Jedan pogled na Indiju iz islamske perspektive

O Indiji iz islamske perspektive čitajte u našem tekstu objavljenom na fratellanza.net:

Isti tekst u audio formi, bez bilježaka, možete poslušati na youtube kanalu "Jona - teologija i duhovnost":

Šiva Natarađa - Śhiva Naṭarāja

Simbol indijske tradicionalne, jednovremeno i svete umjetnosti je prikaz Šive.

Istina, ne bilo kakav prikaz Šive, već isključivo onaj koji predstavlja Šivu u njegovom svekozmičkom plesu – Šiva Natarađa (Śhiva Naṭarāja).

Iznimno je zahtjevno odgovoriti na pitanje ko ili šta je Šiva u indijskoj, vedskoj i napose šivaističkoj religiozno-duhovnoj tradiciji. Poznat je kao Mahadeva, tj. veliko božanstvo; jedan je od najprominentnijih i najvažnijih božanstava u okrilju vedske tradicije – u okrilju šivaizma, kao jedne od vedskih interpretativnih tradicija glavno je božanstvo. Ubrajamo ga u tzv. indijsko-vedsko trojstvo, trimūrti, zajedno sa Višnuom i Brahmom. Zapravo i Šiva je, kao Višnu i Brahma, izraz ili manifestacija onog Jednog o kojem naš jezik šuti ili se vraća, kako to Vesna Krmpotić (1932-2018) veli, neobavljena posla.

Mnogoliki su duhovni aspekti Šive. Historičari religija, religiolozi, skloni suhom pozitivizmu, naglasit će, i to redovno, da je riječ o božanstvu predarijske Indije, ili jednom od najstarijih poznatih božanstava na navedenom području. Ukazat će i na to da je riječ o herojskom čovjeku, koji je apoteozom uzdignut ili deificiran do božanstva. No vratimo se vedskom tradicionalnom očištu.

Šiva je poznat kao Adiyogi, tj. prvi yogi – zaštitinik yoge, ali i meditacije i umjetnosti. Upravo ovo je ključno za naše kazivanje o duhovnom liku Šive, ali Šive koji pleše. U indijskoj kulturno-duhovnoj tradiciji meditacija je nerazdvojna od umjetnosti i vice versa. Tu počiva ono što smo na samom početku kazali – indijska tradicionalna umjetnost u pravilu jeste sveta umjetnost; ona je izraz duhovnog pregnuća: meditacije, kontemplacije… Svaki umjetnički izraz, bio on likovni, skulpturalni, arhitektonski, literarni, muzički, plesni, dramski… u Indiji jest medij za zrenje Svetog. A lik Šive koji pleše sveukupni je simbol naznačene, izrazito meditativne umjetnosti, ali i same meditacije kao umjetnosti. Istina, ples i drama najbliži su umjetnički izrazi samoj Šivinoj duhovnoj naravi; rekli bismo da je sva indijska umjetnost u rasploženju plesa i drame, zapravo igre kao odraza svekozmičke igre/zabave – līle.

Līlā je u vedskoj duhovnoj tradiciji, ponovimo to, svekozmička igra, zabava, stvaranja i rastvaranja, skrivanja i raskrivanja… Ako Brahma stvara, a Višnu održava, onda Šiva rastvara, tj. dinamizira svojim svekozmičkim plesom koji jeste igra, līlā. Upravo svojim plesom i Šiva univerzum čini titravim, pulsirajućim, treperavim…, a to je ono što svara pričin, privid, tj. māyu – iluziju.

Eto zašto je ples najbolji izraz svekozmičke drame, igre (līle).

Naglasimo da Šivin ples predstavlja pet njegovih djelatnosti, a u tih pet djelatnosti prepoznat ćemo sve duhovne kvalitete trimūrtija, zapravo onog Jednog:

1.      Srashti – stvaranje,

2.      Sthiti – održavanje,

3.      Saṃharaṇa – „destrukcija“, preobražaj,

4.      Tirabhāva – iluzija i

5.      Anugraha – suosjećanje, milost.

Za šivaiste, Šiva je neko čije stope treba slijediti eda bi se nadišao žrvanj (saṃsāra) primamljivog, titravog pričina – māye.

