Vrt, Raj, Dženet (što
doslovno i znači bašča)... iz perspektive abrahamskih/ibrahimovskih tradicija
smješten je na istoku. Ipak, valja naglasiti da nije riječ o konkretnom toposu
kojeg se može prepoznati na bilo kakvoj mapi svijeta. Riječ je o izrazito simboličnom
kazivanju koje sluti metafizičke, odnosno svetogeografske horizonte.
Za razliku od gore navedenih religiozno-duhovnih baština u drevnom svetogleđu na prostorima Kine, Japana, ali i u drugim djelovima Azije, a gdje su prisutne uljudbe koje se ravnaju po budističkim, taoističkim, konfucijanskim baštinama, rajski vrtovi su u sasma „suprotno“ smjeru, prostoru. Zapad je, a ne istok, prostor ili smjer u kome upiru svoje poglede duše koje nasljeduju dharmu/dhammu, tao... Nije na odmet ponoviti već kazano; ni u ovim baštinama nije riječ o nekom konkretnom toposu na zapadu koji se može naći na ovozemnim zemljovidima.
Pa o kakvim zemljovidima je riječ, ako ne o ovim našima na kojima mjerimo i premjeravamo udaljenosti od tačke A do tačke B...?
Riječ je o onim
zemljovidima, naglašavamo svetim, po kojima su utjelovljene duše u tjelesa
ljudska milenijima ravnala, ali i smirivala svoj ovozemni hod.
Zagledan u nebeski Vrt, Raj,
Dženet... čovjek je, kao baštinik gotovo svake religiozno-duhovne tradicije,
gradio, njegovao, kultivisao, baštovanio ovozemne vrtove, i gotovo da ih je doveo
do pred sami prag, toprak, svoga doma; u bosanskoj stambenoj arhitekturi upravo
će loza čardaklija biti veza kuće sa baščom i/ili avlijom – preko loze
kohabitira kuća (artificijelno) s Prirodom.
Vrt je mjesto susretišta
čovjeka s Prirodom; upravo u vrtu čovjek jeste najbliže Prirodi; u vrtu je
čovjek služitelj Prirode – da, služitelj! Priroda je prvorazredan
hram/svetište, i to zato što je ḤARĀM, a što na semitskim jezicima znači SVETO.
Čovjeku valja služiti, ili biti na usluzi Svetog (ar. khalīfah), a nikako
podjarmljivati, eksploatisati...
Upravo zato nas ne treba
čuditi sveprisutnost vrta i njegova višestruka uloga u tradicionalim kulturama,
prije svega u arhitekturi, urbanizmu, ali svejednako i u književnosti,
likovnosti...
U ovozemnim
tradicionalnim vrtovima, baščama stoljećima je čovjek prepoznavao, doslovno
spekulisao, nebeske vrtove, ali i svoje izvorno jastvo u njima (ar. fiṭrah,
sans. svarūpa...).
Ali, nema više vrtova i
bašči u modernim gradovima!
Nema više spekulisanja nebeskog Vrta, niti slutnje našeg izvornog,
primordijalnog jastva!
Nema više služenja, ili bivanja na usluzi!
Hoće li se i kada, ikoja
vjerska zajednica, crkva, il' kako se god zvala, (pri)sjetiti svega gore
kazanog, pa graditi ne najveće crkve i džamije (recentan primjer je netom
otvorena, u Tirani, najveća džamija na Balkanu), već najveće i biodiverzitetom najbogatije
vrtove, bašče... nacionalne parkove i to sve onako, govoreći opet iz islamske
persektive, kako je poslanik Muhammed za svoga života, prije svega, gradio
prirodne zaštićene zone, hime (ar. himā) i hareme (ar. harīm), a ne džamije,
tj. mesdžide?
Veli poslanik Muhammed:
Slutimo Vrt, bio on na istoku il’ zapadu.
Sve dok slutimo na putu čovječnosti smo, čovječnosti kojoj mjera jeste ono
božansko, i niko i ništa manje od božanskog!
