opijenost - as-sukr

"U vjeri ljubavi obožavanje je u opijenosti,

Nek' idu iz ovog kruga uspavani u svojoj trezvenosti."

Allame Tabatabai (1904-1981.)

Ašura - slatko, blagdan i tuga!

Slatko jelo (zahlada) ašura - hašura

Slatko jelo (zahlada) ašure ili hašure (ašure, ar. deset) koju pripremaju isključivo muslimani u svojim domovima ili tekijama (sufijskim stjecištima) jeste jedna vrsta kompota koja se priprema uoči 10. dana mjeseca muharrema (1. mjeseca islamskog lunarnog kalendara). Islamska hijeropovijest za ovaj datum vezuje niz događaja, a jedan od njih jeste i onaj kada je Nuh a.s. (biblijski Noa) nakon duge plovidbe lađom prvi put pristao na brdo Džudijj (ili u dr. tradicijama na planinu Ararat), te jelo koje je u tim okolnostimo jedino mogao spremiti za sebe i druge bilo je ono koje mi danas zovemo ašura, a ono je isključivo od biljnog porijekla - vegansko (žitarice, voće i povrće). Danas ašure diljem islamskog svijeta biva pripremano u sjećanje na Nuha a.s. s ciljem da svaki čovjek koji ovo jelo priprema i kuša oživi u sebi Nuhovu a.s. duhovnu stamenost (esteqamat).

 Ašure - Hašure

Naime, danas postoji niz modifikacija ove zahlade, a sve one su veoma složene jer se prave od najrazličitijih namirnica i uvijek u neparnom broju (od 7 pa do 71, a najčešće 41). Ta raznovrsnost namirnica i njihovo u konačnici sjedinjavanje simbolizuje islamsko-sufijsko učenje o jedinstvu svega što egzistira (vahdetul-vudžud). Ukoliko se budete zatekli u Sarajevu 10. muharrema po Hidžri, biti ćete sigurno u prilici da se počastite ovom zahladom na Baščaršiji ili u nekoj od sarajevskih tekija (Hadži Sinanovoj tekiji ili u Nakšibendijskoj tekiji u ulici Potok br. 10). Običaj u BiH, ali i u nemalom dijelu islamskog svijeta jeste da se ovo slatko dijeli svim ljudima bez obzira kojem svetopogledu pripadali!

Blagdan Jevmu-l-ašura ili Idu-l-enbija (Bajram Božijih poslanika)

Deseti dan mjeseca muharrema poznat je i kao Idu-l-enbija (Bajram Božijih poslanika). Prema hadisu koji se prenosi od Ibn Abbasa r.a. ima nekoliko značajnih događaja koji su se desili Božijim poslanicima na ovaj dan. Evo nekih od tih događaja:

• Musa a.s. (Mojsije) uspio je, sa Izraelićanima, prebaciti se preko Crvenog mora na Sinajsko poluostrvo i spasiti svoj narod od Faraonovog zuluma,
• Nuh a.s. se sa vjernicima iskrcao na planinu Džudijj i tako se spasio od potopa,
• Junusa a.s. (Jona) je izbacio kit iz svojih čeljusti na obalu mora,
• Allah, dž.š. stvorio je Adema a.s. (Adam) i oprostio mu grijeh počinjen u Džennetu,
• Trgovačka karavana putujući za Egipat izvadila je Jusufa a.s. (Josip) iz bunara u koji su ga bacila braća iz zavidnosti,
• Isa a.s. (Isus) rođen je i podignut sa ovog svijeta,
• Ibrahim a.s. (Abraham) ovog je dana spašen (od vatre u koju je bačen), takođe na ovaj dan mu je poklonjen ovan za kurban u zamjenu za sina Ismaila, 
• Ocu Jusufa a.s, Jakubu a.s. povraćen je vid, izgubljen u plaču za sinom Jusufom, 
• Ejjubu a.s. (Job) vraćeno je zdravlje poslije dugogodišnje bolesti,
• Sulejman a.s. (Solomon) preuzeo je vladavinu nad Izraelićanima...

Tragedija, tuga, čemer, jad...

Osim događaja koji se odnose na poslanike ili vjeronavjestitelje za ovaj datum (10. muharrem) veže se i niz drugih događaja iz hijeropovijesti, a koji su snažno urezani u kolektivno sjećanje muslimana. Ipak, dešavanja koja su se zbila u Kerbeli (grad u današnjem Iraku) 10. muharrema 61. godine po islamskom računanju vremena (ili 10. oktobra 680.) su najtužnija, najpotresnija i izrazito bremenita emocijama koje svake godine preplave muslimane od Indonezije do obala Atlantika.

