Catherine Schuon – ikonopisac na razmeđu ikonografija

Catherine Schuon rođena je u Bernu (Švicarska) 1924. godine. Bila je kći karijernog švicarskog diplomate, a s tim u vezi, valja to naglasiti, bila je zarana izložena mnogolikim kulturama.

U predratnom Berlinu započela je osnovno školovanje, a nastavila je u Alžiru, gdje je naučila francuski jezik, ali i zavoljela sjevernoafričku kulturu. U toku Drugog svjetskog rata (1943) vratila se u Švicarsku gdje, također, nastavlja školovanje uz intenzivni humanitarni rad s ciljem pomaganja izbjeglicama, osobito djeci. Nakon rata, s ocem diplomatom, odlazi u Argentinu. Upravo će to putovanje biti presudno u daljnjem sazrijevanju, jer se u Argentini upoznala s radovima Renéa Guénona (1886-1951), vodećim učiteljem perenijalne filosofije. U Latinskoj Americi naučila je i španjolski jezik, ali i mnogo važnije, otkrila je slikarski dar, pri tome, to je iznimno važno naglasiti, njen slikarski, likovni dar bio je s onu stranu tadašnjih (modernih, postmodernih) likovnih tendencija. Otkrivanje tog dara potaknulo ju je da se vrati u Švicarsku i nastavi bistriti navedenu umjetničku vještinu, poglavito s talijanskim majstorima.

Upoznavši se u Argentini s radovima Renéa Guénona njen golem interes za religije, ali duhovnost per se doveo ju je do Frithjofa Schuona (1907-1998), tada već dobro poznatog učitelja perenijalne filosofije koji je nakon Drugog svjetskog rata živio i djelovao u Švicarskoj.

Godine 1949. Catherine se udala za Frithjofa Schuona; ravno 49 godina Frithjof i Catherine zajedno su hodili ovozemnim, i još važnije duhovnim stazama. Ovo zajedničko, duhovno saputništvo snažno je oblikovalo njen likovni jezik, teme, motive, simbole…

Usudićemo se kazati, ono što je duhovnim bistrenjem Frithjof Schuon manifestirao u vidu pregnantnog literarnog (proznog i poetskog) i likovnog rada, svejednako će isti duhovni nauk i pouku eksteriorizirati Catherine Schuon u svojim likovnim radovima.

Ispitujući, bolje reći spoznavajući tradicionalne i svete umjetnosti, napose kršćansku, islamsku, vedsku, budističku, ali i one umjetničke tradicije koje su baštinili starosjedioci Amerike (Indijanci), upravo će to snažno oblikovati likovni jezik Catherine Schuon. Njeni radovi su blistava sinteza, ali i sukus onog zajedničkog u svim gore navedenim likovnim, tj. duhovnim tradicijama. Navedeno jeste najvažnije u njenim radovima, a baš to, jednovremeno, može biti ono što će vas snažno privući njenim radovima, ili pak odbiti djelujući vam nejasno, zbrkano, neautentično, pa čak će, nažalost, mnogima njen likovni jezik imati prizvuk new agea.

Ovdje nije mjesto za bilo kakvu apologiju svetogleđa Catherine Schuon, ali i njenog supruga Frithjofa, svejednako svih onih koji slute jedan vječni duhovni nauk (Sophia perennis – religio perennis), koji je uprisutnjen u svakoj autentičnoj religijsko-duhovnoj tradiciji.

Za one koji znaju i pri tome žele zajedno s Catherine Schuon slutiti ono zajedničko u svim religijskim tradicijama, a što je s onu stranu svakog religijskog razornog i ubitačnog ekskluzivizma, toplo preporučujemo njen likovni opus koji je tako snažno usidren u ono najfundamentalnije u okrilju kršćanskog ikonoslikarstva, islamske umjetnosti i umjetnosti američkih starosjedilaca (Indijanaca). U tom smislu nudimo vam na uvid jedan likovni rad ove inspirativne duhovne tragateljice, u kojem je smirila i prikazala likovnim jezikom (napose simbolima) onaj suštastveni duhovni polog koji je u svakom potomku Adama/Adema i Eve/Have, a to je univerzalni, perenijalni i krucijalni ženski (duševni) princip primateljstva, poniznosti, predanosti, podložnosti, otvorenosti pred onim što Rudolf Otto (1869-1937) naziva numinoznim – božanskim. 

Uz nekoliko deskriptivnih i značenjskih napomena: slika/ikona koja je pred vama prikazuje Blaženu Djevu Mariju/Merjemu u sjedećem položaju (ar. et-teverruk), s desnom rukom, tačnije dlanom i prstima blago podignutim ka zecu. I ovdje nastupa, osobito onima iz abrahamskih/ibrahimovskih tradicija, hijatus u razumijevanju ikonografskog prikaza, prosto zato što zecu nije mjesto u ikonografiji Marije/Merjeme u naznačenim tradicijama – bar ne zecu ukoliko ga percipiramo kao plašljivo biće. Ovdje zeca treba iščitavati u simboličkom i ikonografskom duhovnom naslijeđu starosjedilačkih naroda Amerike (Indijanaca). U naznačenoj tradiciji zec je simbol poniznosti i to zato što on jeste tih, blag i nenametljiv. Za navedene osobine mudrac plemena Oglala Siouxa Crni Los veli da ih svaki čovjek mora posjedovati kada ide u središte svijeta*. A središte svijeta je tamo, tj. bilo gdje, gdje jastvo dopušta da bude osjenjeno Jastvom. Osjenjeno jastvo Jastvom prepoznajemo u univerzalnom simbolu jelena: blagosti, gracioznosti, ljubaznosti… duhovnog života, tj. putnika na putu Duha.    

Eto sinteze različitih umjetničkih, napose duhovnih tradicija u cilju bistrenja, ili ukazivanja na ono nam zajedničko: da bi duša, iliti jastvo bilo osjenjeno Duhom, odnosno Jastvom, poniznost i predanost su neizostavne vrline na Putu. U tom kontekstu posve je prikladno na istoj slici/ikoni prikazati Blaženu Djevu Mariju/Merjem uz zeca, svejednako jelena, zapravo u intaktnom, djevičanskom prirodnom krajobrazu kao izvornom hramu u kojem obitava Duh Sveti.

Završimo ovo kazivanje uz napomenu da je Catherine Schuon napustila, ili bolje reći preselila 2021. godine s ovozemnog svijeta nastavljajući hod duhovnog putnika ka Duhu.

allahu 'alam

____________________

*Sveta lula: Sedam obreda Oglala Siouxa prema opisu Crnoga Losa, priredio i zapisao Joseph Eps Brown, s engleskog prevela Paulina Tomić, Nebula, Pula, 2020, str. 121.

O životinjama iz islamske perspektive: kur'anski, poslanički i sufijski vidik

“Bog se ne ustručava da za primjer navede mušicu ili nešto sićušnije od nje; oni koji vjeruju – ta oni znaju da je to Istina od Gospodara njihova; a oni koji ne vjeruju – govore: ‘Šta to Bog hoće sa ovim primjerom?’”
(Kur'an, II:26)

“Zar ne vidiš da Boga slave svi koji su na nebesima i na Zemlji i ptice širenjem krila svojih! Svi oni znaju kako da Ga zazivaju i kako da Ga slave. Bog dobro zna ono što svi oni čine!”

