Na našem zajedničkom kulturnom, tačnije jezičkom prostoru
nema pjesme, pri tome još uglazbljene, a koja izrazito afirmativno pjeva o onom
najsvetijem u okrilju islamske tradicije, a to je Kur’an i njegovo učenje –
kiraet, Kaba i njeni hodočasnici/hadžije, Meka, Bajram…, a da je autor kršćanin
ili kršćanka!
Nažalost i vice
versa. Nema pjesme koja slavi kršćanske svetinje, a da je potpisuje
muslimansko čeljade, pri tome da je naše
gore list.
I sve navedeno treba da podrazumijeva vrhunsko
pjesničko, glazbeno, vokalno djelo i svejednako prvorazredan hit.
Eto, toliko o našoj otvorenosti prema drugom i
drugačijem, ali i našoj mudrosti da u drugom jastvu vidimo vlastito!
A da je moguće ovo što slutim u maločas kazanom
najbolji primjer nam je predivna pjesma iz zemlje gdje kedrovi stoljećima rastu
– Libanonu.
Libanonska pjevačica Fairuz (Nouhad Wadie Haddad, r. 1934) rođena je u asirskoj i maronitskoj kršćanskoj obitelji. Nije nevažno naglasiti da je njezin otac, Wadie, bio Asirac, kršćanin, rođen u drevnom gradu Mardinu iz kojeg je pobjegao zbog zločina etničkog čišćenja i genocida (sayfo – asirski naziv za genocid) nad asirsko-kršćanskom zajednicom od strane osmanskih snaga u toku Prvog svjetskog rata. Unatoč takvom obiteljskom background Fairuz, uzgred naglasimo, poznata, priznata i poštovana diljem svijeta, napose onog arapskog govornog područja, snimit će pjesmu o Meki – svetom gradu (Ghanneit Makka), u kojoj pjeva i o drugim islamskim svetinjama. Ta pjesma, upravo u interpretaciji Fairuz postat će diljem arapskog govornog područja istinski hit.
Nadalje, ovu pjesmu o Meki napisao je Said Akl (1911-2014), libanonski pisac, pjesnik, filozof, dramaturg… Po mnogima jedan od najprominentnijih libanonskih pjesnika. Said Akl je rođen, također u kršćanskoj, maronitskoj obitelji u gradu Zahleu za vrijeme osmanske uprave Libanonom. Studirao je teologiju, književnost i povijest islama. Nakon formalnog školovanja predavao je na više libanonskih sveučilišta. Bio je jedan od protagonist libanonskog nacionalnog pokreta, a s tim u vezi su i njegova zalaganja za jezičke reforme u Libanonu. Sve navedeno bio je snažan otklon od panarabizma i arabizma, a s ciljem afirmisanja drevnog libanonskog, odnosno feničkog kulturnog naslijeđa. Nažalost, tokom libanonskog građanskog rata (1975-1990) Akl je postao svojevrsni duhovni vođa libanonskih kršćana i to onih koji su naginjali krajnjem desnom, ultranacionalističkom pokretu poznatom pod nazivom Ḥurrās al-Arz (Čuvari kedrova), a koji su ostali upamćeni po svojoj antipalestinskoj politici i nesagledivoj brutalnosti.
Aklovu pjesmu o Meki uglazbili su braća Rahbani, i
to Assi R. (1923-1986) i Mansour R. (1925-2009). Riječ je o iznimno uvaženim
libanonskim skladateljima, tekstopiscima, dramaturzima… Uzgred, nije nevažno
naglasiti, Fairuz i Assi Rahbani su bračni partneri, a treći brat Elisa R.
(1938-2021) također je kompozitor i tekstopisac. Braća Rahbani porijeklom su iz
Rahbeha, malog gradića u sjevernom Libanonu, u kojem su još u ranoj mladosti
pokazali veliku darovitost prema glazbi učestvujući svojim glasovim u
liturgijskom pojanju i to u okrilju Antiohijske pravoslavne crkve – dakle, opet
kršćani!
Digresija: sad je jasnije zašto takav Libanon nije
bio po mjeri ni Istoku ni Zapadu!
Pa kako zvuči to golemo pjesničko, glazbeno i
vokalno-interpretativno djelo u kojem je opjevana: Meka i ponosne Mekenlije;
radost Bajrama; Kur’an i njegovo učenje; klanjači, molitelji kojima su vrata
nebesa otvorena; zvuci/glasovi hodočasnika/hadžija…; na koncu molitveni zaziv
koji je ponad svake partikularne religiozne konfesionalnosti:
“Gospodaru podaj dobro svakom čovjeku, bez obzira na spol i boju kože.” – izvolite poslušajte:
