Uvod: riječ-dvije o upanišadama
Upanišade su vedski
(indijski) religiozno-duhovni tekstovi s naglašenim metafizičkim učenjem.
Nazivaju ih još i vedānta, tj.
završni ili zaključni dio (spis) velikog vedskog svetoknjižja.
Upanišadsko znanje
stoljećima je usmenom predajom čuvano od zaborava, a indolozi kazuju da su od
VIII st. pr. Kr. pa sve do I st. brižljivo zapisivane.
Nadalje, sam naziv ovih
svetih tekstova ukazuje na to da je riječ o tajnovitom, povjerljivom znanju
koje se prenosi s učitelja na učenika. Upanišada na sanskrtu doslovno znači
“skrovita pouka” ili “besjeda”: UPA – blizu + NI – dolje + ṢAD – sjesti do,
blizu, uz koga, do nogu.
Među najstarijim upanišadskim tekstovima, tj. najstarijim zapisanim upanišadama jeste “īśopaniṣad” ili “Isho Upanishada” (VIII st. pr. Kr.). Mnogi će se složiti s tim da je upravo ova upanišada najvažniji spis za vedantinsku religiozno-duhovnu, jednovremeno filoSofsku školu!
Istina, ova upanišada nije obiman tekst, sastoji se od 17 ili 18 redaka. U njoj se samo jedanput spominje ključna riječ “Isha” i upravo taj termin snažno upućuje na (teo)monizam i/ili monoteizam. Riječ “Isha” odnosi se na Ishvaru, tj. Vrhovnog Vladara, Gospodara; Vrhovno Biće, Bog.
U nastavku vam nudimo
jedan od prevoda Isho Upanishade na
naš jezik, uz napomenu da ova upanišada ima više prevoda na našem zajedničkom
govornom području:
U sreći će proživjeti i stogodišnji vijek onaj koji čini (djela) ne vezujući se – koji radi svoj posao predano, ali bez žudnji, ne čeznući za ishodom svoga djelovanja – takav i samo takav.
Svjetovi postoje bez sunca, prekriveni tamom. U ove poslije smrti idu neznalice, oni koji odbacuju Sebe (Atmana).
Bog je jedan. Mirujući, on se kreće brže od misli. Čula ga ne prestižu, jer je uvijek ispred njih. Ostajući na mjestu, on prestiže sve što juri. Bez Boga nema života.
Za neznalicu se Bog prividno kreće – a ipak se ne kreće. Za neznalicu je on daleko – a ipak je blizu. On je unutar svega i on je iznad svega.
Onaj koji vidi sva bića u Bogu i Boga u svim bićima, ne zna za mržnju.
Za prosvijetljenu dušu, Bog je sve. Kako za onog što svuda jedinstvo vidi može biti zablude ili jada?
Bog je svuda. On je sjajan, netjelesan, neumrljan nesavršenstvom, bez kostiju, mesa, čist, neokrznut zlom. Mudrac, Mislilac, Jedini iznad svega, Samo-Postojeći – On je taj koji je od pamtivjeka među stvarima i bićima savršeni red uveo.
Na tminu su osuđeni oni koji se posvećuju samo životu ovoga svijeta, a na crniju tminu oni koji se posvećuju samo meditaciji.
Posvećivanje životu ovog svijeta vodi do jednog ishoda, meditacija do drugog. Tako naučismo od mudrih.
Oni koji se posvećuju i životu ovog svijeta i meditaciji, životom ovog svijeta nadilaze smrt, a meditacijom dostižu besmrtnost.
Na tminu su osuđeni oni koji su predani samo tijelu, a na crnju tminu oni koji su predani samo duhu.
Predanost tijelu vodi do jednog ishoda, predanost duhu vodi do drugog. Tako naučismo od mudrih.
Oni koji su predani i tijelu i duhu, tijelom nadilaze smrt, a duhom dostižu besmrtnost.
Lice Istine je skriveno Tvojim zlatnim velom, o Sunce. Ti ga otkrij, da bi ja koji sam predan istini, ugledao divotu Lica tog.
O Hranitelju, Mudrače jedini, Vladaru svega – o Sunce obasjavajuće, izvoru života svih stvorenja – suzdrži svjetlost svoju, skupi svoje zrake. Nek Tvojom milošću ugledam najblaženiji lik Tvoj. Biće koje obitava u Tebi – to biće sam i Ja.