(Kur'an, XXIV:41)

“Sva živa bića po Zemlji što hode i sve ptice što na krilima svojim lete zajednice su, svjetovi su poput vas! A u Knjizi Mi ništa nismo zanemarili, i svi oni će se potom pred Gospodarom svojim sakupiti!”

(Kur'an, VI:38)

„Traženje mudrosnog znanja obaveza je svakog čovjeka; za onog koji je u tom traženju sva stvorenja traže oprosta, čak i ribe u moru.“

(hadis – kazivanje poslanika Muhammeda)

„Bog i njegovi meleci/anđeli i oni koji žive na nebesima i na Zemlji, pa čak i mrav u svom mravinjaku, blagoslovi onoga ko poučava ljude dobru.“

(hadis – kazivanje poslanika Muhammeda)

“Sve što je živo jeste i razumno, te ima moć spoznaje. Pošto Boga hvali sve na nebesima i Zemlji, kako nas Kur'an uči, možemo bez dvojbe kazati da hvalu Bogu može upućivati samo ono što je živo i razumno. Sva živa bića, ljudska, ali i ne-ljudska, kao što su životinje... svi živi stvorovi slaveći Stvoritelja, jednovremeno Ga spoznavaju.”

(Abdulah Bošnjak, sufija iz XVI-XVII st.)

Minijatura islamsko-indijskog 
kulturno-civilizacijskog miljea

„Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!“

(Kur'an, XX:114)

S onu stranu isključive i uskogrudne ekoteologije

Tekst koji je pred vama zapravo je promišljanje nad pročitanim tekstom na portalu polis.ba, a kojeg potpisuje Franjo Mijatović, pod naslovom Ljudsko i ne-ljudsko.

https://polis.ba/author/franjo-mijatovic/

Spomenuti tekst završava kazivanjem kojeg će, pretpostavljam urednik portala izdvojiti na samom početku, a ono glasi:

„Stoljećima ranije i davno prije pojave suvremenih rasprava o pravima i zaštiti životinja, odgovornost prema životinjama doživjela je svoj vrhunac sa svetim Franjom za kojeg su životinje bila njegova braća i sestre. U tim bićima sv. Franjo je vidio ne samo ono ne-ljudsko, nego odviše ljudsko. Iz te perspektive mogao bi se proširiti humanizam koji bi ozbiljno i neproračunato uključio i ne-ljudske životinje u riječi i djelu.” (podebljao R.I.)

A autor teksta započinje ovim riječima:

“Briga i suosjećanje prema životinjama nije nikakva novost. Od Pitagore do Teofrasta, Seneke i Porfirija, preko Schopenhauera, Benthama, Locke-a, Milla do Derridae rasprave o životinjama ili onome ne-ljudskome traju već tisućljećima.”

Mogu razumijeti da je nekome upravo sa sv. Franjom (XIII st.) odgovornost prema životinjama doživjela svoj vrhunac – mada se s tim ne slažem.

Ne mogu razumijeti da neko ko piše o ekoteologiji, pa makar pisao iz perspektive jedne religije, prešuti preobilno bogatstvo ekoteološkog u drugim religioznim tradicijama. Upravo ekologija, odnosno ekoteologija, koja kuburi s globalnim klimatskim i drugim kataklizmama, ne smije biti zatvorena u jedno isključivo, tj. ignorantsko religiozno-duhovno sljepilo koje ne prepoznaje druge tradicije, a koje itekako imaju šta kazati o temi ekosofije, i u kojima se baš ta tema bistirila stoljećima, oprostite ali moram kazati, mnogo prije nego u okrilju Rimokatoličke Crkve. Na koncu nije zgoreg ovdje, bar kao natuknicu kazati, da se u indijskoj, tj. vedskoj tradiciji Svevišnji inkarnirao ne samo u ljudsko tijelo, već i u animalno, vegetabilno, mineralno – da, u tvrdi kamen! Pa vi sad slutite kakvo je humusište u okrilju vedske tradicije bilo za razvijanje ekosofije, kad na licu kamena, biljke, svejednako životinje vedski nasljedovatelj prepoznaje lice Boga stvoritelja!

Zatvorenost, isključivost, ignorancija, prešućivanje… jesu humusišta globalnih ekoloških kataklizmi. To zna i papa Franjo, pa će u enciklici Laudato si’ (2015), koja tretira goruće ekološke teme, napose klimatske promjene, slutiti da i u drugim religiozno-duhovnim tradicijama postoji bremenito ekoteološko naslijeđe, a koje valja uvažiti, nikako ignorisati, prešutjeti.

Valja znati da ima rijêka i izvan evropskog, kršćanskog miljea o temama koje danas smatramo ekološkim ili ekoteološkim. Nesagledivo i neobuhvatljivo je mnogo primjera, a mi navodimo samo jednu kap u moru bezobalnog promišljanja o Prirodi. Uzgred, naš primjer jeste stariji, mnogo stariji od sv. Franje, što svakako ne umanjuje značaj sv. Franje – svetog čovjeka koji prirodne fenomene doživljava, vidi, osjeti kao svoju braću i sestre. Sveti Franjo nije prvi koji ima navedeno svetogleđe. Uzgred kažimo i to da mi ne vidimo po ćemu bi odgovornost prema životinjama doživjela vrhunac kod sv. Franje, kako veli Franjo Mijatović, kome su one bile braća i sestre, a pri tome je uredno konzumirao tijela ti istih životinja, braće i sestara – napominjemo da se ne može biti malo vegeterijanac, ili jeste ili niste.

Sad poslušajmo kako na životinje, biljke i minerale gledaju iz sasma druge religiozno-duhovne tradicije, pri tome ne zapadajte u napast kazivanja da je riječ o vrhuncu odnosa prema životinjama, prosto zato što niste čuli i vidjeli kakav je odnos prema životinjama, biljkama… u svim drugim religioznim-tradicijama – općenito, kanimo se takovrsnih kvalifikacija.

Jedna iznimno važna tema iz okrilja ekosofije, a u kontekstu mahajana budizma, jeste rasprava o tome koja bića mogu postići probuđenost, tj. prosvjetljenje (bodhi), ili koliko se učenje o budinskoj prirodi (buddhata) može odnositi na svu prirodu i njene fenomene, a ne samo na čovjeka.

Nadalje, u indijskim vedskim svetim tekstovima pojam bodhi proširen je tako da uključuje ne samo čovjeka, već i sva druga svijesna bića. Ovakvo ne-antropocentrično shvatanje je polazište za ono što se zove metafizička biocentrična jednakost. Učenjaci navedene tradicije su se slagali da, konkretno, životinje treba prepoznavati kao svjesna bića. Ipak, mogućnost probuđenja kod biljaka, drveća i mineral ostala je nejasna, bar u ranijim fazama vedske tradicije.

