja od
Središta i
tamas – posvemašnji pad.