Nek se moj život sada stopi sa sveprožimajućim životom. Pepeo je mog tijela kraj. OM… O ume, ne zaboravi Brahmana, O ume, ne zaboravi svoja prethodna djelovanja.
O bože Agni, vodi nas
sreći. Ti znaš sva naša djela. Sačuvaj nas od lažne privlačnosti grijeha. Tebi
upućujemo hvalu, Tebi i opet Tebi!"
(Iz: Upanišade – sveti spisi starih indijaca, preveli i priredili Goran Andrijašević i Bojan Kveder, Helios, Osijek 1976, str. 27-29)
 |
| Isho Upanishad, manuskript. |
⸙
Temeljno, konstitutivno
vrelo islama, Kur’an, u više navrata ukazuje na to da je Bog tokom cijele
povijesti i svim narodima (zajednicama različitih jezika, etnija, rasa…) slao
vjesnike s porukom koja je u svojoj suštini ista, naravno formalno posve
različita!
“Svaki
narod imao je poslanika.”
(Kur’a, X:47)
Također valja spomenuti
da islamska duhovna baština njeguje jedno sveto predanje koja ukazuje na to da
je milostivi Bog slao 124.000 poslanika i vjeronavjestitelja. Eto, na ovom svetom
predanju i citiranom kur’anskom ajetu (X:47),
ali i nizom drugih predanja, hadisa, ajeta, počiva saznanje o mnogolikosti
religijskih tradicija, i samo jednom i zajedničkom duhovnom Izvoru/Istoku,
odnosno Utoku.
Navedeno je bilo više nego dostatno da mnogi islamski učenjaci, posebno oni iz okrilja islamske duhovnosti (sufizma) s velikom pažnjom pristupe drugim religijama, prije svega svetim spisima i u njima započnu bistriti ono zajedničko i Jedno. Evo nekoliko primjera:
- Dara Shukoh (1615-1659), o kojem smo
nedavno kazivali, vjerovao je da su upanišade dobro čuvane Knjige koje Kurʼan
spominje (LVI:77-80), i piše da
sadrže bit jedinstva (tevhida), te da su tajne koje se moraju brižljivo čuvati.
- Učenjak Abu Rayhan al-Biruni (X-XI st.)
ustvrdit će da su vedski nasljedovatelji (tzv. hinduzi) utemeljeni na riječi
Božjoj – vedski spisi su bogoduha štiva; upanišade prije svega.
- I za nas možda najvažnije mišljenje o ovoj temi jeste od Abd al-Karima al-Jilija (XIV-XV st.), klasika sufijske misli. On je znao dobro razlikovati vedsku filozofiju, tačnije metafiziku od indijske tribalne prakse. S tim u vezi on poistovjećuje vedsko metafizičko učenje s islamskim učenjem o Božjem Jedinstvu – tevhidu! Nadalje, on je isticao ono unutarnje jedinstvo ezoterijskih i metafizičkih učenja ovih dviju tradicija – vedante i islama. Zapravo, on je, kako to sukusira Seyyed Hossein Nasr (r. 1933), znao vedskoj tradiciji pristupiti prepoznajući njeno učenje o onom Jednom, ali i prisustvo tog Jednog u njoj, i to iza vela mnoštva koje i ova tradicija ima. Al-Jili je kazano postizao zahvaljujući iznimno važnom islamsko-sufijskom učenju o Logosu. To učenje je još ranije doveo do riječi Ibn Arabi (XII-XIII st.), a po tom nauku utemeljitelj svake religije zapravo je jedan vid ili manifestacija Univerzalnog Logosa. No, vratimo se Al-Jilijevom interesu za vedski nauk i s tim u vezi naglasimo da ga je posebno zanimala tzv. peta veda (Bhagavadgīta), ali svejednako i upanišade, posebno gore navedena “Isho Upanishada”.
Na koncu, koje to abrahamsko/ibrahimovsko
čeljade (nama draga sintagma) u susretu s gore navedenim upanišadskim tekstom
ne može, a da ne prepozna, univerzalni, transkonfesionalni rijek o Bogu:
monoteizmu, tevhidu…?