Chi-t’sang, kineski mislilac budističke madhyamaka tradicije među prvima je govorio da do budinstva dolaze biljke i drveća. Dakle, biljke mogu postići budinstvo, prosvjetljenje. Kasnije, u VIII stoljeću (gle koliko prije sv. Franje) Chan-jan, baštinik t’ien-t’ai budističke škole ukazuje na uzajamno prosvjetljenje, te piše:

“Na velikoj lotosovoj skupštini svi su prisutni – bez diskriminacije. Trava, drveće, tlo iz koga sve raste – svi su iste prirode. Neki se jedva kreću u našem vidiku, dok opet drugi žure Putem, ali bez obzira, svi oni, kad-tad, stižu do presvetog ostrva Nirvane… Ko je taj ko može reći da u ne-ljudima nema budinstva? Gle onaj kamen, drvo, čaplja i ja istog smo redovničkog bratstva.”

Navedeno nije mekušna sentimentalnost, naprotiv, ovo je upravo ono što oštri naš logički aparat, ali i više toga. Prepoznavanje budinstva u kamenu, čak prašini, odraz je afirmacije holizma, ali i složene međuzavisnosti stvorenih bića, zapravo istinskog sestrinstva i bratstva.

U Japanu Saicho piše o prosvjetljenju braće kamenja na Putu, a Dogen piše Sutru planina i rijeka.

Dakle, sama meditacija nije svojstvena samo čovjeku, već i drugim bićima, stvorenjima. Japanski monah Ryogen ukazuje da nema boljih budističkih jogija od biljaka i drveća u njegovom vrtu. Jer, ako govorimo o ljudima koji zauzimaju položaj lotosa i ukorijenjuju se u nekretanju, meditaciji, onda je smisleno, i posve opravdano, govoriti o drveću, biljkama, kamenju… koji ukorijenjeni na svom mjestu, u svojoj dhammi, meditiraju na putu budinstva.

Privedimo kraju ovo kazivanje i poslušajmo nekoliko riječi iz kur’anskog teksta o kamenu i “kamenu”, pa vi sami vrednujte i zaključujte koji je bogupredan – da, baš kamen:

“Ali srca vaša, poslije toga, postala su tvrda kao kamen ili još tvrđa!
A ima kamenja iz kojega rijeke izbijaju;
ima ga koje puca i iz kojeg izlazi voda;
a ima, doista, i onoga koje se iz straha pred Bogom ruši!
A Bog ne zanemaruje ono što vi radite!"
(Kur’an, II:74)

Na koncu, svaka iole ozbiljna ekoteologija, mora biti ekosofija, da se poslužimo terminom kojeg je koristio norveški filozof Arne Naess (1912-2009), a to podrazumijeva duboku ekologiju, nikako uskogrudnu i slijepu, koja će uvijek uzimati u obzir činjenicu religiozno-kulturne mnogolikosti koja glagolja, istina na različite načine, ali uvijek i vazda o onom Jednom; nema u tom glagoljanju nikakvih vrhunaca, na vrhu je samo On.

P.S.

Temu ahimse, tj. nenasilja u okrilju đainizma, vedske, ali i budističke tradicije, a posljedično tome i praksu vegeterijanstva u navedenim tradicijama nismo valjano doveli do riječi, ali vi sami promišljajte, komparirajte, kakvo je to bratstvo/sestrinstvo sa životinjama, kod onog ko jede, glođući kosti janjeta, i onog ko ne konzumira meso i ne ubija životinju!?

Simbol đainizma; u otvorenoj ruci
ispisana je ključna riječ
navedene tradicije:
AHIMSA

Tri spone koje nas vežu s Bogom (skr. mārga, yoga)

Tri elementarna religiozno-duhovna puta, spone ili veze, odnosno mārge ili yoge kako to lijepo prepoznaje i razlaže vedska duhovnost su: karma yoga (put djelovanje), bhakti yoga (put ljubavi) i jnana yoga (put znanja – gnoze).

Gotovo u svim religijskim tradicijama poznata su ova tri puta, istina različito se nazivaju. Jednako tako svaka religijska tradicija različito naglašava ove puteve, a što je posve legitimno i sve u skladu s duhovnim primateljkama (dušama) koje habitiraju u svakoj od njih.

U semitskoj duhovnosti i to onoj koja je na Sinaju snažno oblikovana i ostavila neizbrisiv duhovni polog u sve tri abrahamske/ibrahimovske tradicije, ova tri puta prepoznajemo u sljedećoj bogoduhoj zapovijedi, koju nam posreduje Mojsije/Musa.

Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!
Zato ljubi Jahvu, Boga svoga,
svim srcem svojim,
svom dušom svojom i
svom snagom svojom!
(Ponovljeni zakon 6,5)

Još je u drevnoj rabinskoj perspektivi čovjek sagledavan kao biće kojem se valja s Bogom ujedinjavati putem tri relacije, a to su:

1) Srcem – što odgovara putu znanja, gnoze (jnana yoga u vedskoj tradiciji):
    SVIM SRCEM SVOJIM,

2) Dušom – što odgovara putu ljubavi (bhakti yoga):
    SVOM DUŠOM SVOJOM, i

3) Rukama/tijelom – što odgovara konkretnim, izvanjskim djelovanjem (karma yoga):
    SVOM SNAGOM SVOJOM!

Treba li posebno isticati da je riječ, u svakom slučaju, o naglasku na ova tri puta (spone, veze), a nikako pristajanju samo uz jednu od tri naznačene relacije. Sintezom troga postiže se teozis, deifikacija ili, opet se pozovimo na vedsku tradiciju pa kažimo ono što njedri rāja yoga (kraljevska spona), tj. samādhi (→ nirvana, moksha); uz napomenu da rāja yogu nikako ne poistovjećujemo s modernim, napose zapadnjačkim predodžbama, već da je motrimo, isključivo u kontekstu drevnih, najkasnije srednjovjekovnih sanskrtskih tekstova.

P.S.

Manje upućene može zbunjivati zašto SRCE odgovara znanju/gnozi/jnani, a ne ljubavi. Valja znati da je u jeziku navedenih tradicija SRCE prvorazredan simbol. Riječ je o duhovnom srcu koje se poistovjećuje s Umom ili Intelektom (latinska riječ za sveslavensko um; skr. buddhi). Opet, duhovno srce jeste treće oko, kojem je blizak simbol zrcala na kojem bogotražitelj prepoznaje svoje intaktno duhovno lice (ar. fiṭrat; skr. svarūpa) – ono je izrazito teomorfno i u duhu bogoduhog rijeka:

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
(Knjiga Postanka 1,27)

Božji poslanik Muhammed, kazujući o duhovnom srcu, naglašavao je:

Duhovno srce hram je Božji.

Ljudsko srce je Božje prijestolje.

Bog ne gleda na vaš izgled i na vaše imanje, nego gleda u vaša srca.

Za sve postoji glačalo koje otklanja zahrđalost, glačalo srca je zikrullah – spominjanje (pri/sjećanje) Boga.

Geometrijski ornament u islamskoj likovnoj, plastičnoj umjetnosti

 (o duhovnoj krizi i pomućenom vidiku)

Svakom umjetničkom djelu kontekst daje ili nas vodi ka konačnom smislu. Ovo važi osobito u okrilju tradicionalne, napose svete umjetnosti.

Analizirati djelo, a previdjeti kontekst, kao što je geografski, klimatski, religiozno-duhovni, povijesni… i sve motriti isključivo iz naše vlastite perspektive, svodeći, konkretno likovno djelo na puku analizu likovnih elemenata ravno je dehumaniziranju, ali i desakraliziranju ljudskog bića, a što nolens volens vodi ka pukom mehanicizmu.

Kako gore naznačeno izgleda kada historičar umjetnosti pristupa geometrijskoj ornamentici u okrilju islamske tradicionalne, svejednako svete umjetnosti? Pri tome riječ je o historičaru umjetnosti koji baštini moderni znanstveni pristup (pozitivizam; deskripcija; filotehnički pristup) koji je dominantno obilježio navedenu znanstvenu disciplinu.

E to kako izgleda čitajte, prije svega, u sveprisutnim radovima zapadnih autora, a neki su i prevedeni na našim jezicima, u kojima se bistri, a zapravo nerijetko muti pogled na islamsku umjetnost: likovnu, graditeljsko-arhitektonsku…

Ono što u tim knjigama nećete naći, ili tek u nekim, iznimno rijetkim možete, jeste upravo kazivanje o tome na čemu ili na kakvoj percepciji, tj. učenju, vjerovanju, slutnji… počiva sveprisutna geometrijska ornamentika u islamskoj umjetnosti.

Titus Burckhardt (1908-1984) je jedan od rijetkih historičara umjetnosti u Evropi, a koji je u svojim radovima i to u više navrata kazivao o dubokom smislu sveprisutnog geometrijskog ornamenta, bilo onog u okviru likovne ili pak arhitektonske islamske umjetnosti – u nastavku naše kazivanje se poziva na Burckhardtove radove o islamskoj umjetnosti, ali općenito o tradicionalnim umjetnostima.

Islamsku umjetnost, kao izraz specifičnog kulturno-civilizacijskog ambijenta valja posmatrati i u kontekstu klimatskih uslova u kojima ona nastaje i razvija se u obilje formi. Umjereni, ali dobrim djelom i žarki klimatski pojas, na kojem je izražen deficit vodenog resursa, osobito vode za piće, pri tome stalna težnja, prava potraga za hladom, svježim zrakom, koliko god nama zapadnjacima teško za shvatiti (ili možda i nije više), jeste svakodnevnica svakog muslimana i muslimanke. Spustimo bar letimičan pogled na kartu svijeta, osobito na golemi prostor od današnjeg Maroka do Indijskog potkontinenta, pa sve do Subsaharske Afrike – pustinja, polupustinja. Koliko li tek treba naglasiti kakav je uži, onaj arabljanski prirodni, geografsko-klimatski ambijent u kojem nastaje i u kojem se razvija islam kao religija, a koja će njedriti i samu umjetnost, tj. specifičnu estetiku koja počiva na etici.

Čovjeku takvog ambijenta slika raja može biti samo slika: hlada; bašči – zelenila; rijeka koje teku, izvora i vodoskoka – vode svježe. Kur’anski tekst kad god ukazuje na raj, rajski ambijent, on koristi naznačene slike, simbole. Čovjeku se sugeriše raj, rajsko stanje upravo onim slikama (simbolima) o kojima on svakodnevno mašta, žudi, teži u uzavreloj pustinji, polupustinji, u kojoj lahor, malo svježeg zraka i jedna obična mješina s vodom znače život.

Treba li sada čuditi zašto zarana islamske povijesti, tj. umjetnosti imamo likovne prikaze geometrijske ornamentike, ili na arhitekturi sveprisutnu plastiku poznatu kao mukarnas (stalaktiti). Gdje god čovjek spusti pogled u tradicionalnom islamskom ambijentu susretne se s navedenim geometrijskim likovnim, plastičnim oblicima; zapravo, to je susret s onim što se traži – vodom!

Donja zona munare Bibi-hanum džamije
u Samarkandu, XV st.

Obilje geometrijske ornamentike omogućava susret, ili podsjećanje na rajske vode. Uzgred, geometrijskom ornamentikom dominiraju hladne boje – plava napose.

Nije li u svježoj, hladnoj, gotovo ledenoj vodi prisutna geometrijska kristalna struktura!?

Kristalna struktura zamrznute vode

Čudi li onda što su geometrijski ornamenti, likovni, plastični dominantno bojeni hladnim bojama – plava, zelena…?

Sve su to slike rajskih voda.

Čovjek je u potrazi za vodom, ali i Vodom o kojoj Dželaluddin Rumi (XIII st.) pjeva kad kazuje da u vodi ima Voda upravo kao što u duhu ima Duha. Islamska umjetnost sa svojim obiljem likovne geometrijske ornamentike, ili mukarnasa (kristalnih formi: stalaktita) ukazuje na vječnu potragu izgubljenog vrela života iz kojeg kulja Voda o kojoj je i Isa/Isus kazivao govoreći Samarijanki:

Tko god pije vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada; voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.
(Iv 4,13-14)

Geometrijske forme, ornamenti, plastika – mukarnasi, stalaktiti… sve to je na tragu ljudske težnje za vodom, zapravo Vodom. Islamska duhovnost kao svojevrsna potpora islamske umjetnosti, kako to spretno veli i vazda ističe Seyyed Hossein Nasr (r. 1933) kazuje o vrelu života (ab-i hayat). Upravo je to jedan od sveprisutnih simbola, motiva, tema u okrilju islamske umjetnosti, posebno književne – poetske napose, ali i dr. umjetnosti.

Šejh Safieddinovo turbe u Ardabilu, XIV st.;
 mukarnasi - stalaktiti

Rajske vode izgubili smo u praskozorju ljudskog roda, a vrela života (ab-i hayat) zaboravili smo davno. Sada imamo zamućene vidike pred tradicionalnom, sakralnom islamskom umjetnošću (svejednako i pred svakom drugom tradicionalnom i svetom umjetnošću); zamućenim vidicima, duhovnim strabizmom i miopijom, gubimo i vodu našu svagdašnju.

Eto zašto, da se opet referišemo na S. H. Nasra, duhovna kriza njedri svaku drugu krizu, pa i onu ekološku, svejednako tako i onu u kontekstu savremene umjetnosti u kojoj se želi estetika bez etike – recentna umjetnost (“umjetnost”), konkretno arhitektura diljem današnjeg muslimanskog svijeta sasma je izgubila iz vida etiku u pukom podražavanju zapadnjačkih modela.

Istina, uz vodu – geometrijsku ornamentiku, nerazdvojna je i vegetacija – biljna ornamentika. A sve skupa sugeriše hlad, svježinu, život… Nije tema ovog teksta, ipak tek kao natuknica, uz vodu koja njedri vegetativnost nerazdvojna je i svjetlost – drugi veliki simbol u okrilju islamske religiozno-duhovne tradicije, kur’anskog teksta prije svega. Islamska umjetnost, a arhitektura i poezija napose, i nisu, čini nam se ništa doli igra, svojevrsni ples simbolima dvaju elemenata: vode (geometrija i bilje) i svjetlosti. Tim simbolima, vodom i svjetlošću, sam Bog ukazuje na Sebe:

v o d a

“…Njegov prijesto je iznad vode bio…”
(Kur’an, 11:7)

“…i da Mi od vode sve živo stvaramo…”
(Kur’an, 21:30)

“I On je taj koji je od vode čovjeka stvorio.”
(Kur’an, 25:54)

s v j e t l o

“Bog je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama Svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna.”
(Kur’an, 24:35)

Šahova džamija u Isfahanu, XVII st.;
geometrijski ornament, mukarnasi, svjetlo...

