Sufija i kršćanski monah

Glasoviti sufija Ibrahim ibn Edhem (VIII st.), poznat i kao „princ sufija“, a vjeruje se da je radi sufijskog puta uistinu ostavio prijestolje Belha, u svojim duhovnim traganjima je susretao mnoštvo različitih bogotražitelja. O tome nam kazuje i glasoviti sufija Feriduddin Attar (XII-XIII st.) u svom djelu „Spomenica dobrih“:

„Ibrahim ibn Edhem, taj vladar nad ovim svetom i verom, simurg Kaf-planine sigurnog uverenja, dragulj povučenosti od ovog sveta, riznica Tajni Vlasti Božje, vladar u zemlji Veličanstva, učeni šejh, Allah mu se smilovao. Bio je bogobojaznik svoga doba i istinoljubiv čovek svog vremena. Posvemašnji užitak nalazio je u činjenju svakovrsnih dobrih dela. Svuda je bio priznat i susreo je mnoge duhovne prvake, učitelje (šejhove)...“
(Feriduddin Muhammed Attar, Spomenica dobrih, Iranski, kulturni centar, Beograd, 2004, str. 99.)

Ipak, jedan susret posebno privlači pažnju jer je riječ o susretu s kršćanskim monahom, isposnikom, pustinjakom ocem Simeonom. Upravo je monah Simeon ostavio snažnog duhovnog traga na mladog Ibrahima ibn Edhema, usmjerivši ga snažno ka meditaciji (zikru) i tihovanju, ćutanju, ali i posvemašnjoj skromnosti. Ibrahim ibn Edhem kasnije će zabilježiti sljedeće o tom susretu:

„Posjetio sam ga u njegovoj ćeliji (keliji) i upitao:
- Oče Simeone, koliko si dugo ovdje?
- Sedamdeset godina.
- Koja je tvoja hrana?
- O hanifijo! – usprotivi se on – šta te je natjeralo da ovo pitaš?
- Volio bih da znam.
- Svake večeri po jedno zrno leblebije.
- Šta te to u srcu pokreće pa ti je to zrno dovoljno?
- Oni mi dolaze jednog dana svake godine i ukrašavaju moju ćeliju (keliju) i obrađuju je, čineći to sa naklonošću i poštovanjem; i kad god se moj duh umori od bogosluženja, tog časa ga podsjetim i izdržim napore cijele godine zarad tog jednog sata. Da li ti, o hanifijo, izdržavaš godišnji trud radi slave i sjaja vječnosti?“
(Iz: Mega Hikari Aminah, The Tale of Ibrahim Ben Adham Great Muslim Sufi Saint From Khurasan Central Asia)

Ibrahima ibn Edhema posjećuju meleci/anđeli,
mogulska minijatura, XVIII st.

Ko su „oni“ o kojima govori monah Simeon ne znamo, ali možemo slutiti anđeoska bića. A kada se monah Simeon obraća Ibrahimu ibn Edhemu veli mu „hanifijo“, a taj termin ukazuje na čistu vjeru poslanika Ibrahima (Abrahama) koji bijaše istinski prijatelj Božji; vjeru koja je ponad svih ondašnjih i ovdašnjih jevrejskih, kršćanskih i islamskih teološko-dogmatskih iliti akaidskih mišljevina. 

P.S.

Ako ima neko muslimansko čeljade, kojim slučajem, da se ibreti, ili što bi kršćani rekli „da se krsti“ nad ovim susretom Ibrahima ibn Edhema s monahom Simeonom, podsjećam da je i poslanik Muhammed susretao kršćanske monahe (u duhu kur'anskog teksta, El-Maide, 82), a posebno naglašavam susret Muhammeda sa redovnikom Bahirom (ili kako ga zapadna kršćanska tradicija poznaje kao Sergije), i upravo je ovaj redovnik, monah Bahira, prorekao Muhammedu njegov put!

Muhammed (mladić) i monah Bahira;
perzijska minijatura, XIV st.

O Kiši

U Fojnici, 21.09.2024. godine održao sam predavanje s temom „Simbolika i etika vode iz islamske perspektive“, u organizaciji Centra za mirovno obrzovanje, a u sklopu Pokreta za ekološko obraćenje: Briga za zajednički dom, II modul drugog ciklusa.

Govorio sam i o kiši. S tim u vezi evo nekoliko kazivanja o tom bremenitom simbolu u okrilju islamske tradicije.

