nedjelja, 22. rujna 2024.

O Kiši

U Fojnici, 21.09.2024. godine održao sam predavanje s temom „Simbolika i etika vode iz islamske perspektive“, u organizaciji Centra za mirovno obrzovanje, a u sklopu Pokreta za ekološko obraćenje: Briga za zajednički dom, II modul drugog ciklusa.
Govorio sam i o kiši. S tim u vezi evo nekoliko kazivanja o tom bremenitom simbolu u okrilju islamske tradicije.

///

U islamskoj konstitutivnoj tradiciji za kišu se veli da ne pada. Kišu s nebesa Bog spušta. 

Padanje je nekontrolisano, a spuštanje je s onu stranu nekontrolisanog! 

Nadalje, u kur'anskom Tekstu Bog koristi isti glagol (ن ز ل) kada ukazuje na s p u š t a nj e kiše i objave – riječi Božje (Tevrat – Tora, Zebur – Psalmi, Indžil – Isaov/Isusov rijek, Kur'an). Ovom pojmu, spuštanje, u islamskoj tradiciji snažno koincidira jedan drugi termin iz okrilja vedske tradicije, a to je avatāra, a što doslovno znači silaznik – avatar kao najneposrednije Božansko očitovanje! 

Kiše su u islamskom svetogleđu, za razliku od mora, okeana... prepoznate kao gornje vode, tj. nebeske, najbliže rajskim vodama, zapravo onoj vodi koja simbolizira podnožje božanskog Prijestolja (Kur'an, XI:7). Eto zato su zarana islamske povijesti najraniji komentatori Kur'ana ukazivali na to da je spuštanje kiše samo uprizorenje spuštanja Objave. S tim u vezi tradicija kazuje da je poseban blagoslov Kur'an čitati, tj. učiti upravo kada Bog kišu spušta s nebesa. Tradicija se pobrinula da to uprizorenje bude još slikovitije, pa se veli da svaku kap, kapljicu kiše spuštaju meleci – analogno spuštanju Objave same. 

Važno je naglasiti i to da Bog kišu spušta ne samo radi čovjeka, već poradi svih drugih svjetova koji nastanjuju, da se izrazimo u duhu tradicionalne islamske kosmologije, sublunarni svijet, a to su svjetovi: mineralni, vegetabilni, animalni... (Kur'an, XVI:10 i 65; XXV:48-49). Svi navedeni svjetovi trebaju kišu, zato ne treba čuditi što ona, kiša – voda, jeste simbol života, tj. Darovatelja života – Živog. Žeđ koju osjetimo za vodom samo je simbol, išaret, naše supstancijalne žeđi za Onim koji koristi simbol (ajet) kiše kada ukazuje na Sebe kao Milostivog, Živog!

Upravo ove gornje vode, kiše, natapaju Zemlju, pune zemne zdence iz kojih vriju vode u vrutcima, potom teku koritima curaka, potoka, rječica i rijeka ka morima, tj. nepreglednom Okeanu koji je opet simbol Sveobuhvatnog: na ar. al-muhit, je okean, ali jednovremeno i ime za Boga (Sveobuhvatni).


Neprestano kretanje vode, od donjih voda ka gornjim vodama, i vice versa, slika je dva svekozmička smjera – uzdizanja, tj. vraćanje (ar. ta'wil) i spuštanja (ar. tanzil). Voda nikada ne miruje, ona je u stalnom toku.

Tok podrazumijeva uzdizanje i slaženje.

Ali kako se donje vode uzdižu? Vatrom, tj. Suncem, koja svojom toplinom isparava i uzdiže vodu u nebesa, a potom ta ista voda slazi ka Zemlji – i sve to Suncem, tj. vatrom.

Voda i vatra, dva opozitna elementa upravo nude sliku toka – i tako coincidentia oppositorum jedina je u stanju upriličiti prizor istoka i utoka, tj. Toka!

Eto zašto u mnogim tradicionalnim umjetnostima, osobito sakralnim, Sunce se prikazuje najčešće s osam zraka, četiri zrake su pravocrtne (simboli topline, tj. svjetla) i četiri valovite (simboli vode – kiše).