(njemačka benediktinka, crkvena naučiteljica, vizionarka, mistička književnica i skladateljica)
Kršćanska – rimokatolička i njemačka mističarka
Hildegard iz Bingena kazuje nam:
„Kao što svaka stvar ima svoju sjenku, tako je
čovjek Božja sjenka. I sjenka je dokaz da stvor postoji. Čovjek je u svojim
čudesima dokaz za svemogućeg Boga. On sam je sjenka, jer ima početak. Bog
međutim niti ima početak niti kraj. Stoga je cjelokupna nebeska harmonija
ogledalo božanstva, a čovjek je ogledalo svih Božjih čudesa.“
(Iz:
Hildegar iz Bingena, Zagrljena živim
svjetlom: Proročke riječi i molitve, II hrvatsko izdanje, UPT, Đakovo, 2004., str. 28.)
Čovjek kao
sjena Boga i kao ogledao Boga!
Ova misao koju je zapisala sv. Hildegarda iz
Bingena starija je od nje same. Sjena
i ogledalo kao drevni simboli napose
ezoterički ili mistički uprisutnjeni su u inim duhovnim tradicijama.
No, šta je sjena, kakav je to simbol?
Možda ćemo najbolje iščitavanje tog simbola naći
kod starih Grka koji su vjerovali da sjenu, čovjekovu sjenu (koja vazda jeste na zemlji) tvori
nutarnje čovjekovo biće, a neimati sjenu za Grka znači ostati bez bića, tj. ne
postojati kao duhovno biće. Dakle, sjena je ono što nas podsjeća da naše biće
nije ništa drugo do li nešto „posuđeno“ ili što nam je „darovano“ od strane
Bića (valjda je jasno da je riječ o
vrhovnom i apsolutnom Biću). Nadalje, za stare Kineze sjena jeste ying, tj. ženski, trpni ili primateljski
aspekt, a malo čas rekosmo da sjena kao simbol našeg bića vazda nalazi
uprisutnjenje na zemlji – zemlja jeste primateljica (ženski primateljski princip). Jasno je da sjena nema postojanje po
sebi samoj već po nečemu „drugome“ što u biti jest Prvo!
To šta simbolizuje sjena donekle će biti još
jasnije ukoliko kažemo riječ-dvije o tome šta simbolizuje ogledalo i to ono
ogledalo kojeg Hildegarda, kao i mnogi drugi mistici u različitim duhovnim
tradicijama koristi kako bi simbolizirali sve stvoreno, a napose krunu božijeg
stvaranja, a to jeste čovjek.
Dakle, ogledalo, ili zrcalo ima funkciju da nešto
odražava ili zrcali ili nam reflektira sliku nekog ili nečeg. Reći za čovjeka
da je ogledalo Boga odveć je jasno da takav čovjek jeste slika Boga (teomorfnost). Ogledalo je simbol
stvorenog, a najprije čovjeka koji odražava: stvaralački Um, božanski Intelekt
(Um) ili pojednostavljeno Boga
Stvoritelja. I kod kršćanskih i kod islamskih mistika ljudsko srce jeste božije
ogledalo par excellence (teomorfni hijerotopos).
Vratimo
se mističarki s kojom smo započeli ovo kazivanje i kažimo o njoj nekoliko
riječi.
Film: Vizija - Život Hildegard iz Bingena, 2009. |
Sveta Hildegarda iz Bingena (1098-1179.) ili Hildegard von Bingen
Opatica, a potom i svetica Hildegard iz Bingena (ger. Bingen am Rhein – grad u današnjoj njemačkoj saveznoj državi
Rajna –Palatina) poznata i kao „proročica iz Njemačke“ na našim prostorima
malo je poznata. S tim u vezi navest ćemo nekoliko osnovnih biografskih
podataka o ovoj kršćanskoj (rimokatoličkoj)
svetici.
Rodila se je 1098. u Bermersheimu u Porajnju,
današnja Njemačka. Bila je najmlađe dijete pobožnih roditelja koji su bili plemičkog
porijekla (staro-franačko plemstvo).