///

U islamskoj konstitutivnoj tradiciji za kišu se veli da ne pada. Kišu s nebesa Bog spušta. 

Padanje je nekontrolisano, a spuštanje je s onu stranu nekontrolisanog! 

Nadalje, u kur'anskom Tekstu Bog koristi isti glagol (ن ز ل) kada ukazuje na s p u š t a nj e kiše i objave – riječi Božje (Tevrat – Tora, Zebur – Psalmi, Indžil – Isaov/Isusov rijek, Kur'an). Ovom pojmu, spuštanje, u islamskoj tradiciji snažno koincidira jedan drugi termin iz okrilja vedske tradicije, a to je avatāra, a što doslovno znači silaznik – avatar kao najneposrednije Božansko očitovanje! 

Kiše su u islamskom svetogleđu, za razliku od mora, okeana... prepoznate kao gornje vode, tj. nebeske, najbliže rajskim vodama, zapravo onoj vodi koja simbolizira podnožje božanskog Prijestolja (Kur'an, XI:7). Eto zato su zarana islamske povijesti najraniji komentatori Kur'ana ukazivali na to da je spuštanje kiše samo uprizorenje spuštanja Objave. S tim u vezi tradicija kazuje da je poseban blagoslov Kur'an čitati, tj. učiti upravo kada Bog kišu spušta s nebesa. Tradicija se pobrinula da to uprizorenje bude još slikovitije, pa se veli da svaku kap, kapljicu kiše spuštaju meleci – analogno spuštanju Objave same. 

Važno je naglasiti i to da Bog kišu spušta ne samo radi čovjeka, već poradi svih drugih svjetova koji nastanjuju, da se izrazimo u duhu tradicionalne islamske kosmologije, sublunarni svijet, a to su svjetovi: mineralni, vegetabilni, animalni... (Kur'an, XVI:10 i 65; XXV:48-49). Svi navedeni svjetovi trebaju kišu, zato ne treba čuditi što ona, kiša – voda, jeste simbol života, tj. Darovatelja života – Živog. Žeđ koju osjetimo za vodom samo je simbol, išaret, naše supstancijalne žeđi za Onim koji koristi simbol (ajet) kiše kada ukazuje na Sebe kao Milostivog, Živog!

Upravo ove gornje vode, kiše, natapaju Zemlju, pune zemne zdence iz kojih vriju vode u vrutcima, potom teku koritima curaka, potoka, rječica i rijeka ka morima, tj. nepreglednom Okeanu koji je opet simbol Sveobuhvatnog: na ar. al-muhit, je okean, ali jednovremeno i ime za Boga (Sveobuhvatni).

Neprestano kretanje vode, od donjih voda ka gornjim vodama, i vice versa, slika je dva svekozmička smjera – uzdizanja, tj. vraćanje (ar. ta'wil) i spuštanja (ar. tanzil). Voda nikada ne miruje, ona je u stalnom toku.

Tok podrazumijeva uzdizanje i slaženje.

Ali kako se donje vode uzdižu? Vatrom, tj. Suncem, koja svojom toplinom isparava i uzdiže vodu u nebesa, a potom ta ista voda slazi ka Zemlji – i sve to Suncem, tj. vatrom.

Voda i vatra, dva opozitna elementa upravo nude sliku toka – i tako coincidentia oppositorum jedina je u stanju upriličiti prizor istoka i utoka, tj. Toka!

Eto zašto u mnogim tradicionalnim umjetnostima, osobito sakralnim, Sunce se prikazuje najčešće s osam zraka, četiri zrake su pravocrtne (simboli topline, tj. svjetla) i četiri valovite (simboli vode – kiše).

O Vodi

 

...a Prijestolje Njegovo nad vodom je bilo,...“

(Kur'an, 11:7)

„I da smo sve živo od vode stvorili,...“

(Kur'an, 21:30)

Pripremajući se za predavanje na temu „Simbolika i etika vode iz islamske perspektive“ u literaturi nailazim na jedno veoma važno kazivanje, a koje je, po mom sudu krucijalno u kontekstu svojevrsne islamske ekoteologije. U mojim ranijim predavanjima na kojima sam tretirao različite teme iz islamske ekoteologije susretao sam se sa, manjim-većim, otporima upravo onda kada sam ukazivao na to da je Bog Živ i da On kao Živi stvara samo ono što je živo – eo ipso, sva egzistencija, sve stvoreno, ako vam je draže i bliže, sve manifestirano jeste ž i v o! To je, unatoč svoj argumentaciji utemeljenoj na konstitutivnim vrelima islama, djelovalo gotovo blasfemično – kamen, mineral živ!?

