(o duhovnoj krizi i pomućenom vidiku)
Svakom umjetničkom djelu kontekst daje ili nas vodi ka konačnom smislu. Ovo
važi osobito u okrilju tradicionalne, napose svete umjetnosti.
Analizirati djelo, a previdjeti kontekst, kao što je geografski, klimatski,
religiozno-duhovni, povijesni… i sve motriti isključivo iz naše vlastite
perspektive, svodeći, konkretno likovno djelo na puku analizu likovnih
elemenata ravno je dehumaniziranju, ali i desakraliziranju ljudskog bića, a što
nolens volens vodi ka pukom
mehanicizmu.
Kako gore naznačeno izgleda kada historičar umjetnosti pristupa geometrijskoj
ornamentici u okrilju islamske tradicionalne, svejednako svete umjetnosti? Pri
tome riječ je o historičaru umjetnosti koji baštini moderni znanstveni pristup
(pozitivizam; deskripcija; filotehnički pristup) koji je dominantno obilježio
navedenu znanstvenu disciplinu.
E to kako izgleda čitajte, prije svega, u sveprisutnim radovima zapadnih
autora, a neki su i prevedeni na našim jezicima, u kojima se bistri, a zapravo
nerijetko muti pogled na islamsku umjetnost: likovnu, graditeljsko-arhitektonsku…
Ono što u tim knjigama nećete naći, ili tek u nekim, iznimno rijetkim možete,
jeste upravo kazivanje o tome na čemu ili na kakvoj percepciji, tj. učenju,
vjerovanju, slutnji… počiva sveprisutna geometrijska ornamentika u islamskoj
umjetnosti.
Titus Burckhardt (1908-1984) je jedan od rijetkih historičara umjetnosti u
Evropi, a koji je u svojim radovima i to u više navrata kazivao o dubokom
smislu sveprisutnog geometrijskog ornamenta, bilo onog u okviru likovne ili pak
arhitektonske islamske umjetnosti – u nastavku naše kazivanje se poziva na
Burckhardtove radove o islamskoj umjetnosti, ali općenito o tradicionalnim
umjetnostima.
Islamsku umjetnost, kao izraz specifičnog kulturno-civilizacijskog
ambijenta valja posmatrati i u kontekstu klimatskih uslova u kojima ona nastaje
i razvija se u obilje formi. Umjereni, ali dobrim djelom i žarki klimatski
pojas, na kojem je izražen deficit vodenog resursa, osobito vode za piće, pri
tome stalna težnja, prava potraga za hladom, svježim zrakom, koliko god nama
zapadnjacima teško za shvatiti (ili možda i nije više), jeste svakodnevnica
svakog muslimana i muslimanke. Spustimo bar letimičan pogled na kartu svijeta,
osobito na golemi prostor od današnjeg Maroka do Indijskog potkontinenta, pa
sve do Subsaharske Afrike – pustinja, polupustinja. Koliko li tek treba
naglasiti kakav je uži, onaj arabljanski prirodni, geografsko-klimatski ambijent
u kojem nastaje i u kojem se razvija islam kao religija, a koja će njedriti i
samu umjetnost, tj. specifičnu estetiku koja počiva na etici.
Čovjeku takvog ambijenta slika raja može biti samo slika: hlada; bašči –
zelenila; rijeka koje teku, izvora i vodoskoka – vode svježe. Kur’anski tekst
kad god ukazuje na raj, rajski ambijent, on koristi naznačene slike, simbole.
Čovjeku se sugeriše raj, rajsko stanje upravo onim slikama (simbolima) o kojima
on svakodnevno mašta, žudi, teži u uzavreloj pustinji, polupustinji, u kojoj
lahor, malo svježeg zraka i jedna obična mješina s vodom znače život.
Treba li sada čuditi zašto zarana islamske povijesti, tj. umjetnosti imamo
likovne prikaze geometrijske ornamentike, ili na arhitekturi sveprisutnu
plastiku poznatu kao mukarnas (stalaktiti). Gdje god čovjek spusti pogled u
tradicionalnom islamskom ambijentu susretne se s navedenim geometrijskim
likovnim, plastičnim oblicima; zapravo, to je susret s onim što se traži – vodom!
 |
| Donja zona munare Bibi-hanum džamije u Samarkandu, XV st. |
Obilje geometrijske ornamentike omogućava susret, ili podsjećanje na rajske vode. Uzgred, geometrijskom ornamentikom dominiraju hladne boje – plava napose.