Na tragu panENteizma i slike Boga kao Majke

PanENteizam

Još jedna slika našeg odnosa sa Bogom je ona koju daje panENteizam, a on je, po mišljenju teologa Timothya Jamesa „Matthew“ Foxa (r. 1940; teolog i bivši svećenik i dominikanac), istinski zrela, mistička i posve odgovarajuća predstava odnosa Bog – Priroda.
Matilda Magdeburška (XIII st.; kršćanska mističarka – begina) kazuje nam:

Dan mog duhovnog buđenja bio je dan kada sam vidjela, i znala da vidim, sve stvari u Bogu, i Boga u svim stvarima.

Ovo je precizan opis panENteizma – „sve stvari u Bogu, i Boga u svim stvarima“. Ova savršeno ortodoksna slika našeg odnosa s Bogom naznačena je u Ivanovom evanđelju kada Isus, koristeći se jezikom simbola, kazuje o trsu i lozi:

Ja sam trs, vi loze.
(Iv 15,5)

Jednako tako i u Djelima apostolskim, sv. Pavao nam kazuje sljedeće, posve u duhu panENteizma:

U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: ‘Njegov smo čak i rod!’
(Dj 17,28)

Meister Eckhart (XIII-XIV st.; njemački teolog, filozof, dominikanac, napose mistik) nedvosmisleno ukazuje na neophodnost posmatranja Boga i sveg stvorenog kroz panENteistički okular. S tim u vezi Eckhart veli da:

Neznalice pogrešno zamišljaju da je Bog izvan stvari. Ne znaju da sve što Bog čini (ili poznaje) On to čini u sebi.

Sveta Hildegarda iz Bingena (XI-XII st.; njemačka časna sestra, mističarka, potom i crkvena naučiteljica) o panENteizmu je dobrano govorila, i to najprije likovnim jezikom. Njene slike nerijetko prikazuju stvoreni svijet, Prirodu, u utrobi i maternici Božanstva; upravo je ovdje ključan trenutak za kazati da je sv. Hildegarda, kazujući o Božanstvu, najčešće govorila „Ljubav“ i „Gospa“.

Likovni rad sv. Hildegarde

PanENteizam je jedan način da razumijemo razvijanje Boga, jer ako se stvorenja koja postoje unutar Božanstva neprestano tvore i ponovo stvaraju, tada to utiče i na Božanstvo. Kako to Eckhart piše:

Bog postaje kada stvorenja izražavaju Boga.

Tako panENteizam, dok je u svojim predstavama duboko zaokružen materinskim, ipak dozvoljava da se razvije osjećaj historijskog ili nedovršenog. On kombinuje elemente imanentnosti i transcendentnosti. Ovo drugo je shvaćeno kao „ono što još nije“ – ne kao ono što je iznad. PanENteizam je svojevrsna historijska transcendentnost sa prostornom imanentnošću. Drugo ime za to bilo bi proročki misticizam, ili mističko proricanje, gdje proricanje znači promjenu historije, kritiku historije, uplitanje u historiju. Historija i misterija se spajaju u panENteističkom shvatanju našeg odnosa sa Bogom. To nije slika linearnog „napredovanja“ (hereza modernističkog mišljenja), niti je slika jednog ciklusa koji se vječno ponavlja (slika koju nudi jedan dio Istoka). Prije se može zamisliti kao spirala koja se zauvijek širi.

PanENeteizam uništava dualizam, dualizam kojeg nam je moderno doba ostavilo: dualizam Bog - priroda, Bog - mi...

Glasoviti kršćanski teolog sv. Toma Akvinski je kazao – šta god je pod time mislio:

Sve što je u Bogu je Bog.

Boginja/Majka

Bog kao Majka – Sveta Majka

Ova drevan predstava Boga kao Majke, a koju su duboko razvili srednjovjekovni mistici, neophodna je društvu koje želi da povrati osjećaj kreativnosti kao božanske aktivnosti. S tim u vezi Eckhart veli:

Šta Bog radi sve vrijeme?
Bog rađa. Od početka Bog leži u porođaju i rađa.

Julijana iz Norwicha (ili Majka Julijana; XIV st.; engleska teologinja, benediktinka, anahoreta i mističarka) piše:

Kao što je Bog zaista naš Otac, tako isto je Bog zaista naša Majka. Bog je s radošću naša Majka,... Bog je istinski Otac i Majka Prirode, i svih stvorenja koja proistječu iz Boga da budu po Božjoj volji.

 
P.S.

Na koncu kažimo i ovo: među najprisutnijim Božjim imenima u Kur'anu su Milostivi (raḥmān) i Svemilosni (rahīm). Oba imena počivaju na trokonsonantnom korijenu (r-ḥ-m); upravo na tom korijenu (r-ḥ-m) počiva i arapska riječ za maternicu, plodnicu, uterus...

Bog, Milostivi i Svemilosni u Kur'anu, na tragu našeg kazivanja o panENteizmu i Bogu – Majci kazuje: 

Gospodar vaš je sam Sebi propisao da bude milostiv: ako neko od vas kakvo ružno djelo iz lahkomislenosti učini, pa se poslije pokaje i popravi – pa, Bog će doista oprostiti i milostiv biti.
(Kur’an, 6:54)

A milost Moja obuhvaća sve.
(Kur’an, 7:156)

Osifikacija religije, religioznog...

 

Richard Rohr (r. 1943), američki franjevac, u svojoj knjizi Golo sada, piše o nezaustavljivoj osifikaciji religijskih tradicija – mi dodajemo i velimo da je taj proces posve u skladu s onim što vedska tradicija naziva kali yugom. S tim u vezi Rohr piše:

„Zamisao o trećem oku može se činiti stranom našoj kulturi i našem iskustvu, ali u stvari upravo sada imate iskustvo trećeg oka. Pogledajte oko sebe. Iako vaša dva oka jasno promatraju iz dvaju određenih kutova, ona se povezuju u mozgu i stvaraju jednu sliku koju prihvaćamo kao činjenicu, kao potpunu i istinitu percepciju. Zašto onda kažemo da je naše gledanje savršeno? Vlastiti nam je mozak ponudio primjer dvaju različitih kutova i pomirenja različitosti. Naš je mozak već stvorio treće oko koje vidi nešto drugačije od onoga što vidi svako oko zasebno. Ta fiziološka činjenica nudi nam moćnu metaforu za ono o čemu govorimo.

U drevnom hinduizmu (vedskoj tradiciji, op.a.) ljudi su na čelu slikali treće oko. Taj znak, tilaka, što je izvorno bio znak novog pogleda ili prosvjetljenja, s vremenom je postao kozmetički ukras današnjim ženama. To je slično križevima što ih današnji kršćani nose kao nakit. Vjerovatno su jedno i drugo metafore za ono što se danas događa religijama.“*

*Richard Rohr, Golo sada: vidjeti kao što mistici vide, prijevod Neven Bradić, Synopsis, Zagreb, Sarajevo, 2016, str. 120-121.