Zato je u tradicionalnoj, vedskoj Indiji umjetnost dio bogoštovlja, ili još preciznije ona je sastavni dio religijske srčike – duhovnosti, i kao takva, umjetnost je neizostavna na putu spasenja, oslobođenja…

Na koncu, opišimo figuru Šive Natarađe (Śhiva Naṭarāja), tog svekozmičkog plesača, vrhunskog yogija i zaštitnika meditacije i umjetnosti, a čiji murti je svoje mjesto, plesni podijum, našao na našim rafama:

Prikazan je s četiri ruke, po dvije sa svake strane. Gornja lijeva ruka drži plamen, a koji simbolizira „destrukciju“, tj. preobražaj. Donja lijeva ruka upućuje na demona poznatog kao Muyalaka ili Apasmara (simbol duhovnog neznanja – avidyā) koji drži kobru, a kojeg Šiva drži pod desnim stopalom, a drugo stopalo je podignuto što simbolizira slobodu, tj. spasenje. Gornja desna ruka drži bubanj koji simbolizira stvaranje, ali i ritmični (ciklični) protok vremena, dočim je donja ruka u abhayamudrā položaju, što je gesta neustrašivosti (u kršćanskom ikonoslikarstvu ispružena ruka, i otvoren dlan simboliziraju duboku iskrenost, povjerenje, sigurnost). Šivina kosa je spletena, dočim njene lokne prate njegove plesne pokrete – okreću se. U kosi su upleteni: kobra, lubanja i figura Gange. Šiva pleše, zapravo počiva na lotosu, a cijela njegova figura je okružena plamenovima vatre koju dotiču dvije Šivine ruke koje drže bubanj i plamen. Dinamizam njegove figure, kose, tj. lokni i pojasa su posve suprotni njegovom izrazu lica i ruke koja položajem ukazuje na neustrašivost, odnosno mir. Natarađa u jednom uhu ima žensku (Pārvatī), a u drugom mušku (Śhiva) naušnicu, a što je simbol njegov dvostruke naravi: Šiva – Parvati. Kompletan Šivin ples odvija se u Chidambaramu, a što je svevedski simbol kozmičkog središta: na mikrokozmičkoj razini to je ljudsko srce, jednovremeno srce svakog bića (hṛdaya).  

U iščekivanju ikone Isaa/Isusa, razmišljam naglas

Kako može da vidi, doživi jedan musliman ikonu, svetu sliku u okrilju, prije svega, istočnog kršćanstva – pravoslavlja? Tih viđenja, iskreno vjerujem da je baš onoliko koliko i onih koji je vide, gledaju. Zato ovdje može biti riječ samo o osobnom viđenju – zrenju.

Najprije šta je ikona?

Ikona je, prije svega, upravo ono što sama grčka riječ ɛɩκων označava: slika, portret. Nadalje, po učenju pravoslavne tradicije ikona je slika lika, osobe (lica), ali ne slika uopće. Ikona je personalna slika, ili hipostatska slika. U najširem smislu to je slika ne nužno religiozna, ali u užem smislu, upravo onom koji nas zanima, to je isključivo religiozna, sveta slika. Dakle, to je slika Krista, Djeve Marije, svetaca i nebesnika, najčešće naslikana na drvetu, zidu ili nekom drugom mediju; takva slika, ikona, ovo je možda i ključno, ima bogoslužno-molitvenu upotrebu – eto, to je ikona!

Još od vremena ikonoklazme – ikonoborstva (VIII st.) koju su potaknuli romejski (vizantijski) carevi sirijske dinastije, a među prvima Leon III, intenzivirao se razvoj teologije ikone – u cilju odbrane ikone. U tom početnom, bolje reći intenzivnom razvoju teologije ikone isticao se sveti Ivan Damaščanski (VII-VIII st.). Decenijama i stoljećima kasnije pravoslavna tradicija, ali i kršćanska, iznjedrit će niz izvanrednih teologa koji će teologiju ikone bistriti u cilju boljeg razumijevanja svete slike.

