Islam i poslanik Muhamed u očima Viktora Igoa

Nikada u životu nisam kupio Preporod (islamske informativne novine) koji izlazi pod pokroviteljstvom IVZ BiH. Velim nikada, ali sve do neki dan...

Razlog kupovine navedenog lista nema nikakve veze sa prevalentnom uređivačkom politikom istog, a niti sa djelatnošću navedene religiozne i "nevladine", a mogli bi reći i političke organizacije (IVZ) koja skrbi o njemu. Zapravo, saznadoh da je u tom listu prevoditeljica Sabina Berberović prevela jednu pjesmu glasovitog francuskog književnika, ali ne bilo koju pjesmu i ne od bilo kojeg književnika - pjesnika. Riječ je o pjesmi Nova hidžretska godina, ili u originalu na francuskom Lʼan neuf de lʼHégire autora Viktora Igoa (1802-1885.). 
Navedena pjesma dio je većeg, obimnijeg djela. Više o tome u nastavku donosimo tekst akademika Enesa Karića koji prethodi prevodu navedene pjesme objavljene, kako rekosmo u Preporodu (br. 13/1095, od 1. jula 2017. godine).

"Victor Hugo (Viktor Igo, 1802-1885), slavni francuski i svjetski književnik (poglavito romanopisac, pjesnik i esejist), napisao je veliki broj pjesama u kojima oslovljava islamske motive kao i Mediteran obilježen islamom i muslimanima. U dva njegova djela, u   Les Orientales  („Istočnjaci“, odnosno  „Istočnjačke pjesme“,  „Pjesme o Istoku“) i u opsežnom djelu  La Légende des siècles (Legenda vjekova), Victor Hugo je uvrstio veliki broj svojih slavnih poetskih djela koja tretiraju, izbliza ili izdaleka, islamske motive, detalje, osobe.

Victor Hugo (1802-1885.)

Zbirka Les Orientales pojavila se 1829. godine, dok se zbirka  La Légende des siècles pojavila negdje u periodu od 1855. do 1876. godine, u četiri sveska. Za nas je ovom prilikom zanimljivo njegovo djelo Legenda vjekova. Naime, „grandiozni poduhvat  Legenda vjekova  zamišljena je kao niz pjesama u kojima se obuhvata cjelokupni razvitak čovječanstva“.  

Legenda vjekova (La Légende des siècles)

U Legendi vjekova Victor Hugo je  15. januara 1858. godine spjevao pa potom objavio svoju veliku pjesmu o Muhammedu, a.s. (Nova hidžretska godina – Lʼan neuf de lʼHégire) o kojoj ćemo ovdje dati nekoliko informacija (a dobrotom „Preporoda“ ovu slavnu poemu objavljujemo na francuskom originalu, zatim u bosanskom prijevodu iz pera profesorice Sabine Berberović, te u arapskom prijevodu).

Napominjemo da se naslov ove Hugoove pjesme (Lʼan neuf de lʼHégire) u različitim tekstovima različito prevodi. Ima prevoditelja koji smatraju da se umjesto  „Nova hidžretska godina“ francuska sintagma Lʼan neuf de lʼHégire treba prevesti kao  „Godina deveta po Hidžri“, ili čak kao  „Devet hidžretskih godina“ (Hijri Nine Years), kako stoji u djelu  „Victor Hugo’s Eastern View“ od Asgara Zeynalova.

Ne sporeći da su ovi različiti načini prevođenja ovoga naslova i mogući i ispravni, u  priređivanju ove velike poeme Victora Hugoa za njezino objavljivanje mi smo se opredijelili za to da francusku sintagmu Lʼan neuf de lʼHégire treba prevesti kao „Nova hidžretska godina“. Naime, njezin autor Victor Hugo opisuje smrt Muhammeda, a.s., i njegovo preseljenje na Bolji svijet. Taj se veliki događaj zbio jedanaeste godine po Hidžri, a ne devete godine po Hidžri. Poslanikova smrt najavljuje „novu hidžretsku godinu“ ili epohu u koju će muslimani stupiti nakon smrti Muhammeda, a.s. Doći će doba prosperiteta, smiraja i zadovoljstva – kao da je jedna od poruka naslova ove Hugoove pjesme.