Otac Hildebert bio je službenik biskupa u Speyeru, a majka joj se zvaše
Mechtihild. Povijesna vrela, biografske naravi kazuju da je od rane mladosti
bila iznimno religiozna, a kada je imala osam godina (1106.) njezini roditelji su je predali klauzurnoj sestri Jutti iz
Spanheima. Od tada je Hildegard živjela u isposništvu i po benediktinskom
redovničkom pravilu. U svojim autobiografskim spisima Hildegard nam kazuje da
je od rane mladosti posjedovala dar viđenja. Kazivajući o svojim viđenjima, s
početka je nailazila na sumnjičenje najbliže sredine, no tek kada je imala oko
15-ak godina o svojim viđenjima progovorila je svojoj učiteljici Jutti, za koju
veli da joj je dala svojevrsnu podršku.
Godine 1112. i 1115. Hildegard je dala zavjet i
primila redovnički veo (koprenu) od
strane biskupa sv. Otta iz Bamberga.
Hildegard je, i to valja naglasiti bila neuka
žena. U duhu tadašnjeg vremena vrata obrazovnih ustanova (visoke samostanske škole ili napredni univerziteti) njoj su bila,
kao ženi zatvorena. Ipak, njena učiteljica Jutta podučavala ju je pjevanju
psalama, čitanju Biblije, a opat Kun iz Disibodenberga poslao joj je redovnika
Volmara da je podučava – najvjerovatnije njegovim posredstvom imala je pristup
bogatoj redovničkoj biblioteci i na taj, rekli bismo neformalni način sticala
je znanja. Ipak, ovdje valja naglasiti da prema vlastitom priznanju Hildegarde
glavni odgojitelj ili naučitelj bijaše joj Božija mudrost. Upravo ta Mudrost ju
je podučavala u različitim disciplinama, kao što su teologija, medicina, muzika,
botanika, geologija i sl.
Godina 1136. svojevrsna je prekretnica u životu
Hildegarde. Naime, te godine umrla je Jutta, a Hildegardu su jednoglasno
izabrali za njenu nasljednicu i za duhovnu majku novonastalog samostana u
Disibodenbergu.
Naredna, iz naše perspektive značajna godina u
životu Hildegard je 1141. kada je izašla njena prva knjiga pod naslovom Znati put (lat. Scivias) u kojoj ona
bilježi svoje proročanske vizije. U biti sve njene knjige ili tekstovi uvijek
su svojevrsna borba za njen proročki dar, borba za potreban javni govorni
prostor u kojem je moguće kazati vlastite vizije, ili ako hoćete vlastita
iskustva, saznanja i percepcije svekolike Zbilje. Taj slobodni govorni prostor
najmanje po dva osnova bilo je teško osigurati: prije svega riječ je o ženi, a
zatim valja znati da je riječ o osobnim viđenjima, vizijama ili saznanjima
Zbilje (ako hoćete Svetog), a artikulisanje
istih može biti mimo zvaničnog ili učestalog načina na koji se artikulira ili
ukazuje na Zbilju (Sveto). Sve
navedeno bile su poteškoće na koje je nailazila Hildegard.
Godine 1147-48. proročki ili vizinarski dar
Hildegarde biva, na svojevrstan način posve osolobođen društvenih, napose
crkveno-redovničkih svojevrsnih, blago rečeno zazora. Navedene godine održan je
crkveni sinod u Trieru na kojem je papa Eugen III potvrdio Hildegardinu karizmu
kao dar Duha Svetoga, i tim činom bijahu posve odobrena njena proročka ili
vizionarska kazivanja. Tek sada je započela živa književna aktivnost koja je
dodatno podstaknuta vremenom, odnosno duhom XII stoljeća (srednji vijek jeste doba vjere), a valja reći da se je Hildegard sa
svojim sestrama 1150. uselila u novi samostan na Rupertsbergu kod Bingena što
je također pogodovalo intenzivnijem spisateljskom i cijelokupnom kreativnom
radu. Novi samostan bio je na mjestu na kojem su se križali brojni frekventni
putevi, a tamo gdje se putevi križaju to je mjesto intenzivnih razmjena
saznanja, iskustava i sl. Ta činjenica samo je doprinijela tome da Hildegard
često susreće ljude koji su i sami u potrazi za saznanjima ili znanjima – mi bi
danas rekli da joj je to omogućilo da se susreće s ondašnjom intelignecijom.
