Moj uzor je poslanik
Muhamed, onaj u čijem srcu se ušatorila Mudrost (El-Hakim).
Moj uzor nije osmanski vladar, padišah, sultan i osvajač zemalja Mehmed II.
Petak, 24. juli 2020.
godine bit će dan kojeg će, bez imalo dvojbe, civilizirani dio svijeta bez
obzira na kulturni, jezički, religijsko-konfesionalni, politički i bilo koji
drugi identitet, ipak upamtiti kao dan u kojem je barbarizam (džahilizam –
svaki put kada spomenem barbarizam u ovom tekstu, posve svjesno pisat ću i
džahilizam!) ponovo, i ko zna po koji put, našao svoje protagoniste, baštinike,
simpatizere, one prikrivene, licemjerne, ali i one posve otvorene, radikalne.
Kao što rekoh
protagonisti barbarizma (džahilijeta), ovog julskog petka jesu, u prvom redu
turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, ali i redom svi oni koji su u srcu,
mislima, riječima i konkretnim djelom, sa ili bez zadrške, podržali njegovu
barbarsku (džahilsku) politiku, a po kojoj će, za koji čas, u Aja Sofiji,
drevnoj kršćanskoj crkvi, biti obavljena džuma namaz (islamska, jednosedmična,
središnja, zajednička, tj. saborna – upravo taj termin jeste najbolji prevod
riječi džuma, molitva).
Rekonstrukcija predosmanskog izgleda Aja Sofije |
Ne pada mi na pamet
kazivati o povijesti Aja Sofije – kada je sagrađena, ko ju je dao sagraditi,
kakav je njen značaj bio i ostao u kršćanskom svijetu, ali jednako tako kakav
ona ima značaj za civilizaciju općenito, a još manje mi je stalo do toga da
pišem šta se sa tom drevnom crkvom desilo 1453. godine, tj. kako i na koji
način je prvo oskrnavljena (desakralizirana), a potom preinačena u džamiju... Koga
zanima, osobito kada, kako i na koji način crkva Aja Sofija postaje džamija
neka čita sljedeća djela: Franz Babinger, Mehmed
Osvajač i njegovo doba; Radivoj Radić, Strah
u poznoj Vizantiji (I-II)...
Aja Sofija kao džamija |
Jednako tako ne pada mi
na pamet da, à propos gore navedenog
barbarskog (džahilskog) čina, ovdje i sada spominjem bilo kakve događaje u
povijesti ili našoj sadašnjosti, a koji bi trebali biti „opravdanje“, a zapravo
riječ je o onom perverznom i nemoralnom ALI – tako čestom i omiljenom kod
ovdašnjih „slobodarskih mislioca“ koji hoće da opravdaju jedno, aktualno zlo
drugim, prošlim ili jednako tako aktualnim zlom! Toj zločinačkoj logici (oličenoj
i u kvazi pitanju „ko je prvi počeo?“) velim jedno radikalno NE, a to moje
radikalno NE nije moj hir, nije moja navada, već moj odgovor na bogoduhi poziv,
a koji glasi „...ti na zlo dobrim uzvrati...“ (Kur'an, 41:34) – ovaj bogoduhi poziv nije jednom, i to onako uzgred
i manje bitno naveden, baš naprotiv.
Zadnjih dana sam,
zamalo mazohistički, čitao i pratio različite osvrte na, gore navedeni
barbarski (džahilski) čin i čudom sam se čudio kako ljudi, koji vele da su
muslimani (pri tome ih se još zove, ili oslovljava učenjacima, alimima, teolozima...),
uporno i bez imalo krzmanja za svog paragona kako i na koji način se ophoditi
prema, konkretno crkvama (ali i manastirima, tj. samostanima) uzimaju jednog
osmanskog padišaha, sultana Mehmeda II Osvajača („El-Fatiha“), a ne recimo, s
obzirom da su muslimani, poslanika Muhameda. Šta s tim žele reći, da Poslanik u
konkretnom odnosu nije i ne može biti uzor? Ili, da Poslanik prema crkvama,
kršćanskim svetinjama nije imao nikakav odnos? Iskreno, čvrsto sam uvjeren da
nemali broj muslimana upravo ovo drugo misli, i to prosto zato što su
muslimani, ili kako mi sebi volimo tepati ummet,
u stanju dubokog i sveprisutnog neznanja (džahilijeta). U tom smislu nalazim za
shodno ovdje podastrijeti jedan tekst, a čiji autor nije niko drugi doli baš
poslanik Muhamed. Istina, nije ga pisao Muhamed već je taj tekst on kazivao u
pero, iliti kalem, svom pisaru – ćati.