Džamija hz. Huseina - Kerbela - Irak

Turbe hz. Huseina u istoimenoj džamiji u Kerbeli - Irak

Tog dana mučki je ubije Imam hz. Husein, unuk posljednjeg božijeg poslanika Muhammeda a.s. Ubica je sin kalife Muavije Jezid - odnosno jezidovski kukolj koji će nastavit tokom cijele islamske povijesti, sve do danas, skidati glave velikanima duhovog pregnuća. Sjetimo se samo umorenih, ubijenih, rasčejrečenih kao što su Mensur Halladž, Suhrawardi, Šems Tebrizi, 'Ayn al-Qudata Hamadani ili pak Hamza Orlović i br. drugi kojima ime znamo ili ne znamo.

Svi su glave izgubili od istih jezidovskih požuda, a broj onih koji su izmakli jezidovskoj sablji zna samo On! Ta sablja danas više nego ikada vitla nad glavama i pod glavama brojnih duhovnih potomaka onoga za koga je On kazao da je prvostvoreni (Ahmed) i da je posljednji vjeronavjestitelj (Muhammed) i da je milost svim svjetovima. Vratimo se Kerbeli na kojoj je ubijeno gotovo svo krvno potomstvo Muhammeda a.s. osim jednog sina hz. Huseina, riječ je o Imamu Sedždžadu.

Pregolemo i prevažno je pitanje ko je ubio porodicu Poslanika na Kerbeli? Odgovor na ovo pitanje ne smije stati i završiti u liku i djelu jedne povijesne osobe - Jezid; naprotiv s Jezidom bi se moglo tek započeti i dospjeli bi do inih Jezida naše današnjice - da, to su "naši" Jezidi, munafici - licemjeri našeg kolektivnog bića! Tragični događaj i iskustvo Kerbele snažno je urezan u duhovni, odnosno kulturni identitet islamskog genija, to se posebno odnosi na sferu književne tradicije koja je iznjedrila dragulje poetskog stvaralaštva u kojima je Kerbela tema, motiv, simbol, svaka riječ i svako slovo! Evo jedne poetske niske bisera koju je sastavio perzijski pjesnik Ka'anija u XIX st. u formi "pitanja i odgovora", donosimo samo jedan mali dio:

"Šta kiši? - Krv.

Odakle? - Iz očiju.

Kad? - Danju i noću.

Zašto? - Iz žalosti.

Za kim? - Moćnim gospodarom Kerbele.

Kako mu bijaše ime? - Husein.

Iz čije kuće? - Alijine.

Majka? - Fatima.

Predak? - Muhammed se zvaše.

...

Da li je umro kao šehid? - Da.

Je li nešto skrivio? - Ne.

Njegovo zvanje? - Samo sprovođenje pravde.

Njegov prijatelj? - Samo Bog.

...

Diljem islamskog svijeta, a posebno na prostorima Irana i indo-pakistanskog kulturnog ambijenta za 10. muharrema veoma je živo na trgovima, ulicama i sokacima. Ceremonije najrazličitijih sadržaja oživljavaju sjećanje na hz. Huseina i njegovu žrtvu zarad pravde, dostojanstva i istine. Istina, te ceremonije su prilika da se zajednica prisjeti i nekih drugih ličnosti iz islamske tradicije, kao što su velikani Dželaluddin Rumi Mevlana ili Ibn Arabi i dr. U ceremonijama koje se dešavaju u navedenim kulturnim zonama islamskog svijeta jedan od središnjih predmeta svakog rituala jeste tabut, odnosno turbe hz. Huseina, kojeg u Iranu, Pakistanu, Indiji i nekim drugim krajevima nazivaju ta'ziye. 

Ta'ziye iz Pakistana -Pendžab

Slika ceremonije iz Pakistana - Pendžab za 10. muharrem ili Dan ašure. 

Na slici je prikazan niz ta'ziya koje se nose ulicama i trgovima. 

To turbe može biti skromno. Ipak, nerijetko je izuzetno bogato urađeno, odnosno dekorisano i predstavlja najčešće pravo remek djelo brojnih zanatlija koji učestvuju u njegovoj izradi. Naravno, turbe je znak žalosti i u očima vjerujućih ljudi izaziva buru emocija i gotovo uvijek biva motreno suznih očiju. Turbe se pravi od više materijala. Najčešće je pravougaonog oblika nadkriveno kupolom. Uoči 10. muharrema na kupolu tog turbeta, odnosno ta'ziye stavlja se zadnji dio (alem) koji označava kraj gradnje istog, ali i početak ceremonije. Nekada je svaki zanat, odnosno esnaf (ceh) pravio ta'ziyu s kojom je između ostalog pokazivao vještinu i domete svog zanatstva, a takve ta'ziye najčešće su bile od onog materijala koji jeste bio osnovni materijal određenog esnafa - zanata: plemeniti metali, drvo, cvijeće, pamuk i sl. Esnafi su se gotovo takmičili ko će imati ljepšu ta'ziyu. Povorke u kojima se nose ta'ziye razlikuju se u običajima od mjesta do mjesta i teško ih je svesti u bilo koji zajednički iskaz osim u taj da u svakoj povorci jeste prisutna tuga.