Jedan pogled na islam iz perspektive Kristovih nasljedovatelja; Ghanneit Makka

Na našem zajedničkom kulturnom, tačnije jezičkom prostoru nema pjesme, pri tome još uglazbljene, a koja izrazito afirmativno pjeva o onom najsvetijem u okrilju islamske tradicije, a to je Kur’an i njegovo učenje – kiraet, Kaba i njeni hodočasnici/hadžije, Meka, Bajram…, a da je autor kršćanin ili kršćanka! 

Nažalost i vice versa. Nema pjesme koja slavi kršćanske svetinje, a da je potpisuje muslimansko čeljade, pri tome da je naše gore list.

I sve navedeno treba da podrazumijeva vrhunsko pjesničko, glazbeno, vokalno djelo i svejednako prvorazredan hit.

Eto, toliko o našoj otvorenosti prema drugom i drugačijem, ali i našoj mudrosti da u drugom jastvu vidimo vlastito!

A da je moguće ovo što slutim u maločas kazanom najbolji primjer nam je predivna pjesma iz zemlje gdje kedrovi stoljećima rastu – Libanonu.

Libanonska pjevačica Fairuz (Nouhad Wadie Haddad, r. 1934) rođena je u asirskoj i maronitskoj kršćanskoj obitelji. Nije nevažno naglasiti da je njezin otac, Wadie, bio Asirac, kršćanin, rođen u drevnom gradu Mardinu iz kojeg je pobjegao zbog zločina etničkog čišćenja i genocida (sayfo – asirski naziv za genocid) nad asirsko-kršćanskom zajednicom od strane osmanskih snaga u toku Prvog svjetskog rata. Unatoč takvom obiteljskom background Fairuz, uzgred naglasimo, poznata, priznata i poštovana diljem svijeta, napose onog arapskog govornog područja, snimit će pjesmu o Meki – svetom gradu (Ghanneit Makka), u kojoj pjeva i o drugim islamskim svetinjama. Ta pjesma, upravo u interpretaciji Fairuz postat će diljem arapskog govornog područja istinski hit. 

Nadalje, ovu pjesmu o Meki napisao je Said Akl (1911-2014), libanonski pisac, pjesnik, filozof, dramaturg… Po mnogima jedan od najprominentnijih libanonskih pjesnika. Said Akl je rođen, također u kršćanskoj, maronitskoj obitelji u gradu Zahleu za vrijeme osmanske uprave Libanonom. Studirao je teologiju, književnost i povijest islama. Nakon formalnog školovanja predavao je na više libanonskih sveučilišta. Bio je jedan od protagonist libanonskog nacionalnog pokreta, a s tim u vezi su i njegova zalaganja za jezičke reforme u Libanonu. Sve navedeno bio je snažan otklon od panarabizma i arabizma, a s ciljem afirmisanja drevnog libanonskog, odnosno feničkog kulturnog naslijeđa. Nažalost, tokom libanonskog građanskog rata (1975-1990) Akl je postao svojevrsni duhovni vođa libanonskih kršćana i to onih koji su naginjali krajnjem desnom, ultranacionalističkom pokretu poznatom pod nazivom Ḥurrās al-Arz (Čuvari kedrova), a koji su ostali upamćeni po svojoj antipalestinskoj politici i nesagledivoj brutalnosti.

Aklovu pjesmu o Meki uglazbili su braća Rahbani, i to Assi R. (1923-1986) i Mansour R. (1925-2009). Riječ je o iznimno uvaženim libanonskim skladateljima, tekstopiscima, dramaturzima… Uzgred, nije nevažno naglasiti, Fairuz i Assi Rahbani su bračni partneri, a treći brat Elisa R. (1938-2021) također je kompozitor i tekstopisac. Braća Rahbani porijeklom su iz Rahbeha, malog gradića u sjevernom Libanonu, u kojem su još u ranoj mladosti pokazali veliku darovitost prema glazbi učestvujući svojim glasovim u liturgijskom pojanju i to u okrilju Antiohijske pravoslavne crkve – dakle, opet kršćani!

Digresija: sad je jasnije zašto takav Libanon nije bio po mjeri ni Istoku ni Zapadu!

Pa kako zvuči to golemo pjesničko, glazbeno i vokalno-interpretativno djelo u kojem je opjevana: Meka i ponosne Mekenlije; radost Bajrama; Kur’an i njegovo učenje; klanjači, molitelji kojima su vrata nebesa otvorena; zvuci/glasovi hodočasnika/hadžija…; na koncu molitveni zaziv koji je ponad svake partikularne religiozne konfesionalnosti:

“Gospodaru podaj dobro svakom čovjeku, bez obzira na spol i boju kože.” – izvolite poslušajte:

Vrtovi

Vrt, Raj, Dženet (što doslovno i znači bašča)... iz perspektive abrahamskih/ibrahimovskih tradicija smješten je na istoku. Ipak, valja naglasiti da nije riječ o konkretnom toposu kojeg se može prepoznati na bilo kakvoj mapi svijeta. Riječ je o izrazito simboličnom kazivanju koje sluti metafizičke, odnosno svetogeografske horizonte. 

Za razliku od gore navedenih religiozno-duhovnih baština u drevnom svetogleđu na prostorima Kine, Japana, ali i u drugim djelovima Azije, a gdje su prisutne uljudbe koje se ravnaju po budističkim, taoističkim, konfucijanskim baštinama, rajski vrtovi su u sasma „suprotno“  smjeru, prostoru. Zapad je, a ne istok, prostor ili smjer u kome upiru svoje poglede duše koje nasljeduju dharmu/dhammu, tao... Nije na odmet ponoviti već kazano; ni u ovim baštinama nije riječ o nekom konkretnom toposu na zapadu koji se može naći na ovozemnim zemljovidima.

Pa o kakvim zemljovidima je riječ, ako ne o ovim našima na kojima mjerimo i premjeravamo udaljenosti od tačke A do tačke B...?

Riječ je o onim zemljovidima, naglašavamo svetim, po kojima su utjelovljene duše u tjelesa ljudska milenijima ravnala, ali i smirivala svoj ovozemni hod.

Zagledan u nebeski Vrt, Raj, Dženet... čovjek je, kao baštinik gotovo svake religiozno-duhovne tradicije, gradio, njegovao, kultivisao, baštovanio ovozemne vrtove, i gotovo da ih je doveo do pred sami prag, toprak, svoga doma; u bosanskoj stambenoj arhitekturi upravo će loza čardaklija biti veza kuće sa baščom i/ili avlijom – preko loze kohabitira kuća (artificijelno) s Prirodom.

Vrt je mjesto susretišta čovjeka s Prirodom; upravo u vrtu čovjek jeste najbliže Prirodi; u vrtu je čovjek služitelj Prirode – da, služitelj! Priroda je prvorazredan hram/svetište, i to zato što je ḤARĀM, a što na semitskim jezicima znači SVETO. Čovjeku valja služiti, ili biti na usluzi Svetog (ar. khalīfah), a nikako podjarmljivati, eksploatisati...  

