ponad fenomena & ka Noumenonu

(slika i Oslikano)

Razori sve ove slikarije i slike poradi Slikara!

&

On je ponad bilo kojeg oblika kojeg možeš naslikati...

(stihovi Dželaluddina Rumija Mevlane, XIII st.,
iz djela Dîwân-i Shams-i Tabrîzî)

Sve tri abrahamske monoteističke tradicije, judeizam, kršćanstvo i islam nose u sebi ili jesu u cijelosti semitska duhovna baština. Bogoduhi tekstovi navedenih tradicija od Tore (ili Petoknjižja – prvih pet knjiga Starog zavjeta), preko Novog zavjeta i konačno do Kur'ana i hadisa nalažu ili ukazuju na to da se Bog neprikazuje posredstvom likovnih ili pak skulpturalnih medija, a nadasve ne u figurativnom (antropomorfnom) obličju. Tim se željela napraviti svojevrsna distanca u odnosu na sve druge (susjedne) religijske tradicije s kojima su dolazile u dodir abrahamske religije, a koje su obilato koristile, prije svega figurativni likovni i skulpturalni medij u prikazivanju Vrhovnog Bića – Boga.

Još u Tori (Bibliji – Starom zavjetu), svetom i bogoduhom Tekstu za jevreje i kršćane jasno i nedvosmisle se veli, u okrilju onoga što je poznato kao Deset zapovijedi (Dekalog) i to u dva navrata, prvo u knjizi Izlaska (Exodus), a potom u Ponovljenim zakonima (Deuteronomium) sljedeće:

„Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.
Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi...“

(Izl 20,2-5)

„Nemojte imati drugih bogova uz mene!
Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.“

(Pnz 5,7-9)

Kažimo da su ove zapovijedi na samom početku Dekaloga.

Sinaj - Egipat

Navedene zapovijedi direktno su utjecale na umjetničku tradiciju, najprije jevreja. Oni su ostali dosljedni u neprikazivanju Boga. To možemo, i ako nismo jevreji posvjedočiti. Izričita zabrana prikazivanja Boga, između ostalog doprinjela je da golemi fokus najstarije monotesitičke semitske tradicije bude prije svega na Knjizi, ili na samoj bogoduhoj ili svetoj božijoj Riječi. To se jasno da zapaziti ukoliko samo ovlaš pogledamo bilo koji vjerski ritual u sinagogi. Sveti tekst u formi svitka, ili klasične knjige je ono na čemu tijelesne oči vjernika nalaze smiraj e kako bi neveštastveni vid prodro ponad ispisanog teksta ka značenjima bogoduhih slova, sintagmi, sentenci...

U naznačenoj duhovnoj klimi ne samo da je rođen, već je i djelovao Isus Mesija – Krist. Treba li napominjati da je Isus, etnički govoreći bio Jevrej. Isus je, kako nas izvještava evanđelista Marko Zakone koji su došli posredstvom jevrejskih proroka, poglavito Mojsija, a koji su nam zapisani u gore spomenutim tekstovima (Tori – Petoknjižju) došao ne da ih dokine, već da ih i s p u n i ili o s t v a r i. Marko piše prenoseći same riječi Isusa Krista sljedeće:

„Ne mislite da sam došao dokinuti Zakon ili Proroke. Nisamo došao dokinuti, nego ispuniti (ili ostvariti). Jer kažem vam, zaista dok nebo i zemlja ne prođu, ne, ni jedno slovce, niti jedan crtica iz Zakona neće proći dok se sve ne ostvari. Ko dakle dokine i jednu od ovih najmanjih zapovijedi, i tome nauči ljude, najmanjim će se zvati u kraljevstvu nebeskom. A ko ih bude izvršavao i naučavao, on velikim će se zvati u kraljevstvu nebeskom.“

(Mt 5, 17-19)

Maslinska gora

U svijetlu navedene Isusove besjede (Besjeda na gori), a koja se direktno odnosi na Zakone koji su uprisutnjeni u Starom zavjetu, a mi smo se dotakli onih zakona koji se izravno odnose na neprikazivanje Boga, valja čitati i kazivanja koja su nam prisutna u Djelima apostolskim (Novi zavjet), i to ona koja su Pavlova besjeda Atinjanima. U toj Pavlovoj besjedi možemo iščitati, bolje reći prepoznati sve do sada citirane biblijske tekstove, i navedene dijelove Dekaloga i Isusovu besjedu na gori. Pavao, kako nam danas stoji u Djelima apostolskim sljedeće je riječi uputio Atinjanima – navodimo duži tekst čiji uvod odlično kontekstualizira sav naš pokušaj u sugerisanju mogućih pogubnih posljedica ukoliko Boga prikujemo za sliku, za kip ili ukoliko Boga prikujemo za bilo koji simbol i to do on mjere kada se ljudsko biće toliko pogubi i posve zagubi da više ne zna i nepravi razliku između znaka i označenog, ili između simbola i simboliziranog, a upravo je to bila jedna od inih duhovnih bolesti od kojih su bolovali drevni narodi antike s kojima su se susretali jevreji, kao i narodi kasne antike kojima su rani kršćani Riječ božiju navještali, a iste bolesti bolovali su predislamski Arapi i drugi narodi s kojima su muslimani dolazili u dodir:

„Dok ih je Pavao čekao u Atini, ozlojedio se u duhu gledajući kako je grad pun idola. Stoga je u sinagogi raspravljao sa Židovima i s bogobojaznim ljudima, a na trgu svaki dan s onima koje bi ondje zatekao. A i neki od epikurejskih i stoičkih filozofa stadoše raspravljati s njim, te su jedni govorili: „Šta bi ovaj skupljač zrnja htio reći?“ A drugi: „Čini se da je navjestitelj nekih tuđih bogova“, jer je navješćivao Evanđelje o Isusu i uskrsnuću. Onda ga uzeše i dovedoše na Areopag, govoreći: „Možemo li znati šta je to novo učenje o kojemu govoriš? Jer nam nekakvim čudnim stvarima puniš uši. Željeli bismo dakle znati šta bi to imalo biti.“

A svi Atinjani, kao i stranci pridošlice, ni na šta drugo ne troše svoje vrijeme nego da kazuju ili slušaju novosti. Pavao stade nasred Areopaga i reče: „Atinjani! Po svemu vidim da ste pobožniji od drugih. Jer prolazeći vašim gradom i razgledajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik na kojemu bijaše napisano: ʹNepoznatom boguʹ. To dakle što vi ne poznajući štujete, to vam ja navješćujem. Bog koji stvori svijet i sve što je u njemu, On koji je Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u rukom načinjenim hramovima. Niti ga poslužuju ljudske ruke, kao da bi On što trebao, koji sâm svima daje život i dah i sve ostalo. On od jednoga načini sav ljudski rod da se nastani po svem licu zemlje, odredivši im stanovita vremèna i granice njihovih obitavališta, da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli, premda nije daleko ni od koga od nas. Jer u Njemu živimo i mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: ʹNjegov smo naime i rod!ʹ Ako smo dakle rod Božiji, ne smijemo misliti da je božanstvo slično zlatu ili srebru ili kamenu, liku izrađenu umijećem i zamisli ljudskom. Previdjevši  dakle vremena neznanja, Bog sada zapovijeda ljudima da se svi i svugdje obrate, jer postavi Dan u koji će svijetu suditi po pravdi, po Čovjeku kojega odredi. I svima dade dokaz uskrisivši ga od mrtvih.“

(Dj 17,16-31)

Ono što je Bog, posredstvom Starog (Tevrat) i Novog zavjeta (Indžil – Isa a.s.) ljudskom rodu, abrahamskog duhovnog žilišta ostavio u amanet à propos neprikazivanja Njegova Lika to isto je ponovio i u posljednjoj Objavi – Kur'anu (iz islamske perspektive govoreći), te posredstvom qudsi hadisa, a najprije ćemo ovu starostavnu kažu naći i u brojnim hadisima koji svjedoče životnu praksu poslanika Muhameda (a.s.). A njegov život bijaše slika i prilika kur'anske (božanske) pedagogije. To je ista ona pedagogija koja je ljudskom rodu od Adema (a.s.) ukazivala na pute koji vode ka Njemu i tako oblikovala duše do onog duhovnog stanja s kojeg one, duše bivaju vraćene (tawil) svome Gospodaru. Kur'an o tim dušama veli:

„O, ti dušo smirena, vrati se svome Gospodaru zadovoljna, a i On zadovoljan s tobom pa uđi međ' robove Moje, uđi u dženet (raj) Moj!“

(Kur'an, LXXXIX:27-30)

Brdo svjetlosti ponad Meke

Navedenog povratka nema ukoliko čovjek ne poruš sve i jedan idol (ili sliku) u svom srcu (intelektualna idolatrija, intelektualni konformizam...), baš onako kako je poslanik Muhamed porušio idole u Ka'bi.

Navedenog povratka nema sve dok neispraznimo srce, riječ je o duhovnom srcu eda bi svoje ušatorenje imao samo On.

Navedenog povratka nema ukoliko svaki dan svaku našu spoznaju, naše saznanje, naše viđenje, našu predstavu Njega nebacimo pod noge, na prašinu zemnu tražeći oprost od Boga za istu, baš onako kako je činio poslanik Muhamed, pri tome tražeći od Boga da mu proširi i produbi znanje, vidike, spoznaju...

Navedenog povratka nema ukoliko nebudemo u neprestanom prisjećanju (zikru) da nema zbilje doli Zbilje.

Samo tada ćemo moći u svakom simbolu iščitati Simboliziranog, samo tada ćemo moći u svakom znaku (ajetu) iščitati Označenog, samo tada ćemo ostati jednovremeno i trijezni pred stvorenjem, i opijeni pred Stvoriteljom. U takvom amfiboličnom stanju je duša koja je još zaogrnuta ovozemnim tijelom, a pri tome je udomila ili ako vam je draže ugostila u svoje srce (duhovno srce) Njega. Takve duše zbore i poje o Ljubavi, baš onako kako je to činio i glasoviti sufija Ibn Arebi:

„Moje srce postalo je primateljkom svakog oblika;
Ono je ispasište gazelama i manastir kršćanskih monaha,
hram idola, Ka'ba hodočasnicima, pločice Tore i knjiga Qur'ana.
Ja slijedim religiju Ljubavi: kojim god putem karavana Ljubavi da krene,
taj put je moja religija i moje uvjerenje.”

Ostati trijezan pred znakom (ajetom) ili simbolom, a biti opijen Onim na šta upućuje i znak (ajet) i simbol jeste, kako rekosmo amfibolično stanje duše koja je još u ovozemnom tijelu ali posve vraćena (tawil) svom izvornom stanju (fitret). Samo takve duše mogu i u ikoni na kojoj je, recimo Isus Krist, i u sinagogi u kojoj su svitci Tore, i u Ka’bi, ali svejednako i u murtiju vedskog božanstva, i u vatri zoroastrovog hrama… prepoznati trag Onoga koji je rekao:  

“Svaki narod je imao vjeronavjestitelja…”

(Kur’a X:47)

Brdo Kailaš - Himalaji (Tibet)