Osobno sam o teologiji ikone najprije i najviše učio od Ernsta Benza (1907-1978), Leonida Uspenskog (1902-1987), Egona Sendlera (1923-2014), Titusa Burckhardta (1908-1984), Pavla Florenskog (1882-1937)... Napominjem da o teologiji ikone nisam učio na studiju historije umjetnosti, i to zato što o tome nema ni riječi – ikonoslikarstvo je na navedenom studiju svedeno na: a) povijesno kontekstualiziranje ili stilsko prepoznavanje, i b) ponekad, iznimno rijetko puko likovno-formalno analiziranje ikone, ali ikone kao slike (likovnosti), ali ne sakralne slike! O tome da ikona ima svoje teološko-crkveno biće; da je tu riječ o odnosu između slike (lika koji je naslikan), ili senzibilnog, i praslike (pralika, lika koji se slika), ili inteligibilnog – nije bilo govora; i da je razumijevanje hipostaze (hipostatska slika) možda i ključno u razumijevanju ikone – o tome ni slova.

Vratimo se prvotnom našem kazivanju: kako da vidi ikonu, ili kako da je pokuša vidjeti musliman; pri tome da je vidi ne kao puku sliku, već kao svetu sliku/ikonu?

Crkveni sabori su davno kazali da ikone „imaju zadaću da se maksimalno približavaju praslikama, da budu njihova sličnost (podobije)“[1]. Ali, ikona nije samo lik pralika, već pralik jeste i u samom liku – i ovo je ključno u razumijevanju ikone. Zato ona jeste sveta slika. Sveti Teodor Studit (VIII-IX st.) veli:

„Pralik (prvoobraz) i lik (obraz) na neki način imaju postojanje jedno u drugome.“[2]

Zato lik, koji u sebi smiruje ODRAZ pralika/prvoobraza (Svetog) jeste svetinja. S tim u vezi ikona jeste mediji ili sredstvo komuniciranja između onoga koji joj pristupa i onoga ko je na njoj naslikan, ikonopisan. Ikonom se, konkretno vjernik i vjernica, služe u neposrednijem povezivanju s pralikom.

Ikonopisac: Bojana Jakica

Sve ovo biva još jasnije, plastičnije kazano ako se poslužimo riječima Pavla Aleksandroviča Florenskog. Ovaj ruski pravoslavni teolog, ali i fizičar, matematičar, zapravo istinski homo universalis koristi simbol svjetla i prozora u svojoj teologiji ikone; za njega su to ključni simboli u teologiji ikone ili u razumijevanju svete slike – ikone. Navedeni simboli odveć su bliski čovjeku islamskog religiozno-duhovnog miljea – dakle, meni. S tim u vezi Florenski kazuje da je ikona poput prozora, ali prozora koji je između materijalnog i nadmaterijalnog svijeta. Upravo kao što kroz prozor naše sobe, koja je mračna, tamna, ulazi sunčevo svjetlo, te osvjetljava sobu, tako i sa ikonom, kao prozorom kroz kojeg dopire milosna svjetlost preobražava, ili prosvjetljuje se duša koja se molitveno obraća. Ovdje je posrijedi nešto što se već odavno, konketno u islamskoj tradiciji zove metafizika svjetlosti, filozofija prosvjetljenja, išrākī filozofija...

Svjetlost je uvjet da bi prozor bio prozorom, tj. da bi slika bila sveta slika – ikona. Prozor koji propušta svjetlost jeste i sam svjetlost – svjetlost nedjeljiva u sebi. Bez te svjetlosti, prozor je obična daska, staklo, kao i ikona koja jeste obična slika i nije drugo doli daska, boja, platno...

Ikonopisac: Bojana Jakica

Pavao Florenski kazat će, ili je prozor svjetlost ili je drvo i staklo, ali baš nikada nije jednostavno prozor. Ovo važi i za ikone – one su svete slike “izobraženja tajnih i natprirodnih prizora”, a ako to nisu, onda je riječ o oslikanoj daski, platnu…[3]

Dakle, ikona je simbol koji simbolizira, ili prozor kroz kojeg možemo zreti (zreti prasl. i stsl. zьrěti – svjetlucati) Svjetlo nad svjetlima, samo Sveto, eda bi i sami bili svjetlucavi po Svjetlu.

U iščekivanju ikone nastavljam zreti…

 

---

[1] Usp. Mladen Purić, Ikonoborstvo i Sedmi vaselenski sabor, u: Teološki pogledi 19 (1987), br. 3-4. str. 181.

[2] Cit. prema: Mladen Purić, Ikonoborstvo i Sedmi vaselenski sabor, str. 181.

[3] Pavao Florenski, Molitvene ikone prepodobnog Sergija, u: Teološki pogledi 12 (1979), br. 1-3, str. 98.