Miguel
de Cervantes Saavedra (1547-1616.)
poznati španjolski književnik na jednom mjestu veli:
“Del dicho al hecho hay gran trecho.”
“Od riječi do djela, razvalina (provalija) cijela.”[1]
“Od riječi do djela, razvalina (provalija) cijela.”[1]
Ova
misao se može na različite načine kazivati. Zapravo, ona ima paradigmatsku
vrijednost. Taj jaz, provalija, razvalina… koja nerijetko počiva između, s
jedne strane onog što želimo biti, ili onog kako se želimo nazivati (zvati)
i s druge strane, onoga što zaista jesmo i to po svojim mislima, riječima i
nadasve djelima jeste sva drama ovozemaljskog čovjeka, koji jeste, između
ostalog i homo religiosus.
Dva
glagoljanja, a koja upravo kazuju o gore navedenom jazu, i to glagoljanja u dva
posve različita, ne samo kulturna ambijenta,već i dva različita
religijsko-duhovna žilišta jesu riječi jednog bosanskog franjevačkog redovnika
i jednog kineskog muslimana. Obojica su gotovo suvremenici (XVI/XVII st.),
ali i pripadnici različitih religijskih tradicija (kršćanstvo i islam),
i posve različitog kulturnog zaleđa. Ipak, obojica će zamijetiti ono isto s
čime se susreće čovjek i to uvijek i vazda. Riječ je o starostavnoj drami –
tragediji u kojoj čovjek umišlja da je samo nazvati se, recimo čovjekom (homo sapiensom) uistinu i dovoljno da
bi se bilo čovjekom.
Bosanski
franjevac Matija Divković (1563-1631.) u duhu svega gore
naznačenog piše, pored ostalog i sljedeće retke:
“Mnogo
je krstjana, ali je malo dobrijeh krstjana. Ovdi tko hoće može rijeti od
kraljeva, od banova, od trgovaca, od težaka i od svakijeh zanatčija, koji se
mnozi zovu samo imenom krstjani; od kojijeh je vele malahno djelom i činjen’jem
pravijeh i istinitijeh krstjana.”[2]
Ovo
kazivanje fra Matije Divkovića valja dovesti u najbližu vezu s još jednim
njegovim retkom koji glasi:
“Tko
je luđi, tko li je većega pokaran’ja dostojniji, nego ti, o zli, tamni i opaki
krstjanine i krstjanko, koji se samo imenom zoveš krstjanskijem, a u tebi nije
nikakova djela ni nasl’jedovan’ja Isukrstova, ni krstjanskoga?”[3]
 |
| Apokalipsa - pobjeda Janjeta nad Zvijeri. Minijatrua iz XI st. (Leon - Španija). |
Dok
je o navedenim temama bosanski fratar u ondašnjoj Bosni pisao, jedanko tako je
na drugom kraju svijeta i to u Kini jedan drugi mudrac, koristeći se
taoističkim, budističkim, a ponajviše konfučijanskim teološko-filozofskim
riječnikom kazivao o islamu, tačnije o muslimanima. Zapravo, on je postavljao
bezmalo isto pitanje onima koji su se, u ovom slučaju zvali huihui, a
što je jedan od naziva za muslimane Kine, naravno na kineskom jeziku. Prije
nego navedemo riječi kineskog muslimana imenom Wáng Dàiyū (XVI/XVII
st., poznat je i kao Zhenhui Laoren, tj. istinski starac islama) valja nam
kazati da je jedan od kineskih naziva za muslimana (a tih kineskih naziva
ima više) i huihui što bi u doslovnom prevodu značilo povratak
povratak. Wáng Dàiyū obraća se muslimanima (huihui) Kine i kazuje:[4]
“Većina
današnjih ljudi nepravedno nose ime huihui, a za tu zbilju sami ne mare. Kada
su pitani o počelima, ništa ne znaju. Zar se ne stide pred značenjem huihui?”[5]
 |
| Kineski musliman (ahong) iz Altishahra s tespihom (brojanicom) u ruci. Crtež iz XVIII st. za vrijeme dinastije Qing. |
U
tradicijskim kazivanjima, osobito onima iz okrilja islama, kada se kaže znati
to napose i svejednako znači biti. Nije moguće nešto autentično znati, osobito
iz okrilja islamske duhovnosti (iskreno mislimo da to svejednako važi i za
sve dr. autentične religijsko-duhovne tradicije), a to ne biti! Baš onako
kako je to Čedomil Veljačić (1915-1997.) jedne prilike kazao –
napisao:
“Postoji
znanje koje se ne da ni misliti, ako se ne živi u skladu s njim!”