Osim poezije kojoj je inspiracija tragedija na Kerbeli, i osim javnih i kolektivnih ceremonija sa svojevrsnom replikom hz. Huseinovog turbeta i tabuta - ta'ziyom, u Iranu će nastati poseban vid manifestacije, a koja također počiva na žalosti za hz. Huseinom. Riječ je o povorkama koje obilaze gradove, a u kojima dolazi do sinteze poetske i dramske umjetnosti. Naime, uvriježeno je mišljenje na Zapadu, a koje je posve pogrešno da islamska civilizacija nepoznaje pozorišnu umjetnost. Evo jednog primjera koji istu percepciju dobrano demantuje. Iranska kultura poznaje ta'ziye-i šebih što odgovara svojevrsnoj pozorišnoj drami, odnosno predstavi koja se igra na otvorenim pozornicama diljem Irana, ali i u drugim krajevima koji su pod kulturnim i duhovnim uticajem Perzije ili pak šijske interpretativne islamske tradicije. Tema ovih pozorišnih drama je tragedija na Kerbeli, a izvedba može dostići takvo stanje kod prisutnih, ne samo glumaca već i publike da nerjetko u opštoj "zbrci" gubi se iz vida ko je glumac - "glumac", a ko posmatrač predstave jer učešće u izvedbi, nerjetko uzimaju svi, prosto zato jer žalost i tuga jesu nešto što se na ovim predstavama ne glumi već istinski proživljava i živi u sjećanju do narednog 10. muharrema. U tim predstavama pojavljuju se likovi iz islamske tradicije koji nisu savremenici hz. Huseinu i drugim žrtvama kerbelske tragedije ali jesu duhovni pregaoci kao Halladž ili Šems koji su stradali od istog jezidovskog šljama!

Za kraj ovog teksta koji nije ništa drugo nego vlastito prisjećanje i djelom propitivanje o Kerbeli, žrtvi i jezidovskom posrnuću želim ipak olakšati i na svojevrstan način završiti kako sam i započeo sa slatkim jelom ašurom. Naime, častim se zajedno s vama na trpezi Njegove milosti:

"Ta, zaista, s mukom je i last (olakšanje),
zaista, s mukom je i last"

(Kur'an, El-inširah - Širokogrudnost, ajet 5. i 6.)

Ašura mubarek olsun!

_____________________

Uoči Jevmu-l-ašure,
9. muharrema 1434. 

Ibn Sina - Avicena

Ibn Sina ili lat. Avicena (980-1037.)

Citat iz njegovog vizionarskog kazivanja Hayy ibn Yaqzan:

»XXIII. ”Među njima je Kralj najusamljeniji. Ko god Ga povezuje sa nekim početkom, taj griješi. Ko god misli da se može osloboditi duga prema Njemu hvalom koja je po Njegovoj mjeri, taj je lakomisleni brbljivac. Jer Kralj izmiče svakoj ljudskoj mogućnosti koja je sklona davati vrijednosno određenje stvari, pa je, stoga, izlišna i svaka ljudska usporedba koju daju o Njemu. Niko se, dakle, ne bi trebao odvažiti porediti Ga sa bilo čime. On ne posjeduje bilo kakve udove koji Ga na sastavne dijelove razlažu: On je u cijelosti lice za Vlastitu ljepotu, ruku za Vlastitu darežljivost. A Njegova ljepota briše tragove svake druge ljepote. Njegova darežljivost obara cijenu svakoj drugoj darežljivosti. Kada Ga želi meditirati neko od onih ko je u Njegovoj obuhvatnosti, pogled mu zadrhti od klonuća i vrati se natrag zaslijepljen. Daleko od toga da Ga pogled može dosegnuti, čak i prije negoli i krene prema Njemu. Moglo bi se reći da je Njegova ljepota zastor Njegovoj ljepoti, da je Njegovo očitovanje uzrok Njegovu povlačenju u nevidljivo, Njegova epifanija uzrok Njegove nedodirljivosti. Tako stvar stoji i sa laganim navlačenjem koprene od oblaka, kako bi se Sunce moglo bolje kontemplirati; kada, nasuprot tome, heliofanija izlije svu svjetlinu svoga sjaja, tad Sunce odbija pogled, pa je u tom slučaju njegov sjaj zastor njegovu svjetlu. Zacijelo Kralj pokazuje Svoju ljepotu na obzorjima svojim; On im nipošto ne uskraćuje Svoje gledanje; oni koji su lišeni mogućnosti da Ga kontempliraju, u takvom su stanju usljed kukavne sposobnosti njihovih odlika. On je blag i plemenit. Njegova plemenitost je obilna. Njegova dobrota je golema. Njegovi darovi neizbrojivi; prostranost je Njegovo dvorište, sveobuhvatnost Njegova milost. Ko god opazi trag Njegove ljepote, trajno usmjeri svoje usredotočenje na tu Ljepotu; nikada više, ni za treptaj oka, ne odvaja se od nje.”«*

_________________

*Henry Corbin, IBN SINA i vizionarsko kazivanje, NI "Ibn Sina", Sarajevo, 2009. god., str. 272-273.