Već spominjano Hugoovo veliko djelo u četiri sveska La Légende des siècles (Legenda vjekova) sadrži nekoliko pjesama o islamu i, specifično, Muhammedu, a.s. Legenda vjekovanastaje kao zbirka pjesama (ili, pak, poema i epova) o znamenitim epohama ili povijesnim etapama čovječanstva. Kako se u prikazima ovog djela kaže, Victor Hugo je htio svojim pjesmama u ovom djelu pružiti jedan „veliki opis povijesti i [duhovne] evolucije čovječanstva“. Podsjećamo, prema podacima koji se najfrekventnije daju, djelo je u više svezaka postupno nastajalo između 1855. i 1876. godine,  uglavnom u vrijeme dok je Victor Hugo bio u izgnanstvu zbog svojih naprednjačkih stavova u politici i svojih nazora o tadašnjem društvu. Legenda vjekova je  hvaljena od mnogih, to je  jedino „mogući moderni ep“, kako je rekao Baudelaire (Bodler).

U prvom svesku Victor Hugo nudi, između ostalih svoje poeme ili spjevove (ili epove): Od Eve do Isusa (D’Ève à Jésus), Propast Rimskoga carstva (Décadence de Rome), a potom slijedi Nova hidžretska godina (L’an neuf de l’Hégire)…

Zadržimo li se ukratko na trećoj dionici Legende vjekova, ep, poema ili pjesma Nova hidžretska godina u cijelosti je posvećena Muhammedu, a.s., i ovo Hugoovo djelo je, prema riječima profesora islamske teologije na Univerzitetu Cambridge, Tima Wintera, bila  jedna „nepravedno zanemarena pjesma“. Sam Tim Winter ovu znamenitu pjesmu svrstava u svjetski poetski žanr „pjesništvo u pohvalu Poslanika“.

Victor Hugo u ovoj pjesmi opisuje samrtne časove Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., s jedne, i pritom opisuje njegovu plemenitu ćud i zadivnu narav, s druge strane. Slijede izvanredni opisi njegove skromnosti, bio je pastir, čuvao je svoje stado, sam je sebi šio i krpio odjeću, sam je muzao ovce i jeo skromno i posve malo, živio je na mlijeku i hljebu, k tome, znao bi nekada staviti kamen na stomak, e da bi tako ukrotio glad.

Victor Hugo opisuje ljepotu Muhammeda, a.s., bio je dostojanstvene riječi i govora, odmjeren kao sudac, podsjeća na njegove molitve i postove, postio je smjerno povrh onog što je propisano. Spominje njegovu životnu dob i šezdeset treću godinu, kad je preselio na Onaj svijet.

Potom se Victor Hugo referira na riječi Muhammeda, a.s., izgovorene u džamiji, gdje je ljude opomenuo na to da „smo [mi ljudi] prašina koja se vija“ i da je  „samo Bog vječan“.

U cijelosti uzev, ova pjesma Victora Hugoa opisuje samrtne časove Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., s jedne, i rezimira njegovo životno djelo i glavne dionice njegove misije, s druge strane. Posebno ističući monoteistički proglas koji je Muhammedu, a.s., bio od središnje važnosti, Victoru Hugou se dopada etički odnos Muhammedov prema svijetu.  „[O ljudi!] Dodirujte prašinu!“ – stoji  da je Poslanik rekao svojim sljedbenicima, e da bi tako osjetili od čega su stvoreni i u šta se, na kraju, valja vratiti.

U ovoj pjesmi ima stihova u kojima Victor Hugo ukazuje na povijesni uspjeh islama, na to da su carstva pala, itd. Ali je središnja poruka pjesme Nova hidžretska godina (L’an neuf de l’Hégire) moralna – sve što je Muhammed, a.s., postigao bilo je prethodno ukotvljeno u moralu.

Nema sumnje da je ova Hugoova pjesma o Muhammedu, a.s., pisana na temelju čitanja velikih evropskih biografija o Poslaniku islama. (Utjecaji radova i djela Andre du Ryera i Alberta Kazimirskog, inače prevoditelja Kurʼāna, itekako su vidljivi.) Također, pjesma je prožeta sufijskim učenjima iz doba velikih halifata islama. Da li je Victor Hugo ova sufijska nadahnuća dobio od alžirskog mističkog učitelja Šejha Ibrahima de Tlemcena (Sheikh Ibrahim al-Tilmisani) – o tome možemo samo nagađati. Asgar Zeynalov u svome djelu Victor Hugoʼs Eastern View tvrdi da su znanja o islamu ovog velikana francuske i svjetske književnosti bila veća nego li što možemo i pretpostaviti."

(Uvodni tekst - prilog prevodu pjesme V. Hugoa "Nova hidžretska godina" napisao akademik Enes Karić. Tekst je donesenu cjelini.)