Upravo zato nas ne treba čuditi sveprisutnost vrta i njegova višestruka uloga u tradicionalim kulturama, prije svega u arhitekturi, urbanizmu, ali svejednako i u književnosti, likovnosti...

U ovozemnim tradicionalnim vrtovima, baščama stoljećima je čovjek prepoznavao, doslovno spekulisao, nebeske vrtove, ali i svoje izvorno jastvo u njima (ar. fiṭrah, sans. svarūpa...).

Ali, nema više vrtova i bašči u modernim gradovima!
Nema više spekulisanja nebeskog Vrta, niti slutnje našeg izvornog, primordijalnog jastva!
Nema više služenja, ili bivanja na usluzi!

Hoće li se i kada, ikoja vjerska zajednica, crkva, il' kako se god zvala, (pri)sjetiti svega gore kazanog, pa graditi ne najveće crkve i džamije (recentan primjer je netom otvorena, u Tirani, najveća džamija na Balkanu), već najveće i biodiverzitetom najbogatije vrtove, bašče... nacionalne parkove i to sve onako, govoreći opet iz islamske persektive, kako je poslanik Muhammed za svoga života, prije svega, gradio prirodne zaštićene zone, hime (ar. himā) i hareme (ar. harīm), a ne džamije, tj. mesdžide?

Veli poslanik Muhammed:  

„Zemlja mi je učinjena mjestom molitve (mesdžidom, hramom) i čistom.“

(Buhari, I: 331)

Slutimo Vrt, bio on na istoku il’ zapadu. Sve dok slutimo na putu čovječnosti smo, čovječnosti kojoj mjera jeste ono božansko, i niko i ništa manje od božanskog!

                                                                                                          

 

Sufizam, šivaizam i tantrizam u liku mistikinje Lalleshwari

Mistikinju Lalleshwari (XIV st.) ubrajamo u najglasovitije kašmirske mistične pjesnike, a poznajemo je pod mnoštvom imena, a to su Lal Ded, Lalla Yogishwari…, pa čak i Lalla Arifa, što jasno ukazuje da je poštovana i u okrilju islamske tradicije, ili korektnije kazano u jednom dijelu navedene tradicije – u bosanskoj islamskoj tradiciji posve je nepoznata. Napomenimo ovdje da je na našem zajedničkom jezičkom kulturnom prostoru, koliko je nama poznato, Vesna Krmpotić prva prevodila ovu kašmirsku mistikinju (vidi: Hiljadu lotosa, sačinila, prevela, predgovorom i tumačenjem popratila Vesna Krmpotić, Nolit, Beograd, 1971).

Njeno duhovno okrilje u kojem i kao pjesnikinja djela je tradicija kašmirskog šivaizma – tj. šiva-šakti tantristička tradicija (advaita). Ali kako i biva s misticima, nju svejednako štuju i osjećaju svojom muslimani Kašmira, ali i diljem Indijskog potkontinenta – upravo je oni zovu Arifa (što na arapskom znači “ona koja zna”; gnostik). 

Lalleshwari i Shiva - Šiva

Decenijama je njena poezija, prije nego je zapisana, usmeno čuvana od zaborava, a prvu hagiografiju o njoj nalazimo u djelu Tadhkirat-ul-Arifin (XVI st.) autora Mulla Ali Raina – što više nego dovoljno kazuje da su je zarana i muslimani, unatoč je pripadala šivaističkoj, tj. tantrističkoj tradiciji, prepoznavali kao sufijku i s tim u vezi duboko štovali. Također, ovu su mistikinju iznimno štovali i na prostorima današnjeg Irana, tačnije, mnogo šireg perzijskog kulturnog prostora.

(Eto zašto su sufizam, kao i svaka druga autentična mistika, humusišta istinskog i iskrenog međureligijskog susretanja, zajedničarenja, dijalog…, ali to je, uslovno kazano, druga tema.)

Njene pjesme se danas smatraju najstarijim poetskim djelima kašmirske književnosti, a koja je plod sažimanja indijske, tačnije sanskrtske, potom islamske – sufijske, prije svega perzijske tradicije.

O njenom životu jako malo znamo, a riječ je o znanju koje je u cijelosti utemeljeno na usmenom predanju, a predaja kazuje da se Lalleshwari udala veoma rano i to u dobi od 12 godina. U braku je bila zlostavljana, te je bračnu vezu raskinula, a potom je našla duhovnog učitelja, Siddha Srikantha, iniciravši se u šivaističku, tantrističku tradiciju. Nakon inicijacije zaputila se mističnim stazama živeći kao isposnik od milodara, hodajući naga…, a na koncu je i sama postala duhovna učiteljica.

Lalleshwari

Nekoliko njenih stihova će biti, nadamo se, dovoljno eda naslutite njezin rijek o zajedničkom nam Jednom. Uzgred kažimo i to da njeni stihovi tako snažno prizivaju mistično pjesništvo sufijke Rabije Adavije (VIII st.), ili kršćanske svetice Terezije Aviljske (XVI st.) – a vi slutite u njenim stihovima koga vam volja!

“Duboko u svom tijelu

tragala sam za svojom dušom.

Nisam pronašla dušu, već Tebe.

Samo Tebe!

Umotan u Sebe, sakrio si se od mene.

Cijeli dan sam Te tražila

a kada sam Te pronašla skrivenog u meni,

poludjeh, igrajući se sada sebe, sada Tebe.

Gospod je raširio suptilnu mrežu Sebe po cijelom svijetu.

Vidi kako ti ulazi pod kožu, unutar tvojih kosti.

Ako Ga ne možeš vidjeti dok si živ,

ne očekuj posebno viđenje nakon smrti.”*

*Stihovi preuzeti sa: https://filozofskoteoloski.wordpress.com/2023/06/05/pjesme-majke-lalle/

Upanišade iz islamske perspektive

Uvod: riječ-dvije o upanišadama

Upanišade su vedski (indijski) religiozno-duhovni tekstovi s naglašenim metafizičkim učenjem. Nazivaju ih još i vedānta, tj. završni ili zaključni dio (spis) velikog vedskog svetoknjižja.

Upanišadsko znanje stoljećima je usmenom predajom čuvano od zaborava, a indolozi kazuju da su od VIII st. pr. Kr. pa sve do I st. brižljivo zapisivane.

Nadalje, sam naziv ovih svetih tekstova ukazuje na to da je riječ o tajnovitom, povjerljivom znanju koje se prenosi s učitelja na učenika. Upanišada na sanskrtu doslovno znači “skrovita pouka” ili “besjeda”: UPA – blizu + NI – dolje + ṢAD – sjesti do, blizu, uz koga, do nogu.

Među najstarijim upanišadskim tekstovima, tj. najstarijim zapisanim upanišadama jeste “īśopaniṣad” ili “Isho Upanishada” (VIII st. pr. Kr.). Mnogi će se složiti s tim da je upravo ova upanišada najvažniji spis za vedantinsku religiozno-duhovnu, jednovremeno filoSofsku školu!

Istina, ova upanišada nije obiman tekst, sastoji se od 17 ili 18 redaka. U njoj se samo jedanput spominje ključna riječ “Isha” i upravo taj termin snažno upućuje na (teo)monizam i/ili monoteizam. Riječ “Isha” odnosi se na Ishvaru, tj. Vrhovnog Vladara, Gospodara; Vrhovno Biće, Bog.

