Temeljno
vrelo islama, a to jeste Kur'an postepeno je zabranjivao konzumiranje vina – ovdje na
Zemlji! Kur'an o vinu kazuje na stupnjevit način svodeći ga u kategoriju harama
ili onoga što je zabranjeno konzumirati!
Kur'an
u tom smislu veli:
„Pitaju
te o vinu i kocki. Ti reci: »U tome dvome grijeh je veliki, a i neke koristi za
ljude! Ali, grijeh njihov veći je od koristi njihove!« (II:219)
„O
vjernici! Doista su vino, i kocka, i kumiri (idoli), i strelice za proricanje,
ružne stvari, posao šejtanski! Svega toga se klonite, da biste postigli što
želite.“ (V:90)
„Šejtan
samo hoće da među vas neprijateljstvo i mržnju ubaci vinom i kockom, i da vas
od spominjanja Boga i molitve (namaza) odvrati pa, hoćete li vi s tim
prestati?!“ (V:91)
Ali, Kur'an govori i o vinu, na drugom svijetu (Ahiretu) kao piću koje je slasno i to onima koji su svoj smiraj našli u rajskim vrtovima! Dakle, govori o vinu u posve drugom tonu i smislu, pa veli:
„Evo
primjera raja koji je obećan bogobojaznima: u njemu su rijeke od vode
neustajale, i rijeke od mlijeka nepromijenjena okusa, i rijeke od vina slasna pijačima, i rijeke od meda procijeđenoga!...“
(XLVII:15)
Ipak
vino će sve do dana današnjega ostati neizostavan simbol u islamskoj civilizaciji,
odnosno u brojnim islamskim kulturama, a napose u kontekstu književnosti,
najprije poeziji (sufijskoj poeziji). Treba li spominjati da je u navedenom
kontekstu vino vazda bilo simbol ljubavi, ljubavi koja opija – one opijajuće ljubavi
koja je usmjerena na Boga!
Treba biti posve iskren i reći da je vino, ipak i u doslovnom smislu, bilo vazda prisutno kao konzumni ili prehrambeni proizvod u mnogim islamskim državama, dinastijama i sl.
Islamska umjetnost, npr. likovna o tome zorno
svjedoči – ona nam pokazuje da je vino bivalo nerijetko prisutno u dvorovima
islamskih velikaša kao neizostavan dio svake dvorske gozbe, zabave i sl. Posebno
su u vinu uživali velikaši u vremenu dinastije Omejada (661-750.), ali i u
drugim vremenima i kulturno-geografskim prostorima. Za velikaše, ili općenito
one bogate slojeve društva kao da nije važilo opće vjerovanje i mišljenje da je
vino haram (zabranjeno) u islam.[1]
Mnoštvo je legendi, predaja, predanja i dr. književnih žanrova u kojima se o vinu govori na ambivalentan način. Jedno od tih kazivanja izdvajamo ovdje.
Mnoštvo je legendi, predaja, predanja i dr. književnih žanrova u kojima se o vinu govori na ambivalentan način. Jedno od tih kazivanja izdvajamo ovdje.
„...Gabrijel
(Džibril), izvodeći Adama (Adema) i njegovu ženu iz vrta, osjeti prema njima
sućut, te im pruži lozu s jednog čokota iz vrta, a neki još kažu da se štap, na
koji se plačući oslanjao kad je prognanima morao zapriječiti povratak, tako
ovlaži suzama da je pustio korijenje i izbili mu pupoljci. Njegovi su plodovi
bili anđeoske suze, veliki, okrugli i slatki. No Iblis je te polodove
blagoslovio nesrećom, zbog čega vino ne donosi samo blagoslov.“[2]
Nekoliko uzoraka islamske likovne umjetnosti na kojem vidimo vino najmanje kao motiv, ako ne i kao samu temu!
Zidna slika iz harema palate Džavsak al-Hakani, odnosno palate Uhajdar u Samari iz vremena Abasida (IX st.), koju je dao podići halifa al-Mutasim (833-842.). Harem je bio ukrašen figuralnim slikama. Na slici su prikazane nerejide koje igraju; refleks onoga što se odvijalo u palatama velikaša. |
Rukopis, odnosno minijatura iz djela "Priča o Bajadu i Rijadu", arapska ljubavna priča iz XIII st. (Španija) Pretpostavlja se da je naslikan muzičar Zirjab (XIII st.) sa društvom s kojim se časti ničim drugim nego vinom! |
"Perzijska žena toči vino" Sa zidne slike jedne od isfahanskih palača iz XVII st. |
[1] Istina, nije vino bilo rezervisano samo za bogate,
baš naprotiv. Nerijetko je u opadajućim fazama pojedinih državnih tvorevina u
islamskoj civilizaciji vino bilo „utjeha“ onim najsiromašnijim slojevima društva,
nazovi utjeha od teškog društvenog, najprije ekonomskog stanja – koliko li je,
recimo Bošnjaka muslimana u XIX stoljeću za vrijeme posljednjih decenija
Osmanske vlasti pilo (napose rakiju - treba li reći domaću) i pušilo (ne samo duhan, već i hašiš, burmut i sl.) u
brojnim me(j)hanama, krčmama i sl. diljem tadašnje Bosne!?
[2] Walter
Beltz, Mitologija Kur'ana – čežnja za rajem, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb,
1982, str. 48