Nije li u svježoj, hladnoj, gotovo ledenoj vodi prisutna geometrijska kristalna struktura!?
 |
| Kristalna struktura zamrznute vode |
Čudi li onda što su geometrijski ornamenti, likovni, plastični dominantno bojeni hladnim bojama – plava, zelena…?
Sve su to slike rajskih voda.
Čovjek je u potrazi za vodom, ali i Vodom o kojoj Dželaluddin Rumi (XIII
st.) pjeva kad kazuje da u vodi ima Voda upravo
kao što u duhu ima Duha. Islamska
umjetnost sa svojim obiljem likovne geometrijske ornamentike, ili mukarnasa
(kristalnih formi: stalaktita) ukazuje na vječnu potragu izgubljenog vrela života iz kojeg kulja Voda o kojoj
je i Isa/Isus kazivao govoreći Samarijanki:
Tko god pije vode, opet će
ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada;
voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život
vječni.
(Iv 4,13-14)
Geometrijske forme, ornamenti, plastika – mukarnasi, stalaktiti… sve to je
na tragu ljudske težnje za vodom, zapravo Vodom. Islamska duhovnost kao
svojevrsna potpora islamske umjetnosti,
kako to spretno veli i vazda ističe Seyyed Hossein Nasr (r. 1933) kazuje o vrelu života (ab-i hayat). Upravo je to jedan od sveprisutnih simbola, motiva,
tema u okrilju islamske umjetnosti, posebno književne – poetske napose, ali i
dr. umjetnosti.
 |
| Šejh Safieddinovo turbe u Ardabilu, XIV st.; mukarnasi - stalaktiti |
Rajske vode izgubili smo u praskozorju ljudskog roda, a vrela života (ab-i hayat) zaboravili smo davno. Sada imamo zamućene vidike pred tradicionalnom, sakralnom islamskom umjetnošću (svejednako i pred svakom drugom tradicionalnom i svetom umjetnošću); zamućenim vidicima, duhovnim strabizmom i miopijom, gubimo i vodu našu svagdašnju.
Eto zašto, da se opet referišemo na S. H. Nasra, duhovna kriza njedri svaku
drugu krizu, pa i onu ekološku, svejednako tako i onu u kontekstu savremene
umjetnosti u kojoj se želi estetika bez etike – recentna umjetnost
(“umjetnost”), konkretno arhitektura diljem današnjeg muslimanskog svijeta
sasma je izgubila iz vida etiku u pukom podražavanju zapadnjačkih modela.
Istina, uz vodu – geometrijsku ornamentiku, nerazdvojna je i vegetacija –
biljna ornamentika. A sve skupa sugeriše hlad, svježinu, život… Nije tema ovog
teksta, ipak tek kao natuknica, uz vodu koja njedri vegetativnost nerazdvojna
je i svjetlost – drugi veliki simbol u okrilju islamske
religiozno-duhovne tradicije, kur’anskog teksta prije svega. Islamska
umjetnost, a arhitektura i poezija napose, i nisu, čini nam se ništa doli igra,
svojevrsni ples simbolima dvaju elemenata: vode (geometrija i bilje) i
svjetlosti. Tim simbolima, vodom i svjetlošću, sam Bog ukazuje na Sebe:
v o d a
“…Njegov prijesto je iznad vode bio…”
(Kur’an, 11:7)
“…i da Mi od vode sve živo stvaramo…”
(Kur’an, 21:30)
“I On je taj koji je od vode čovjeka stvorio.”
(Kur’an, 25:54)
s v j e t l o
“Bog je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer
svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u
kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim
drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga
vatra ne dotakne; sama Svjetlost nad
svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah
navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna.”
(Kur’an, 24:35)
 |
| Šahova džamija u Isfahanu, XVII st.; geometrijski ornament, mukarnasi, svjetlo... |
