Geometrijski ornament u islamskoj likovnoj, plastičnoj umjetnosti

 (o duhovnoj krizi i pomućenom vidiku)

Svakom umjetničkom djelu kontekst daje ili nas vodi ka konačnom smislu. Ovo važi osobito u okrilju tradicionalne, napose svete umjetnosti.

Analizirati djelo, a previdjeti kontekst, kao što je geografski, klimatski, religiozno-duhovni, povijesni… i sve motriti isključivo iz naše vlastite perspektive, svodeći, konkretno likovno djelo na puku analizu likovnih elemenata ravno je dehumaniziranju, ali i desakraliziranju ljudskog bića, a što nolens volens vodi ka pukom mehanicizmu.

Kako gore naznačeno izgleda kada historičar umjetnosti pristupa geometrijskoj ornamentici u okrilju islamske tradicionalne, svejednako svete umjetnosti? Pri tome riječ je o historičaru umjetnosti koji baštini moderni znanstveni pristup (pozitivizam; deskripcija; filotehnički pristup) koji je dominantno obilježio navedenu znanstvenu disciplinu.

E to kako izgleda čitajte, prije svega, u sveprisutnim radovima zapadnih autora, a neki su i prevedeni na našim jezicima, u kojima se bistri, a zapravo nerijetko muti pogled na islamsku umjetnost: likovnu, graditeljsko-arhitektonsku…

Ono što u tim knjigama nećete naći, ili tek u nekim, iznimno rijetkim možete, jeste upravo kazivanje o tome na čemu ili na kakvoj percepciji, tj. učenju, vjerovanju, slutnji… počiva sveprisutna geometrijska ornamentika u islamskoj umjetnosti.

Titus Burckhardt (1908-1984) je jedan od rijetkih historičara umjetnosti u Evropi, a koji je u svojim radovima i to u više navrata kazivao o dubokom smislu sveprisutnog geometrijskog ornamenta, bilo onog u okviru likovne ili pak arhitektonske islamske umjetnosti – u nastavku naše kazivanje se poziva na Burckhardtove radove o islamskoj umjetnosti, ali općenito o tradicionalnim umjetnostima.

Islamsku umjetnost, kao izraz specifičnog kulturno-civilizacijskog ambijenta valja posmatrati i u kontekstu klimatskih uslova u kojima ona nastaje i razvija se u obilje formi. Umjereni, ali dobrim djelom i žarki klimatski pojas, na kojem je izražen deficit vodenog resursa, osobito vode za piće, pri tome stalna težnja, prava potraga za hladom, svježim zrakom, koliko god nama zapadnjacima teško za shvatiti (ili možda i nije više), jeste svakodnevnica svakog muslimana i muslimanke. Spustimo bar letimičan pogled na kartu svijeta, osobito na golemi prostor od današnjeg Maroka do Indijskog potkontinenta, pa sve do Subsaharske Afrike – pustinja, polupustinja. Koliko li tek treba naglasiti kakav je uži, onaj arabljanski prirodni, geografsko-klimatski ambijent u kojem nastaje i u kojem se razvija islam kao religija, a koja će njedriti i samu umjetnost, tj. specifičnu estetiku koja počiva na etici.

Čovjeku takvog ambijenta slika raja može biti samo slika: hlada; bašči – zelenila; rijeka koje teku, izvora i vodoskoka – vode svježe. Kur’anski tekst kad god ukazuje na raj, rajski ambijent, on koristi naznačene slike, simbole. Čovjeku se sugeriše raj, rajsko stanje upravo onim slikama (simbolima) o kojima on svakodnevno mašta, žudi, teži u uzavreloj pustinji, polupustinji, u kojoj lahor, malo svježeg zraka i jedna obična mješina s vodom znače život.

Treba li sada čuditi zašto zarana islamske povijesti, tj. umjetnosti imamo likovne prikaze geometrijske ornamentike, ili na arhitekturi sveprisutnu plastiku poznatu kao mukarnas (stalaktiti). Gdje god čovjek spusti pogled u tradicionalnom islamskom ambijentu susretne se s navedenim geometrijskim likovnim, plastičnim oblicima; zapravo, to je susret s onim što se traži – vodom!

Donja zona munare Bibi-hanum džamije
u Samarkandu, XV st.

Obilje geometrijske ornamentike omogućava susret, ili podsjećanje na rajske vode. Uzgred, geometrijskom ornamentikom dominiraju hladne boje – plava napose.

Nije li u svježoj, hladnoj, gotovo ledenoj vodi prisutna geometrijska kristalna struktura!?

Kristalna struktura zamrznute vode

Čudi li onda što su geometrijski ornamenti, likovni, plastični dominantno bojeni hladnim bojama – plava, zelena…?

Sve su to slike rajskih voda.

Čovjek je u potrazi za vodom, ali i Vodom o kojoj Dželaluddin Rumi (XIII st.) pjeva kad kazuje da u vodi ima Voda upravo kao što u duhu ima Duha. Islamska umjetnost sa svojim obiljem likovne geometrijske ornamentike, ili mukarnasa (kristalnih formi: stalaktita) ukazuje na vječnu potragu izgubljenog vrela života iz kojeg kulja Voda o kojoj je i Isa/Isus kazivao govoreći Samarijanki:

Tko god pije vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada; voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.
(Iv 4,13-14)

Geometrijske forme, ornamenti, plastika – mukarnasi, stalaktiti… sve to je na tragu ljudske težnje za vodom, zapravo Vodom. Islamska duhovnost kao svojevrsna potpora islamske umjetnosti, kako to spretno veli i vazda ističe Seyyed Hossein Nasr (r. 1933) kazuje o vrelu života (ab-i hayat). Upravo je to jedan od sveprisutnih simbola, motiva, tema u okrilju islamske umjetnosti, posebno književne – poetske napose, ali i dr. umjetnosti.

Šejh Safieddinovo turbe u Ardabilu, XIV st.;
 mukarnasi - stalaktiti

Rajske vode izgubili smo u praskozorju ljudskog roda, a vrela života (ab-i hayat) zaboravili smo davno. Sada imamo zamućene vidike pred tradicionalnom, sakralnom islamskom umjetnošću (svejednako i pred svakom drugom tradicionalnom i svetom umjetnošću); zamućenim vidicima, duhovnim strabizmom i miopijom, gubimo i vodu našu svagdašnju.

Eto zašto, da se opet referišemo na S. H. Nasra, duhovna kriza njedri svaku drugu krizu, pa i onu ekološku, svejednako tako i onu u kontekstu savremene umjetnosti u kojoj se želi estetika bez etike – recentna umjetnost (“umjetnost”), konkretno arhitektura diljem današnjeg muslimanskog svijeta sasma je izgubila iz vida etiku u pukom podražavanju zapadnjačkih modela.

Istina, uz vodu – geometrijsku ornamentiku, nerazdvojna je i vegetacija – biljna ornamentika. A sve skupa sugeriše hlad, svježinu, život… Nije tema ovog teksta, ipak tek kao natuknica, uz vodu koja njedri vegetativnost nerazdvojna je i svjetlost – drugi veliki simbol u okrilju islamske religiozno-duhovne tradicije, kur’anskog teksta prije svega. Islamska umjetnost, a arhitektura i poezija napose, i nisu, čini nam se ništa doli igra, svojevrsni ples simbolima dvaju elemenata: vode (geometrija i bilje) i svjetlosti. Tim simbolima, vodom i svjetlošću, sam Bog ukazuje na Sebe:

v o d a

“…Njegov prijesto je iznad vode bio…”
(Kur’an, 11:7)

“…i da Mi od vode sve živo stvaramo…”
(Kur’an, 21:30)

“I On je taj koji je od vode čovjeka stvorio.”
(Kur’an, 25:54)

s v j e t l o

“Bog je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama Svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna.”
(Kur’an, 24:35)

Šahova džamija u Isfahanu, XVII st.;
geometrijski ornament, mukarnasi, svjetlo...

Na tragu panENteizma i slike Boga kao Majke

PanENteizam

Još jedna slika našeg odnosa sa Bogom je ona koju daje panENteizam, a on je, po mišljenju teologa Timothya Jamesa „Matthew“ Foxa (r. 1940; teolog i bivši svećenik i dominikanac), istinski zrela, mistička i posve odgovarajuća predstava odnosa Bog – Priroda.
Matilda Magdeburška (XIII st.; kršćanska mističarka – begina) kazuje nam:

Dan mog duhovnog buđenja bio je dan kada sam vidjela, i znala da vidim, sve stvari u Bogu, i Boga u svim stvarima.

Ovo je precizan opis panENteizma – „sve stvari u Bogu, i Boga u svim stvarima“. Ova savršeno ortodoksna slika našeg odnosa s Bogom naznačena je u Ivanovom evanđelju kada Isus, koristeći se jezikom simbola, kazuje o trsu i lozi:

Ja sam trs, vi loze.
(Iv 15,5)

Jednako tako i u Djelima apostolskim, sv. Pavao nam kazuje sljedeće, posve u duhu panENteizma:

U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: ‘Njegov smo čak i rod!’
(Dj 17,28)

Meister Eckhart (XIII-XIV st.; njemački teolog, filozof, dominikanac, napose mistik) nedvosmisleno ukazuje na neophodnost posmatranja Boga i sveg stvorenog kroz panENteistički okular. S tim u vezi Eckhart veli da:

Neznalice pogrešno zamišljaju da je Bog izvan stvari. Ne znaju da sve što Bog čini (ili poznaje) On to čini u sebi.

Sveta Hildegarda iz Bingena (XI-XII st.; njemačka časna sestra, mističarka, potom i crkvena naučiteljica) o panENteizmu je dobrano govorila, i to najprije likovnim jezikom. Njene slike nerijetko prikazuju stvoreni svijet, Prirodu, u utrobi i maternici Božanstva; upravo je ovdje ključan trenutak za kazati da je sv. Hildegarda, kazujući o Božanstvu, najčešće govorila „Ljubav“ i „Gospa“.

Likovni rad sv. Hildegarde

PanENteizam je jedan način da razumijemo razvijanje Boga, jer ako se stvorenja koja postoje unutar Božanstva neprestano tvore i ponovo stvaraju, tada to utiče i na Božanstvo. Kako to Eckhart piše:

Bog postaje kada stvorenja izražavaju Boga.

Tako panENteizam, dok je u svojim predstavama duboko zaokružen materinskim, ipak dozvoljava da se razvije osjećaj historijskog ili nedovršenog. On kombinuje elemente imanentnosti i transcendentnosti. Ovo drugo je shvaćeno kao „ono što još nije“ – ne kao ono što je iznad. PanENteizam je svojevrsna historijska transcendentnost sa prostornom imanentnošću. Drugo ime za to bilo bi proročki misticizam, ili mističko proricanje, gdje proricanje znači promjenu historije, kritiku historije, uplitanje u historiju. Historija i misterija se spajaju u panENteističkom shvatanju našeg odnosa sa Bogom. To nije slika linearnog „napredovanja“ (hereza modernističkog mišljenja), niti je slika jednog ciklusa koji se vječno ponavlja (slika koju nudi jedan dio Istoka). Prije se može zamisliti kao spirala koja se zauvijek širi.

PanENeteizam uništava dualizam, dualizam kojeg nam je moderno doba ostavilo: dualizam Bog - priroda, Bog - mi...

Glasoviti kršćanski teolog sv. Toma Akvinski je kazao – šta god je pod time mislio:

Sve što je u Bogu je Bog.

Boginja/Majka

Bog kao Majka – Sveta Majka

Ova drevan predstava Boga kao Majke, a koju su duboko razvili srednjovjekovni mistici, neophodna je društvu koje želi da povrati osjećaj kreativnosti kao božanske aktivnosti. S tim u vezi Eckhart veli:

Šta Bog radi sve vrijeme?
Bog rađa. Od početka Bog leži u porođaju i rađa.

Julijana iz Norwicha (ili Majka Julijana; XIV st.; engleska teologinja, benediktinka, anahoreta i mističarka) piše:

Kao što je Bog zaista naš Otac, tako isto je Bog zaista naša Majka. Bog je s radošću naša Majka,... Bog je istinski Otac i Majka Prirode, i svih stvorenja koja proistječu iz Boga da budu po Božjoj volji.

 
P.S.

Na koncu kažimo i ovo: među najprisutnijim Božjim imenima u Kur'anu su Milostivi (raḥmān) i Svemilosni (rahīm). Oba imena počivaju na trokonsonantnom korijenu (r-ḥ-m); upravo na tom korijenu (r-ḥ-m) počiva i arapska riječ za maternicu, plodnicu, uterus...

Bog, Milostivi i Svemilosni u Kur'anu, na tragu našeg kazivanja o panENteizmu i Bogu – Majci kazuje: 

Gospodar vaš je sam Sebi propisao da bude milostiv: ako neko od vas kakvo ružno djelo iz lahkomislenosti učini, pa se poslije pokaje i popravi – pa, Bog će doista oprostiti i milostiv biti.
(Kur’an, 6:54)

A milost Moja obuhvaća sve.
(Kur’an, 7:156)

Osifikacija religije, religioznog...

 

Richard Rohr (r. 1943), američki franjevac, u svojoj knjizi Golo sada, piše o nezaustavljivoj osifikaciji religijskih tradicija – mi dodajemo i velimo da je taj proces posve u skladu s onim što vedska tradicija naziva kali yugom. S tim u vezi Rohr piše:

„Zamisao o trećem oku može se činiti stranom našoj kulturi i našem iskustvu, ali u stvari upravo sada imate iskustvo trećeg oka. Pogledajte oko sebe. Iako vaša dva oka jasno promatraju iz dvaju određenih kutova, ona se povezuju u mozgu i stvaraju jednu sliku koju prihvaćamo kao činjenicu, kao potpunu i istinitu percepciju. Zašto onda kažemo da je naše gledanje savršeno? Vlastiti nam je mozak ponudio primjer dvaju različitih kutova i pomirenja različitosti. Naš je mozak već stvorio treće oko koje vidi nešto drugačije od onoga što vidi svako oko zasebno. Ta fiziološka činjenica nudi nam moćnu metaforu za ono o čemu govorimo.

U drevnom hinduizmu (vedskoj tradiciji, op.a.) ljudi su na čelu slikali treće oko. Taj znak, tilaka, što je izvorno bio znak novog pogleda ili prosvjetljenja, s vremenom je postao kozmetički ukras današnjim ženama. To je slično križevima što ih današnji kršćani nose kao nakit. Vjerovatno su jedno i drugo metafore za ono što se danas događa religijama.“*

*Richard Rohr, Golo sada: vidjeti kao što mistici vide, prijevod Neven Bradić, Synopsis, Zagreb, Sarajevo, 2016, str. 120-121.

Jedan pogled na islam iz perspektive Kristovih nasljedovatelja; Ghanneit Makka

Na našem zajedničkom kulturnom, tačnije jezičkom prostoru nema pjesme, pri tome još uglazbljene, a koja izrazito afirmativno pjeva o onom najsvetijem u okrilju islamske tradicije, a to je Kur’an i njegovo učenje – kiraet, Kaba i njeni hodočasnici/hadžije, Meka, Bajram…, a da je autor kršćanin ili kršćanka! 

Nažalost i vice versa. Nema pjesme koja slavi kršćanske svetinje, a da je potpisuje muslimansko čeljade, pri tome da je naše gore list.

I sve navedeno treba da podrazumijeva vrhunsko pjesničko, glazbeno, vokalno djelo i svejednako prvorazredan hit.

Eto, toliko o našoj otvorenosti prema drugom i drugačijem, ali i našoj mudrosti da u drugom jastvu vidimo vlastito!

A da je moguće ovo što slutim u maločas kazanom najbolji primjer nam je predivna pjesma iz zemlje gdje kedrovi stoljećima rastu – Libanonu.

Libanonska pjevačica Fairuz (Nouhad Wadie Haddad, r. 1934) rođena je u asirskoj i maronitskoj kršćanskoj obitelji. Nije nevažno naglasiti da je njezin otac, Wadie, bio Asirac, kršćanin, rođen u drevnom gradu Mardinu iz kojeg je pobjegao zbog zločina etničkog čišćenja i genocida (sayfo – asirski naziv za genocid) nad asirsko-kršćanskom zajednicom od strane osmanskih snaga u toku Prvog svjetskog rata. Unatoč takvom obiteljskom background Fairuz, uzgred naglasimo, poznata, priznata i poštovana diljem svijeta, napose onog arapskog govornog područja, snimit će pjesmu o Meki – svetom gradu (Ghanneit Makka), u kojoj pjeva i o drugim islamskim svetinjama. Ta pjesma, upravo u interpretaciji Fairuz postat će diljem arapskog govornog područja istinski hit. 

Nadalje, ovu pjesmu o Meki napisao je Said Akl (1911-2014), libanonski pisac, pjesnik, filozof, dramaturg… Po mnogima jedan od najprominentnijih libanonskih pjesnika. Said Akl je rođen, također u kršćanskoj, maronitskoj obitelji u gradu Zahleu za vrijeme osmanske uprave Libanonom. Studirao je teologiju, književnost i povijest islama. Nakon formalnog školovanja predavao je na više libanonskih sveučilišta. Bio je jedan od protagonist libanonskog nacionalnog pokreta, a s tim u vezi su i njegova zalaganja za jezičke reforme u Libanonu. Sve navedeno bio je snažan otklon od panarabizma i arabizma, a s ciljem afirmisanja drevnog libanonskog, odnosno feničkog kulturnog naslijeđa. Nažalost, tokom libanonskog građanskog rata (1975-1990) Akl je postao svojevrsni duhovni vođa libanonskih kršćana i to onih koji su naginjali krajnjem desnom, ultranacionalističkom pokretu poznatom pod nazivom Ḥurrās al-Arz (Čuvari kedrova), a koji su ostali upamćeni po svojoj antipalestinskoj politici i nesagledivoj brutalnosti.

Aklovu pjesmu o Meki uglazbili su braća Rahbani, i to Assi R. (1923-1986) i Mansour R. (1925-2009). Riječ je o iznimno uvaženim libanonskim skladateljima, tekstopiscima, dramaturzima… Uzgred, nije nevažno naglasiti, Fairuz i Assi Rahbani su bračni partneri, a treći brat Elisa R. (1938-2021) također je kompozitor i tekstopisac. Braća Rahbani porijeklom su iz Rahbeha, malog gradića u sjevernom Libanonu, u kojem su još u ranoj mladosti pokazali veliku darovitost prema glazbi učestvujući svojim glasovim u liturgijskom pojanju i to u okrilju Antiohijske pravoslavne crkve – dakle, opet kršćani!

Digresija: sad je jasnije zašto takav Libanon nije bio po mjeri ni Istoku ni Zapadu!

Pa kako zvuči to golemo pjesničko, glazbeno i vokalno-interpretativno djelo u kojem je opjevana: Meka i ponosne Mekenlije; radost Bajrama; Kur’an i njegovo učenje; klanjači, molitelji kojima su vrata nebesa otvorena; zvuci/glasovi hodočasnika/hadžija…; na koncu molitveni zaziv koji je ponad svake partikularne religiozne konfesionalnosti:

“Gospodaru podaj dobro svakom čovjeku, bez obzira na spol i boju kože.” – izvolite poslušajte:

Vrtovi

Vrt, Raj, Dženet (što doslovno i znači bašča)... iz perspektive abrahamskih/ibrahimovskih tradicija smješten je na istoku. Ipak, valja naglasiti da nije riječ o konkretnom toposu kojeg se može prepoznati na bilo kakvoj mapi svijeta. Riječ je o izrazito simboličnom kazivanju koje sluti metafizičke, odnosno svetogeografske horizonte. 

Za razliku od gore navedenih religiozno-duhovnih baština u drevnom svetogleđu na prostorima Kine, Japana, ali i u drugim djelovima Azije, a gdje su prisutne uljudbe koje se ravnaju po budističkim, taoističkim, konfucijanskim baštinama, rajski vrtovi su u sasma „suprotno“  smjeru, prostoru. Zapad je, a ne istok, prostor ili smjer u kome upiru svoje poglede duše koje nasljeduju dharmu/dhammu, tao... Nije na odmet ponoviti već kazano; ni u ovim baštinama nije riječ o nekom konkretnom toposu na zapadu koji se može naći na ovozemnim zemljovidima.

Pa o kakvim zemljovidima je riječ, ako ne o ovim našima na kojima mjerimo i premjeravamo udaljenosti od tačke A do tačke B...?

Riječ je o onim zemljovidima, naglašavamo svetim, po kojima su utjelovljene duše u tjelesa ljudska milenijima ravnala, ali i smirivala svoj ovozemni hod.

Zagledan u nebeski Vrt, Raj, Dženet... čovjek je, kao baštinik gotovo svake religiozno-duhovne tradicije, gradio, njegovao, kultivisao, baštovanio ovozemne vrtove, i gotovo da ih je doveo do pred sami prag, toprak, svoga doma; u bosanskoj stambenoj arhitekturi upravo će loza čardaklija biti veza kuće sa baščom i/ili avlijom – preko loze kohabitira kuća (artificijelno) s Prirodom.

Vrt je mjesto susretišta čovjeka s Prirodom; upravo u vrtu čovjek jeste najbliže Prirodi; u vrtu je čovjek služitelj Prirode – da, služitelj! Priroda je prvorazredan hram/svetište, i to zato što je ḤARĀM, a što na semitskim jezicima znači SVETO. Čovjeku valja služiti, ili biti na usluzi Svetog (ar. khalīfah), a nikako podjarmljivati, eksploatisati...  

Upravo zato nas ne treba čuditi sveprisutnost vrta i njegova višestruka uloga u tradicionalim kulturama, prije svega u arhitekturi, urbanizmu, ali svejednako i u književnosti, likovnosti...

U ovozemnim tradicionalnim vrtovima, baščama stoljećima je čovjek prepoznavao, doslovno spekulisao, nebeske vrtove, ali i svoje izvorno jastvo u njima (ar. fiṭrah, sans. svarūpa...).

Ali, nema više vrtova i bašči u modernim gradovima!
Nema više spekulisanja nebeskog Vrta, niti slutnje našeg izvornog, primordijalnog jastva!
Nema više služenja, ili bivanja na usluzi!

Hoće li se i kada, ikoja vjerska zajednica, crkva, il' kako se god zvala, (pri)sjetiti svega gore kazanog, pa graditi ne najveće crkve i džamije (recentan primjer je netom otvorena, u Tirani, najveća džamija na Balkanu), već najveće i biodiverzitetom najbogatije vrtove, bašče... nacionalne parkove i to sve onako, govoreći opet iz islamske persektive, kako je poslanik Muhammed za svoga života, prije svega, gradio prirodne zaštićene zone, hime (ar. himā) i hareme (ar. harīm), a ne džamije, tj. mesdžide?

Veli poslanik Muhammed:  

„Zemlja mi je učinjena mjestom molitve (mesdžidom, hramom) i čistom.“

(Buhari, I: 331)

Slutimo Vrt, bio on na istoku il’ zapadu. Sve dok slutimo na putu čovječnosti smo, čovječnosti kojoj mjera jeste ono božansko, i niko i ništa manje od božanskog!

                                                                                                          

 

Sufizam, šivaizam i tantrizam u liku mistikinje Lalleshwari

Mistikinju Lalleshwari (XIV st.) ubrajamo u najglasovitije kašmirske mistične pjesnike, a poznajemo je pod mnoštvom imena, a to su Lal Ded, Lalla Yogishwari…, pa čak i Lalla Arifa, što jasno ukazuje da je poštovana i u okrilju islamske tradicije, ili korektnije kazano u jednom dijelu navedene tradicije – u bosanskoj islamskoj tradiciji posve je nepoznata. Napomenimo ovdje da je na našem zajedničkom jezičkom kulturnom prostoru, koliko je nama poznato, Vesna Krmpotić prva prevodila ovu kašmirsku mistikinju (vidi: Hiljadu lotosa, sačinila, prevela, predgovorom i tumačenjem popratila Vesna Krmpotić, Nolit, Beograd, 1971).

Njeno duhovno okrilje u kojem i kao pjesnikinja djela je tradicija kašmirskog šivaizma – tj. šiva-šakti tantristička tradicija (advaita). Ali kako i biva s misticima, nju svejednako štuju i osjećaju svojom muslimani Kašmira, ali i diljem Indijskog potkontinenta – upravo je oni zovu Arifa (što na arapskom znači “ona koja zna”; gnostik). 

Lalleshwari i Shiva - Šiva

Decenijama je njena poezija, prije nego je zapisana, usmeno čuvana od zaborava, a prvu hagiografiju o njoj nalazimo u djelu Tadhkirat-ul-Arifin (XVI st.) autora Mulla Ali Raina – što više nego dovoljno kazuje da su je zarana i muslimani, unatoč je pripadala šivaističkoj, tj. tantrističkoj tradiciji, prepoznavali kao sufijku i s tim u vezi duboko štovali. Također, ovu su mistikinju iznimno štovali i na prostorima današnjeg Irana, tačnije, mnogo šireg perzijskog kulturnog prostora.

(Eto zašto su sufizam, kao i svaka druga autentična mistika, humusišta istinskog i iskrenog međureligijskog susretanja, zajedničarenja, dijalog…, ali to je, uslovno kazano, druga tema.)

Njene pjesme se danas smatraju najstarijim poetskim djelima kašmirske književnosti, a koja je plod sažimanja indijske, tačnije sanskrtske, potom islamske – sufijske, prije svega perzijske tradicije.

O njenom životu jako malo znamo, a riječ je o znanju koje je u cijelosti utemeljeno na usmenom predanju, a predaja kazuje da se Lalleshwari udala veoma rano i to u dobi od 12 godina. U braku je bila zlostavljana, te je bračnu vezu raskinula, a potom je našla duhovnog učitelja, Siddha Srikantha, iniciravši se u šivaističku, tantrističku tradiciju. Nakon inicijacije zaputila se mističnim stazama živeći kao isposnik od milodara, hodajući naga…, a na koncu je i sama postala duhovna učiteljica.

Lalleshwari

Nekoliko njenih stihova će biti, nadamo se, dovoljno eda naslutite njezin rijek o zajedničkom nam Jednom. Uzgred kažimo i to da njeni stihovi tako snažno prizivaju mistično pjesništvo sufijke Rabije Adavije (VIII st.), ili kršćanske svetice Terezije Aviljske (XVI st.) – a vi slutite u njenim stihovima koga vam volja!

“Duboko u svom tijelu

tragala sam za svojom dušom.

Nisam pronašla dušu, već Tebe.

Samo Tebe!

Umotan u Sebe, sakrio si se od mene.

Cijeli dan sam Te tražila

a kada sam Te pronašla skrivenog u meni,

poludjeh, igrajući se sada sebe, sada Tebe.

Gospod je raširio suptilnu mrežu Sebe po cijelom svijetu.

Vidi kako ti ulazi pod kožu, unutar tvojih kosti.

Ako Ga ne možeš vidjeti dok si živ,

ne očekuj posebno viđenje nakon smrti.”*

*Stihovi preuzeti sa: https://filozofskoteoloski.wordpress.com/2023/06/05/pjesme-majke-lalle/

Upanišade iz islamske perspektive

Uvod: riječ-dvije o upanišadama

Upanišade su vedski (indijski) religiozno-duhovni tekstovi s naglašenim metafizičkim učenjem. Nazivaju ih još i vedānta, tj. završni ili zaključni dio (spis) velikog vedskog svetoknjižja.

Upanišadsko znanje stoljećima je usmenom predajom čuvano od zaborava, a indolozi kazuju da su od VIII st. pr. Kr. pa sve do I st. brižljivo zapisivane.

Nadalje, sam naziv ovih svetih tekstova ukazuje na to da je riječ o tajnovitom, povjerljivom znanju koje se prenosi s učitelja na učenika. Upanišada na sanskrtu doslovno znači “skrovita pouka” ili “besjeda”: UPA – blizu + NI – dolje + ṢAD – sjesti do, blizu, uz koga, do nogu.

Među najstarijim upanišadskim tekstovima, tj. najstarijim zapisanim upanišadama jeste “īśopaniṣad” ili “Isho Upanishada” (VIII st. pr. Kr.). Mnogi će se složiti s tim da je upravo ova upanišada najvažniji spis za vedantinsku religiozno-duhovnu, jednovremeno filoSofsku školu!

Istina, ova upanišada nije obiman tekst, sastoji se od 17 ili 18 redaka. U njoj se samo jedanput spominje ključna riječ “Isha” i upravo taj termin snažno upućuje na (teo)monizam i/ili monoteizam. Riječ “Isha” odnosi se na Ishvaru, tj. Vrhovnog Vladara, Gospodara; Vrhovno Biće, Bog.

U nastavku vam nudimo jedan od prevoda Isho Upanishade na naš jezik, uz napomenu da ova upanišada ima više prevoda na našem zajedničkom govornom području:

"U srcu svih stvari, svega što jeste u univerzumu, obitava Gospod. Jedini je On stvarnost. Stoga se, odbacivši jalov i lažan privid, raduj u Njemu. Ne čezni za vlasništvom tuđim.

U sreći će proživjeti i stogodišnji vijek onaj koji čini (djela) ne vezujući se – koji radi svoj posao predano, ali bez žudnji, ne čeznući za ishodom svoga djelovanja – takav i samo takav.

Svjetovi postoje bez sunca, prekriveni tamom. U ove poslije smrti idu neznalice, oni koji odbacuju Sebe (Atmana).

Bog je jedan. Mirujući, on se kreće brže od misli. Čula ga ne prestižu, jer je uvijek ispred njih. Ostajući na mjestu, on prestiže sve što juri. Bez Boga nema života.

Za neznalicu se Bog prividno kreće – a ipak se ne kreće. Za neznalicu je on daleko – a ipak je blizu. On je unutar svega i on je iznad svega.

Onaj koji vidi sva bića u Bogu i Boga u svim bićima, ne zna za mržnju.

Za prosvijetljenu dušu, Bog je sve. Kako za onog što svuda jedinstvo vidi može biti zablude ili jada?

Bog je svuda. On je sjajan, netjelesan, neumrljan nesavršenstvom, bez kostiju, mesa, čist, neokrznut zlom. Mudrac, Mislilac, Jedini iznad svega, Samo-Postojeći – On je taj koji je od pamtivjeka među stvarima i bićima savršeni red uveo.

Na tminu su osuđeni oni koji se posvećuju samo životu ovoga svijeta, a na crniju tminu oni koji se posvećuju samo meditaciji.

Posvećivanje životu ovog svijeta vodi do jednog ishoda, meditacija do drugog. Tako naučismo od mudrih.

Oni koji se posvećuju i životu ovog svijeta i meditaciji, životom ovog svijeta nadilaze smrt, a meditacijom dostižu besmrtnost.

Na tminu su osuđeni oni koji su predani samo tijelu, a na crnju tminu oni koji su predani samo duhu.

Predanost tijelu vodi do jednog ishoda, predanost duhu vodi do drugog. Tako naučismo od mudrih.

Oni koji su predani i tijelu i duhu, tijelom nadilaze smrt, a duhom dostižu besmrtnost.

Lice Istine je skriveno Tvojim zlatnim velom, o Sunce. Ti ga otkrij, da bi ja koji sam predan istini, ugledao divotu Lica tog.

O Hranitelju, Mudrače jedini, Vladaru svega – o Sunce obasjavajuće, izvoru života svih stvorenja – suzdrži svjetlost svoju, skupi svoje zrake. Nek Tvojom milošću ugledam najblaženiji lik Tvoj. Biće koje obitava u Tebi – to biće sam i Ja.

Nek se moj život sada stopi sa sveprožimajućim životom. Pepeo je mog tijela kraj. OM… O ume, ne zaboravi Brahmana, O ume, ne zaboravi svoja prethodna djelovanja.

O bože Agni, vodi nas sreći. Ti znaš sva naša djela. Sačuvaj nas od lažne privlačnosti grijeha. Tebi upućujemo hvalu, Tebi i opet Tebi!"

(Iz: Upanišade – sveti spisi starih indijaca, preveli i priredili Goran Andrijašević i Bojan Kveder, Helios, Osijek 1976, str. 27-29)

Isho Upanishad, manuskript.

⸙

Temeljno, konstitutivno vrelo islama, Kur’an, u više navrata ukazuje na to da je Bog tokom cijele povijesti i svim narodima (zajednicama različitih jezika, etnija, rasa…) slao vjesnike s porukom koja je u svojoj suštini ista, naravno formalno posve različita!

“Svaki narod imao je poslanika.”
(Kur’a, X:47)

Također valja spomenuti da islamska duhovna baština njeguje jedno sveto predanje koja ukazuje na to da je milostivi Bog slao 124.000 poslanika i vjeronavjestitelja. Eto, na ovom svetom predanju i citiranom kur’anskom ajetu (X:47), ali i nizom drugih predanja, hadisa, ajeta, počiva saznanje o mnogolikosti religijskih tradicija, i samo jednom i zajedničkom duhovnom Izvoru/Istoku, odnosno Utoku.

Navedeno je bilo više nego dostatno da mnogi islamski učenjaci, posebno oni iz okrilja islamske duhovnosti (sufizma) s velikom pažnjom pristupe drugim religijama, prije svega svetim spisima i u njima započnu bistriti ono zajedničko i Jedno. Evo nekoliko primjera:

• Dara Shukoh (1615-1659), o kojem smo nedavno kazivali, vjerovao je da su upanišade dobro čuvane Knjige koje Kurʼan spominje (LVI:77-80), i piše da sadrže bit jedinstva (tevhida), te da su tajne koje se moraju brižljivo čuvati.
  
  
• Učenjak Abu Rayhan al-Biruni (X-XI st.) ustvrdit će da su vedski nasljedovatelji (tzv. hinduzi) utemeljeni na riječi Božjoj – vedski spisi su bogoduha štiva; upanišade prije svega.
  
  
• I za nas možda najvažnije mišljenje o ovoj temi jeste od Abd al-Karima al-Jilija (XIV-XV  st.), klasika sufijske misli. On je znao dobro razlikovati vedsku filozofiju, tačnije metafiziku od indijske tribalne prakse. S tim u vezi on poistovjećuje vedsko metafizičko učenje s islamskim učenjem o Božjem Jedinstvu – tevhidu! Nadalje, on je isticao ono unutarnje jedinstvo ezoterijskih i metafizičkih učenja ovih dviju tradicija – vedante i islama. Zapravo, on je, kako to sukusira Seyyed Hossein Nasr (r. 1933), znao vedskoj tradiciji pristupiti prepoznajući njeno učenje o onom Jednom, ali i prisustvo tog Jednog u njoj, i to iza vela mnoštva koje i ova tradicija ima. Al-Jili je kazano postizao zahvaljujući iznimno važnom islamsko-sufijskom učenju o Logosu. To učenje je još ranije doveo do riječi Ibn Arabi (XII-XIII st.), a po tom nauku utemeljitelj svake religije zapravo je jedan vid ili manifestacija Univerzalnog Logosa. No, vratimo se Al-Jilijevom interesu za vedski nauk i s tim u vezi naglasimo da ga je posebno zanimala tzv. peta veda (Bhagavadgīta), ali svejednako i upanišade, posebno gore navedena “Isho Upanishada”.

Na koncu, koje to abrahamsko/ibrahimovsko čeljade (nama draga sintagma) u susretu s gore navedenim upanišadskim tekstom ne može, a da ne prepozna, univerzalni, transkonfesionalni rijek o Bogu: monoteizmu, tevhidu…?

Nažalost, ima ih hejbet!

Dara Shukoh - princ, sufija, kaligraf, mučenik...

O princu Dara Shukohu (1615-1659; ili Dara Shikoh) pisao sam nedavno u tekstu naslovljenom “Dara Shukoh — sufija u vedskom duhovnom krajoliku”, a objavljenom kao svojevrsni pogovor u bosanskom izdanju knjigu “Uvod u povijest sufizma”, autora Arthura J. Arberrya (s engleskog preveo Haris Dučić, UFDM, Banja Luka, 2023).

Govoriti o susretu različitih religiozno-duhovnih tradicija u mom imaginariju njedri niz slika, a jedna je redovna, a to je lik i djelo Dara Shukoha – sufija Indijskog potkontinenta iz vremena Mogulskog Carstva.

Golem je Shukohov doprinos boljem razumijevanju muslimana s vedskim nasljedovateljima – toliko golem da sami muslimani, osobito vjerski poglavari, nisu izdržali tu “nepodnošljivu sličnost”, napose u sferi ezoterije, metafizike… Bilo im je lakše ubiti Shukoha – što je učinjeno, i vratiti se starim busijama egzoterijskog, formalnog, a zapravo okoštalog i jalovog. Shukohov brat, Aurangzebe ubit će brata, te će zaposjest prijestolje svoga oca (za čiju smrt je također odgovoran).

Kao natuknicu navodim samo podatak da je Dara Shukoh dao veliki doprinos u smislu organizacije, da se prevedu brojni vedski spisi na perzijski jezik, a neki od njih su Atharvaveda, Bhagavadgīta, Yoga Vasishta…, a sam je prevodio mnoge upanišadske tekstove. Upravo će te perzijske prevode na Zapadu u XVIII stoljeću koristiti Abraham Hyancithe Anquetil-Duperron kada bude prevodio upanišade na latinski (Oupnekhat), a ti prevodi prevoda će izazvati veliko interesovanje u Evropi za vedsku tradiciju ili tzv. hinduizam, ali vratimo se Shukohu.

O kakvom mistiku, služitelju Duha je riječ najbolje nam kazuju njegovi stihovi, a koji su s onu stranu svakog impotentnog formalizma koji se baštini i ovdje kod nas, najčešće poradi veoma lukrativnih, odveć ovozemnih fajdi.

Poslušajte Daru Shukoha:

Raj je tamo gdje mule* nema,

Gdje nema prepiranja i meteža sa njim.

///

Moj tespih** me nešto čudno zapita.

Što me stalno prebireš?

Kada bi svoje srce prebirao mjesto mene,

bilo bi ti znano zašto je čovjek stvoren.

 

*mula – vjerski učenjak, teolog; kadija – sudija…
**tespih – brojanica

Kakav čovjek, istinski poeta… a bio je i kaligraf – krasnopisac!

Dara Shukoh (lijevo),
i njegov učitelj - pir (desno) Mian Mir.

Kaligrafski zapis Dara Shukoha.