Sad
nakon ovih Veljačićevih riječi biva jasno zašto je posve ozbiljna odgovornost
nositi ime, ili zvati se kršćaninom (krstjaninom) iliti muslimanom (huihui).
Zvati se navedenim imenima, a bez znanja o smislu toga (znanje kao bivanje)
za fra Matiju Divkovića i Wáng Dàiyū-a, bez obzira što žive na dva kraja
svijeta i u različitim kulturnim i religijsko-duhovnim tradicijama jeste
iznevjerenje kršćanstva, tj. islama, a oba sveta puta, nisu ništa doli puti
povratka sebi i jednovremeno povratka Bogu (huihui – povratak sebi i
povratak Bogu!). I tako nije samo s kršćanstvom i islamom, tako je,
htjeli-nehtjeli sa svakim putem kojeg je On razastro od Sebe Sebi. Naravno,
posljednje kazano nije prihvatljivo ako Njegovu Svemilost, tj. darove Svetog
Duha reduciramo iliti privatiziramo samo za svoj/naš put. Ako to činimo, tada,
upravo tada činimo grijeh protiv (Svetog) Duha – Vjetar, kao i Duh,
puše gdje hoće; čuješ mu šum, ali ne znaš odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa
svakim koji je rođen od Duha (Iv 3,8).
Dakle,
samo ime, bilo ono kršćanin ili musliman, a bez znanja o tim imenima (znanja
kao bivanja) neće čovjeka izbaviti od zla, tame i opakosti, kako to veli
fra Matija Divković. Zvati se navedenim imenima, a ne bistriti i ne ozbiljivati
sve ono što kršćanstvo i islam jesu nije ništa doli sljediti stope
farizejsko-munafičkih prvaka.
Vratimo
se još jedared riječima Miguela de Cervantesa s početka ovog teksta (od
riječi do djela, razvalina – provalija cijela) i neće nam biti teško
shvatiti da su naše povijesti religija, ali i naše osobne povijesti
religioznosti, upravo najčešće razvaline i provalije. Tek pokoje naše osobno
djelo ili čin zablista na našem putu religijsko-duhovnog, tj. putu povratka,
baš onako kako pokoja osoba zablista u hijeropovijesti kršćanstva, odnosno
islama. Te osobe, paragoni duhovnog puta – povratka jesu so zemlje i svjetlo
svijeta (Mt 3,13-16). Bivajući zagledani u njih, njihova djela
ispunjena Svetim, mi naše vlastite razvaline i provalije poput graditelja
mostova (pontifeks) premošćujemo vjerodostojnim nasl’jedovan’jem
Isukrsta, ili kazano iz očišta islama utjelovljenjem Kur’ana u našu
vlastitu osobnost (biće).[6]
[1]
William Stoddart, Nepobjediva mudrost: navodi svetih spisa, svetaca i mudraca
u svim vremenima i mjestima, dobra knjiga, Sarajevo, 2011., str. 85.
[2] Vuk-Tadija
Barbarić, et. al., Besjede fra Matije Divkovića, Institut za hrvatski
jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2016., str. 646.
[3] U nastavku fra Matija Divković
piše i ovo:
“I ne samo da nije u tebi djela Isukrstovije(h) i djela krstjanskije(h), nego si jošter pun svakog grijeha: nevjerstva, kriva zaklinan’ja, ubojstva, kurvarstva, priljubodjevstva, lupeštva, krive svjedočbe, osveta, nenavidosti i ostaloga pomanjkan’ja na koje G(ospodi)n Bog vele mrzi, koje su stvari protivu Isukrstu i zakonu i zapovijedem i imenu krstjanskomu.” Iz: Matija Divković, Nauk
krstjanski za narod slovinski; Sto čudesa aliti zlamen'ja Blažene i slavne
Bogorodice, Djevice Marije, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene,
Sarajevo, 2013., str. 128.
[4]
Koliko god nama to
zvučalo nevjerovatno ali intelektualni rad Wáng
Dàiyū-a
nije imao prozelitističku narav. Zapravo, on je nastojao kineskim muslimanima (huihui)
kazati što to jeste islam, tj. što to jeste istinska predanost Bogu, ili kako
su ga muslimani Kine zvali TAO. Više o naznačenom u: Sachiko Murata, Chinese
Gleams of Sufi Light, State University of New York Press, 2000.
[5]
Sachiko Murata, The
First Islamic Classic Chines: Wang Daiyu’s Real Commentary on True Teaching,
State University of New York Press, 2017., str. 141.
[6]
Sachiko Murata &
William C. Chittick,Vizija Islama: temelji muslimanske vjere i prakse,
Connectum, Sarajevo, 2019., str. 60.