​ 

Nova hidžretska godina

Kao da je slutio da mu se čas bliži,
nikome se više nije zamjerao;
Hodao je pozdravljajući prolaznike;
Vidjelo se kako svakim danom stari, iako imade
tek dvadeset sijedih u svojoj crnoj bradi;
Ponekad bi zastao da gleda kamile dok piju,
sjećajući se dana kada je i sam kamile vodio.
Činilo se da vidi Raj, doba ljubavi,
Vremena prošla, doba pradavno.
Čelo mu bješe visoko, lice carsko,
Obrva glatka, oko duboko i hitro,
Vrat poput grla srebrne amfore,
Izgled Nuha koji zna tajnu potopa.
Kad bi ljudi dolazili da se posavjetuju, sudac bi ovaj
puštao jednog da potvrđuje, drugog da se smije i poriče,
slušao bi šutke i govorio posljednji.
Na ustima mu je uvijek molitva bila;
Jeo je malo, stiščući trbuh kamenom;Svoje je ovce sam muzao;
Sjedio bi na zemlji i svoju odjeću šio.
Postio je duže od drugih u dane posta,
iako je gubio snagu i više nije bio mlad.
U šezdeset trećoj godini groznica ga uhvati.
Pročita opet Kurʼān svojom rukom ispisan,[1]
pa Zejdovom sinu[2] dade svoju zastavu,
i reče: “Bližim se svojoj posljednjoj zori.
Nema božanstva osim Boga. Za Njega se bori!“
U oku je, sjenom prekrivenom, nosio sjetnu tugu
starog orla koji mora napustiti svoje nebo.
Pođe u džamiju po svom običaju,
oslanjajući se na Aliju, u pratnji ljudi;
Sveta zastava se vihorila na vjetru.
Blijed, okrenuvši se ljudima, povika:
“Narode, dan se gasi, čovjek prolazi i nestaje;
Prašina i noć, to smo mi. Samo je Bog velik.
Ljudi, ja sam slijepac i neznalica sam.
Bez Boga bih bio niži od pogane zvjeri.“
Jedan šejh mu reče: “O predvodniče istinskih vjernika! Čim te čuo,
svijet je u tvoju riječ povjerovao;
Na dan kad si se rodio jedna zvijezda se pojavi,
i padoše tri kule Kisreve palače.“
On odgovori: “O mojoj smrti meleci vijećaju;
Bliži se čas. Slušajte. Ako sam o nekome od vas
ružno govorio, neka ustane, ljudi, i nek me pred svima
vrijeđa i grdi dok nisam umakao;
Ako sam nekog udario, neka me udari.“
I ćutke pruži svoj štap prolaznicima.
Neka starica, strižući ovcu
na pragu kuće, viknu: “Bog ti pomogao!“
Činilo se kao da tužan prizor gleda,
u misli zadubljen; odjednom, zamišljen, progovori: “Čujte me,
svi, ja sam tek jedna riječ na ustima Allaha;
Kao čovjek sam pepeo, a vatra kao poslanik.
Dovršio sam nesavršenu svjetlost Isaovu.
Ja sam, djeco, snaga; Isus je bio blagost.
Sunce ima uvijek zoru za prethodnicu.
Isus je bio prije mene, ali on nije Uzrok.
Rodila ga je Djevica koja je mirisala ružu.
Ja sam, kao živo biće, upamtite dobro,
tek limun od poroka pocrnio;
Čudnu sam blizinu svih grijeha doživio;
Na mojoj koži više je [bilo] sramote nego blata na cesti,
a tijelo mi je [bilo] svo zlom obeščašćeno;
O čujte svi, u trenu bi me proždrli,
kad bi u tami samotnog lijesa
za svaku grešku po jedan crv iz zemlje došao.
Sine, prokletnik se ponovo rađa na dnu hladne rake
Da bi ga opet crvi proždirali;
Svaki put njegovo tijelo oživi, sve dok bol,
prestajući, ne otvori spokojni beskraj za njegov let.
Sine, ja sam ništavno polje plemenitih bitaka,
Čas bijah uzvišen, čas ništavan,
a zlo se s dobrom u mojim ustima smjenjuje,
kʼo pijesak i čatrnje u pustinji;
Alʼ ipak bih, o vjernici!
krio u sjenci glavu od strašnih anđela/meleka
koji bi čovjeka u tmine opet spustili;
U pesnicama sam ponekad sukao njihove zloslutne ruke;
I poput Jakuba sam se često noću, stopu po stopu,
borio protiv nekog koga vidio nisam;
Alʼ život mi je najviše zbog ljudi krvario;
bacili su na mene svoju mržnju i svoju zavist,
a ja u sebi osjećah istinu,
i protiv njih se borih, ali bez gnjeva,