Osim navedenog djela „Scivias“ ističemo i sljedeće vizionarsko – mistično djelo pod
naslovom „Liber vitae meritorum“ ili
u prevodu „Knjiga životnih zasluga“.
Riječ je o iznimno kristocentričnom djelu s naglašenom etičkom dimenzijom s
kojom autorica želi naglastiti odgovornost
čovjeka za život u naravi i za život u nadnaravi. Također, valja spomenuti
i „Knjigu Božjih djela“ (lat. De
operatione Dei) – ovu knjigu poznajemo i pod naslovom „Liber Divinorum operum“ tj. Knjiga
proročkih radova. Pisala je hagiografska djela, propovijedi, tumačenje Pravila sv. Benedikta, oko 300 pisma su
ostala iza nje, a s tim pismima dopisivala se sa pripadnicima svih staleža od
papa do laika. Valja reći da sve njezine knjige, rukopisi jesu bogato
ilustrirane onovremenim manirom sitnoslikarstva. Vjeruje se da su te
ilustracije, tj. minijature uradile časne sestre u samostanu po instrukciji
Hildegarde. Vrlo brzo će po izumu štamparskog stroja njena djela biti štampana
(u Parizu 1513.).
Godine 1179. u mjesecu septembru u dobi od 82
godine Hildegarda je umrla nakon teže bolesti.
U XIV stoljeću papa Ivan XXII proglasio ju je blaženom, a papa Benedikt XVI njenu svetost je potvrdio 2012. godine i proglasio ju je crkvenom naučiteljicom „Doctor Ecclasiae universalis“ tj. „doktoricom sveopće crkve“. Valja reći da je u narodu, napose u Njemačkoj bila svetica i prije no što ju je Crkva kanonizirala. Kovčeg s njenim relikvijama čuva se u samostanu u Ebingenu.
U XIV stoljeću papa Ivan XXII proglasio ju je blaženom, a papa Benedikt XVI njenu svetost je potvrdio 2012. godine i proglasio ju je crkvenom naučiteljicom „Doctor Ecclasiae universalis“ tj. „doktoricom sveopće crkve“. Valja reći da je u narodu, napose u Njemačkoj bila svetica i prije no što ju je Crkva kanonizirala. Kovčeg s njenim relikvijama čuva se u samostanu u Ebingenu.
Ono po čemu je posebno danas pamte, napose Njemci
jesu njeni spisi o prirodi i liječenju, a s tim u vezi ona je neizostavna kada
se govori o povijesti njemačkog ljekarstva, prirodoslovlja i sl. Također, bila
je iznimno muzički nadarena. Poznata muzička djela su joj: Simfonija sklada nebeskih objava (lat. Symphonia harmoniae caelestium revelationum), liturgijska
drama Red vrlina ili Igra vrlina (lat. Ordo virtutum)... Sačuvano je oko 80 kompozicija sv.
Hildegarde što jeste jedan od najobimnijih opusa sačuvanih djela kada je riječ
o srednjovjekovnim kompozitorima. Sva muzika je posve u duhu ondašnje monofone
tradicije (sopran) s posve ograničenom
instrumentalnom pratnjom, napose panovom frulom.
U svim njezinim djelima, literarne ili muzičke
naravi da se iščitati hermeneutički osvrt na Sveto pismo, a njezin posve osobeni stil u literaturi čini je
prepoznatljivom spisateljicom u cijelokupnoj evropskoj srednjovjekovnoj
tradiciji.
Nedavno interesovanje za pitanje, odnosno ulogu i
značaj žene u evropskom srednjovjekovlju aktualizirala su nova čitanja svih
djela sv. Hildegarde, s posebnim osvrtom na njenu muziku.
Rimokatolička crkva želeći otrgnuti od zaborava sv.
Hildegardu iz Bingena 17. septembar proglasila je njezinim spomendanom, a
svijet laika tačnije svijet laicizirane i sekularne nauke ovoj kršćanskoj
svetici i naučnici svojevrsni „spomendan“ načinio je davši jednom asteroidu
otkrivenom 1918. ime po Hildegardi iz Bingena – asteriod 898 Hildegard.