Sufija i kršćanski monah

Glasoviti sufija Ibrahim ibn Edhem (VIII st.), poznat i kao „princ sufija“, a vjeruje se da je radi sufijskog puta uistinu ostavio prijestolje Belha, u svojim duhovnim traganjima je susretao mnoštvo različitih bogotražitelja. O tome nam kazuje i glasoviti sufija Feriduddin Attar (XII-XIII st.) u svom djelu „Spomenica dobrih“:

„Ibrahim ibn Edhem, taj vladar nad ovim svetom i verom, simurg Kaf-planine sigurnog uverenja, dragulj povučenosti od ovog sveta, riznica Tajni Vlasti Božje, vladar u zemlji Veličanstva, učeni šejh, Allah mu se smilovao. Bio je bogobojaznik svoga doba i istinoljubiv čovek svog vremena. Posvemašnji užitak nalazio je u činjenju svakovrsnih dobrih dela. Svuda je bio priznat i susreo je mnoge duhovne prvake, učitelje (šejhove)...“
(Feriduddin Muhammed Attar, Spomenica dobrih, Iranski, kulturni centar, Beograd, 2004, str. 99.)

Ipak, jedan susret posebno privlači pažnju jer je riječ o susretu s kršćanskim monahom, isposnikom, pustinjakom ocem Simeonom. Upravo je monah Simeon ostavio snažnog duhovnog traga na mladog Ibrahima ibn Edhema, usmjerivši ga snažno ka meditaciji (zikru) i tihovanju, ćutanju, ali i posvemašnjoj skromnosti. Ibrahim ibn Edhem kasnije će zabilježiti sljedeće o tom susretu:

„Posjetio sam ga u njegovoj ćeliji (keliji) i upitao:
- Oče Simeone, koliko si dugo ovdje?
- Sedamdeset godina.
- Koja je tvoja hrana?
- O hanifijo! – usprotivi se on – šta te je natjeralo da ovo pitaš?
- Volio bih da znam.
- Svake večeri po jedno zrno leblebije.
- Šta te to u srcu pokreće pa ti je to zrno dovoljno?
- Oni mi dolaze jednog dana svake godine i ukrašavaju moju ćeliju (keliju) i obrađuju je, čineći to sa naklonošću i poštovanjem; i kad god se moj duh umori od bogosluženja, tog časa ga podsjetim i izdržim napore cijele godine zarad tog jednog sata. Da li ti, o hanifijo, izdržavaš godišnji trud radi slave i sjaja vječnosti?“
(Iz: Mega Hikari Aminah, The Tale of Ibrahim Ben Adham Great Muslim Sufi Saint From Khurasan Central Asia)

Ibrahima ibn Edhema posjećuju meleci/anđeli,
mogulska minijatura, XVIII st.

Ko su „oni“ o kojima govori monah Simeon ne znamo, ali možemo slutiti anđeoska bića. A kada se monah Simeon obraća Ibrahimu ibn Edhemu veli mu „hanifijo“, a taj termin ukazuje na čistu vjeru poslanika Ibrahima (Abrahama) koji bijaše istinski prijatelj Božji; vjeru koja je ponad svih ondašnjih i ovdašnjih jevrejskih, kršćanskih i islamskih teološko-dogmatskih iliti akaidskih mišljevina. 

P.S.

Ako ima neko muslimansko čeljade, kojim slučajem, da se ibreti, ili što bi kršćani rekli „da se krsti“ nad ovim susretom Ibrahima ibn Edhema s monahom Simeonom, podsjećam da je i poslanik Muhammed susretao kršćanske monahe (u duhu kur'anskog teksta, El-Maide, 82), a posebno naglašavam susret Muhammeda sa redovnikom Bahirom (ili kako ga zapadna kršćanska tradicija poznaje kao Sergije), i upravo je ovaj redovnik, monah Bahira, prorekao Muhammedu njegov put!

Muhammed (mladić) i monah Bahira;
perzijska minijatura, XIV st.