i u borbi sam uzvikivao: “Neka!
Sam sam, go, krvarim, ranjen; to mi je draže.
Neka me svi tuku! Nekʼ im je sve dopušteno!
I kad bi neprijatelji moji što me udaraju,
imali sunce s lijeve i mjesec s desne strane,
kad bi me na tom uskom putu napali,
nikad me u bijeg ne bi natjerali!“ I sad sam
poslije četrdeset godina borbe,
do ruba groba dubokog stigao,
preda mnom Allah, svijet iza mene.
A vi koji ste me u toj kušnji slijedili,
kao Grci Hermesa i Hebrejci Levija,
teško ste patili, ali ćete zoru ugledati.
Nakon hladne noći, vidjećete zoru kako sviće;
Narode, nemajte sumnje; Onaj koji je razasuo
lavove po liticama Džebbel-Kronnega,[3]
bisere po moru i zvijezde po tmini,
može i turobnom čovjeku dati malo radosti.“
I nastavi; “Vjerujte, bdijte; pognite čela.
Oni koji nisu ni dobri ni zli ostaće
na zidu koji razdvaja Raj od provalije,
previše crni za Boga, previše bijeli za zločin;
Gotovo niko nije dovoljno čist od grijeha
da ne bi zasluživao kaznu; nastojte,
dok molite, cijelim tijelom zemlju dodirnuti;
Džehennem će u svojoj kobnoj tajnovitosti
spaliti samo ono što nikad pepeo nije dotaknulo, a Bog,
onome ko ljubi mračnu zemlju, otvara nebo plavo;
Budite milosrdni; budite sveti; budite pravični;
Gore su čiste voćke u visokim krošnjama,
konji zlatom osedlani, i, za bijeg od sedam božanstava,
kočije žustre s munjama umjesto osovina;
Svaka hurija, vedra, neporočna, sretna,
u kućici od izdubljenog bisera obitava;
Džehennem čeka prokletnike; zla kob!
Imaće cipele od vatre od čije vreline
će im glava ključati poput kotla.
Lica odabranih biće ljupka i ponosna.“
Zastade, puštajući ljude da nadu osjete.
Pa sporim korakom krenu opet i nastavi:
“O vi koji živite! Ponovo kažem svima da je došao čas
da se sklonim u drugo prebivalište;
Zato požurite. Sad je vrijeme
da me razotkriju oni koji su me poznavali,
i, ako sam činio nepravdu, da mi pljunu u lice.“
Ljudsko mnoštvo se nijemo razmicalo dok je prolazio.
Opra bradu na izvorima Abufleje.[4]
Neki čovjek mu zatraži tri drahme, i on mu plati,
rekavši: “Bolje platiti ovdje nego u grobu.“
Ljudi su očima kao u golubice
gledali ovog plemenitog čovjeka, njegovu snagu;
Svi su plakali; i kad se kasnije domu svom vratio,
mnogi ostadoše ne sklopivši oka,
noć na kamenu provedoše.
Sutra ujutro, vidjevši da zora stiže:
“Ebu Bekre, reče, ne mogu ustati,
Ti uzmi Knjigu i moli!“
Njegova žena Aiša bješe iza njega;
Slušao je kako je Ebu Bekr čitao,
i često tihim glasom dovršavao ajet;
I plakali su dok se tako molio.
Predveče se na vratima Melek Smrti
pojavi, tražeći dozvolu da uđe.
“Neka uđe.“  Pogled mu osvijetli
ista jasnoća kao na dan rođenja;
A  melek [smrti] reče: “Bog želi tvoje prisustvo.“
- “Dobro“, odgovori on. Sljepoočnicama mu preletje drhtaj,
uzdah mu otvori usne, i Muhamed umrije.

(Victor Hugo, 15 januar 1858.)

Prevela s francuskog:  Sabina Berberović

_______________________
1.  Prema islamskim vjerovanjima i dogmama, Muhammed, a.s., nije pisao Kur,an. (Nap. priređivača)
2. Prema biografskim djelima, Zejdovom sinu je bilo ime Usama (Usamah bin Zayd). (Nap. priređivača)
3. Teško je odgonetnuti na koji se lokalitet aludira riječima Jabal-Kronniga ("Nepristupačna gora", "Teško dostupna planina", "Neosvojivo gorje"). Po svoj prilici se radi o planinskom masivu u južnoj Arabiji. (Nap. priređivača)
4. Abufleja - još jedan lokalitet koji je teško dešifrirati iz ovih stihova Victora Hugoa. Arapski prijevod daje opis ovog lokaliteta: "Bunar sa svjetlucavom, blještećom čistom vodom!" (Li l-bi'rimin raqraqiha n-naqi'i). (Nap. priređivača)