Kao što rekoh, pripremajući se za naredno predavanje čitam djelo „Sufizam i Taoizam: komparativna studija ključnih filozofijskih pojmova“ (preveli E. Karić i R. Hafizović, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1995) kojeg potpisuje Toshihiko Izutsu (1914-1993). Prije nego nastavim s prvotnim kazivanjem dopustite riječ-dvije o ovom nesvakidašnjem zaljubljeniku u Sveto.

Japanac Toshihiko Izutsu bio je iznimno svestran znanstvenik, rekli bi smo pravi homo universalis. Filolog, ali iznimno rijedak filolog koji je poznavao gotovo sve klasične jezike, i ne samo one koji u evrocentričnom obzorju slove kao klasični. Uz grčki, latinski, hebrejski, arapski, kineski, sanskrtski, pali, poznavao je turski, ruski, perzijski... Zapravo, vjerovali ili ne u njegovoj biografiji piše da je poznavao više od 30 jezika. Na japanski je preveo Kur'an, naravno s arapskog, a do danas taj prevod slovi kao najbolji za govornike japanskog jezika. Izutsu je bio i religiolog koji je religijama, a napose islamu pristupao tako što je tražio sličnosti i istosti, pri tome ne niječući razlike, prije svega u odnosu na taoizam. Naime, motrio je islam, osobito njegovu duhovnu dimenziju – sufizam, i taiozam, kao svojevrsnu kinesku ezoterijsku tradiciju u okrilju konfucijanske egzoterijske tradicije. Pri tome, Ibn Arabi (1165-1240), kao najreprezentativniji sufija, i s druge strane Lao-tzŭ (VI st. pr. Kr.) i Chuang-tzŭ (IV st. pr. Kr.) kao ključne figure taoizma Izutsu komparira, pri tome ukazuju na ezoterijsku jednost obje religijske tradicije, islamsku (sufijsku) i konfucijansko-taoističku – tu jednost njemački mistik Frithjof Schuon (1907-1998) naziva „transcendentno jedinstvo religija“.

A sada vratimo se našem prvotnom kazivanju citirajući upravo Toshihiko Izutsua, tj. navodeći podulji citat iz njegove, gore navedene knjige, želeći još jednom i ovim putem kazati da je sve stvoreno, manifestirano ž i v o, jer u njemu kola Dah/Duh Živog, a to kolanje najbolje nam je uprizoreno u vodi. Zato je voda simbol života – vratite se na dva ajeta, Kur'anska navoda, s početka našeg teksta.

„Kazati da Apsolut prožima i obuhvata sva živa bića znači kazati da Božanski Život prožima i obuhvata svijet Bitka u njegovoj cjelini. Cijeli univerzum pulsira s vječnim kosmičkim životom! Ali, ovo pulsiranje nije zamjetljivo većini ljudi. Po njihovu mnijenju, samo je mali dio svijeta živ, to jest samo su neka živa bića (za njih) 'životinje' ili živa bića. No, u očima onih koji vide istinu, nasuprot tome, sve u svijetu jest 'životinja' (ḥayawān).

'Ništa u svijetu ne postoji osim živih bića, samo je ova činjenica skrovita u sadašnjem svijetu percepciji nekih ljudi, dok postaje očigledna svim ljudima bez iznimke na Onom Svijetu. A to je stoga jer je Onaj Svijet boravište Života.'
(Ibn 'Arabī, Fuṣūṣu l-Ḥikam)

Egzistencija – Život prožima sve i kola kroz sve! Egzistencijalni aspekt ove činjenice lahko je uvidjeti svakome, zato što svako razumije, bez ikakve poteškoće, da su 'stvari' egzistentne, da postoje. No, ovaj Život – aspekt nije lahko zamjetljiv. To je razlog zašto većina ljudi ne vidi da je sve u svijetu živo. A da bi se to uvidjelo, nužno je posebno iskustvo 'raskrivanja/otkrovenja' (kašf).“*

 ________________

*Toshihiko Izutsu, Sufizam i Taoizam, str. 150.