U nastavku vam nudimo jedan od prevoda Isho Upanishade na naš jezik, uz napomenu da ova upanišada ima više prevoda na našem zajedničkom govornom području:

"U srcu svih stvari, svega što jeste u univerzumu, obitava Gospod. Jedini je On stvarnost. Stoga se, odbacivši jalov i lažan privid, raduj u Njemu. Ne čezni za vlasništvom tuđim.

U sreći će proživjeti i stogodišnji vijek onaj koji čini (djela) ne vezujući se – koji radi svoj posao predano, ali bez žudnji, ne čeznući za ishodom svoga djelovanja – takav i samo takav.

Svjetovi postoje bez sunca, prekriveni tamom. U ove poslije smrti idu neznalice, oni koji odbacuju Sebe (Atmana).

Bog je jedan. Mirujući, on se kreće brže od misli. Čula ga ne prestižu, jer je uvijek ispred njih. Ostajući na mjestu, on prestiže sve što juri. Bez Boga nema života.

Za neznalicu se Bog prividno kreće – a ipak se ne kreće. Za neznalicu je on daleko – a ipak je blizu. On je unutar svega i on je iznad svega.

Onaj koji vidi sva bića u Bogu i Boga u svim bićima, ne zna za mržnju.

Za prosvijetljenu dušu, Bog je sve. Kako za onog što svuda jedinstvo vidi može biti zablude ili jada?

Bog je svuda. On je sjajan, netjelesan, neumrljan nesavršenstvom, bez kostiju, mesa, čist, neokrznut zlom. Mudrac, Mislilac, Jedini iznad svega, Samo-Postojeći – On je taj koji je od pamtivjeka među stvarima i bićima savršeni red uveo.

Na tminu su osuđeni oni koji se posvećuju samo životu ovoga svijeta, a na crniju tminu oni koji se posvećuju samo meditaciji.

Posvećivanje životu ovog svijeta vodi do jednog ishoda, meditacija do drugog. Tako naučismo od mudrih.

Oni koji se posvećuju i životu ovog svijeta i meditaciji, životom ovog svijeta nadilaze smrt, a meditacijom dostižu besmrtnost.

Na tminu su osuđeni oni koji su predani samo tijelu, a na crnju tminu oni koji su predani samo duhu.

Predanost tijelu vodi do jednog ishoda, predanost duhu vodi do drugog. Tako naučismo od mudrih.

Oni koji su predani i tijelu i duhu, tijelom nadilaze smrt, a duhom dostižu besmrtnost.

Lice Istine je skriveno Tvojim zlatnim velom, o Sunce. Ti ga otkrij, da bi ja koji sam predan istini, ugledao divotu Lica tog.

O Hranitelju, Mudrače jedini, Vladaru svega – o Sunce obasjavajuće, izvoru života svih stvorenja – suzdrži svjetlost svoju, skupi svoje zrake. Nek Tvojom milošću ugledam najblaženiji lik Tvoj. Biće koje obitava u Tebi – to biće sam i Ja.

Nek se moj život sada stopi sa sveprožimajućim životom. Pepeo je mog tijela kraj. OM… O ume, ne zaboravi Brahmana, O ume, ne zaboravi svoja prethodna djelovanja.

O bože Agni, vodi nas sreći. Ti znaš sva naša djela. Sačuvaj nas od lažne privlačnosti grijeha. Tebi upućujemo hvalu, Tebi i opet Tebi!"

(Iz: Upanišade – sveti spisi starih indijaca, preveli i priredili Goran Andrijašević i Bojan Kveder, Helios, Osijek 1976, str. 27-29)

Isho Upanishad, manuskript.

⸙

Temeljno, konstitutivno vrelo islama, Kur’an, u više navrata ukazuje na to da je Bog tokom cijele povijesti i svim narodima (zajednicama različitih jezika, etnija, rasa…) slao vjesnike s porukom koja je u svojoj suštini ista, naravno formalno posve različita!

“Svaki narod imao je poslanika.”
(Kur’a, X:47)

Također valja spomenuti da islamska duhovna baština njeguje jedno sveto predanje koja ukazuje na to da je milostivi Bog slao 124.000 poslanika i vjeronavjestitelja. Eto, na ovom svetom predanju i citiranom kur’anskom ajetu (X:47), ali i nizom drugih predanja, hadisa, ajeta, počiva saznanje o mnogolikosti religijskih tradicija, i samo jednom i zajedničkom duhovnom Izvoru/Istoku, odnosno Utoku.

Navedeno je bilo više nego dostatno da mnogi islamski učenjaci, posebno oni iz okrilja islamske duhovnosti (sufizma) s velikom pažnjom pristupe drugim religijama, prije svega svetim spisima i u njima započnu bistriti ono zajedničko i Jedno. Evo nekoliko primjera:

• Dara Shukoh (1615-1659), o kojem smo nedavno kazivali, vjerovao je da su upanišade dobro čuvane Knjige koje Kurʼan spominje (LVI:77-80), i piše da sadrže bit jedinstva (tevhida), te da su tajne koje se moraju brižljivo čuvati.
  
  
• Učenjak Abu Rayhan al-Biruni (X-XI st.) ustvrdit će da su vedski nasljedovatelji (tzv. hinduzi) utemeljeni na riječi Božjoj – vedski spisi su bogoduha štiva; upanišade prije svega.
  
  
• I za nas možda najvažnije mišljenje o ovoj temi jeste od Abd al-Karima al-Jilija (XIV-XV  st.), klasika sufijske misli. On je znao dobro razlikovati vedsku filozofiju, tačnije metafiziku od indijske tribalne prakse. S tim u vezi on poistovjećuje vedsko metafizičko učenje s islamskim učenjem o Božjem Jedinstvu – tevhidu! Nadalje, on je isticao ono unutarnje jedinstvo ezoterijskih i metafizičkih učenja ovih dviju tradicija – vedante i islama. Zapravo, on je, kako to sukusira Seyyed Hossein Nasr (r. 1933), znao vedskoj tradiciji pristupiti prepoznajući njeno učenje o onom Jednom, ali i prisustvo tog Jednog u njoj, i to iza vela mnoštva koje i ova tradicija ima. Al-Jili je kazano postizao zahvaljujući iznimno važnom islamsko-sufijskom učenju o Logosu. To učenje je još ranije doveo do riječi Ibn Arabi (XII-XIII st.), a po tom nauku utemeljitelj svake religije zapravo je jedan vid ili manifestacija Univerzalnog Logosa. No, vratimo se Al-Jilijevom interesu za vedski nauk i s tim u vezi naglasimo da ga je posebno zanimala tzv. peta veda (Bhagavadgīta), ali svejednako i upanišade, posebno gore navedena “Isho Upanishada”.

Na koncu, koje to abrahamsko/ibrahimovsko čeljade (nama draga sintagma) u susretu s gore navedenim upanišadskim tekstom ne može, a da ne prepozna, univerzalni, transkonfesionalni rijek o Bogu: monoteizmu, tevhidu…?

Nažalost, ima ih hejbet!