Slijedi tekst, pismo
Muhameda (VII st.) upućeno kršćanskim monasima u samostanu Svete Katarine na
Sinaju (Egipat). Tekst pisma, tj. njegov sadržaj, i to je važno naglasiti, nije
i ne odnosi se samo na konkretne monahe u navedenom samostanu. Jednako tako ne
odnosi se, samo, na sve druge kršćanske monahe, redovnike, vjerske službenike,
kršćanske svetinje..., već se podjednako odnosi, to je danas iznimno važno
naglasiti, i na muslimane. Naime, pismo koje slijedi obraća se, doslovno svakom
muslimanu i muslimanki, u smislu nepretrgnute
zapovijedi njihovog životnog svakodnevlja, poglavito kada je riječ o njihovom
suodnosu sa ljudima drugog religijskog opredjeljenja[1].
Ovo pismo jeste i neistrošivi poziv
svakom muslimanu i muslimanki da pred pripadnicima drugih religijskih formi svjedoče
upravo Poslanikove riječi i djela, i da im ona budu paragon, a ne riječi i
djela (zapravo nedjela) osvajača zemalja Mehmeda II, gle našega jada nazvanog,
hoćeš-nećeš, po najspominjanijoj suri Kur'ana – Otvoriteljici ili El-Fatihi!
... Kršćanima na istoku i na zapadu, u blizi islamske granice i daleko od nje, znanim i neznanim kršćanima se daje jamčevina. Ukoliko se jedan monah ili anahoret zatekne na brdu ili u dolini, pećini ili u naselju, ravnici ili u crkvi ili pak u svetilištu-hramu, tada mi stojimo iza njih i oni su pod našom zaštitom. Ja ću ih zasigurno braniti svojim životom, svojim pomagačima i svojom vojskom, njih, njihove imetke i bogomolje, jer su oni moji podanici i kao takvi uživaju moju zaštitu. Niko im ne smije uskratiti putovanje bilo gdje, porušiti im bogomolju ili je ošteti, kao ni prosvojiti bilo šta iz njihovih kuća za korist muslimana. Neće se oporezivati njihovi suci, kaluđeri niti drugi koji se budu bavili vjerskim poslovima. Neće im se nametati ni druge novčane dažbine, novčane kazne ili odštete niti će im se konfiskovati imovina, jer sam ja njihov čuvar na kopnu i moru, na istoku i zapadu, na sjeveru i jugu, gdje god se budu nalazili imat će moju zaštitu i garanciju od svega onoga što im je neprijatno i neugodno... Niko ih ne smije opterećivati putovanjima, obavezivati učestvovanjem u borbi ili transportu oružja, jer se muslimani bore za njih i ne polemiziraju s njima osim na najkulturniji način, slijedeći u tome kur'ansku uputu: I sa sljedbenicima Knjige raspravljaj na najljepši način, ne sa onima koji su nepravedni, i recite: „Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo.“ (Kur'an, 29:46)... Niko iz redova muslimanske zajednice do Dana uskrsnuća i do prestanka života na Zemlji ne smije se suprotstaviti ili prekršiti ovu povelju, koju je napisao Muhammed ibn Abdullah svim kršćanskim zajednicama uz uvjet da se ona strogo ispunjava i primjenjuje.[2]
Ovo pismo, a koje važi do Dana uskrsnuća i do prestanka života na
Zemlji pisano je rukom hz. Alije, a kako smo već rekli po kazivanju
Poslanika, 3. muharrema druge godine nakon Hidžre.
[1]
Ovo su riječi koje kazuje Rešid Hafizović, upravo referišući se na pismo
poslanika Muhameda monasima samostana Svete Katarine na Sinaju. Vidi u: Rešid
Hafizović, Muslimani u dijalogu s drugima
i sa sobom: svetopovijesne i hijeropovijesne paradigme, El-Kalem, Sarajevo,
2002, str. 104.
[2] Isto, str. 104-105.