Poštovani,
Nakon četrnaest godina (2011) zapisi su kraj 2024, odnosno početak 2025. dočekali u novoj formi, tj. istoimenoj web-stranici:
Ovaj blog ostaje i dalje on-line, ali bez novih objava - ostaje da plovi prostranstvima internetskog pseudouniverzuma.
Zahvaljujemo Vam na dosadašnjem povjerenju i vjerujemo da će www.zapisi.ba biti sadržajniji i inspirativniji.
Svako dobro Vam želi redakcija zapisi.ba.
Catherine Schuon rođena je u Bernu (Švicarska) 1924. godine. Bila je kći karijernog švicarskog diplomate, a s tim u vezi, valja to naglasiti, bila je zarana izložena mnogolikim kulturama.
U predratnom
Berlinu započela je osnovno školovanje, a nastavila je u Alžiru, gdje je naučila
francuski jezik, ali i zavoljela sjevernoafričku kulturu. U toku Drugog
svjetskog rata (1943) vratila se u Švicarsku gdje, također, nastavlja
školovanje uz intenzivni humanitarni rad s ciljem pomaganja izbjeglicama,
osobito djeci. Nakon rata, s ocem diplomatom, odlazi u Argentinu. Upravo će to putovanje
biti presudno u daljnjem sazrijevanju, jer se u Argentini upoznala s radovima
Renéa Guénona (1886-1951), vodećim učiteljem perenijalne filosofije. U
Latinskoj Americi naučila je i španjolski jezik, ali i mnogo važnije, otkrila
je slikarski dar, pri tome, to je iznimno važno naglasiti, njen slikarski,
likovni dar bio je s onu stranu tadašnjih (modernih, postmodernih) likovnih
tendencija. Otkrivanje tog dara potaknulo ju je da se vrati u Švicarsku i
nastavi bistriti navedenu umjetničku vještinu, poglavito s talijanskim
majstorima.
Upoznavši
se u Argentini s radovima Renéa Guénona njen golem interes za religije, ali
duhovnost per se doveo ju je do
Frithjofa Schuona (1907-1998), tada već dobro poznatog učitelja perenijalne
filosofije koji je nakon Drugog svjetskog rata živio i djelovao u Švicarskoj.
Godine
1949. Catherine se udala za Frithjofa Schuona; ravno 49 godina Frithjof i
Catherine zajedno su hodili ovozemnim, i još važnije duhovnim stazama. Ovo
zajedničko, duhovno saputništvo snažno je oblikovalo njen likovni jezik, teme,
motive, simbole…
Usudićemo
se kazati, ono što je duhovnim bistrenjem Frithjof Schuon manifestirao u vidu
pregnantnog literarnog (proznog i poetskog) i likovnog rada, svejednako će isti
duhovni nauk i pouku eksteriorizirati Catherine Schuon u svojim likovnim
radovima.
Ispitujući,
bolje reći spoznavajući tradicionalne i svete umjetnosti, napose kršćansku,
islamsku, vedsku, budističku, ali i one umjetničke tradicije koje su baštinili
starosjedioci Amerike (Indijanci), upravo će to snažno oblikovati likovni jezik
Catherine Schuon. Njeni radovi su blistava sinteza, ali i sukus onog zajedničkog
u svim gore navedenim likovnim, tj. duhovnim tradicijama. Navedeno jeste
najvažnije u njenim radovima, a baš to, jednovremeno, može biti ono što će vas
snažno privući njenim radovima, ili pak odbiti djelujući vam nejasno, zbrkano,
neautentično, pa čak će, nažalost, mnogima njen likovni jezik imati prizvuk new agea.
Ovdje
nije mjesto za bilo kakvu apologiju svetogleđa Catherine Schuon, ali i njenog
supruga Frithjofa, svejednako svih onih koji slute jedan vječni duhovni nauk (Sophia perennis – religio perennis), koji je uprisutnjen u svakoj autentičnoj
religijsko-duhovnoj tradiciji.
Eto
sinteze različitih umjetničkih, napose duhovnih tradicija u cilju bistrenja,
ili ukazivanja na ono nam zajedničko: da bi duša, iliti jastvo bilo osjenjeno
Duhom, odnosno Jastvom, poniznost i predanost su neizostavne vrline na Putu. U
tom kontekstu posve je prikladno na istoj slici/ikoni prikazati Blaženu Djevu
Mariju/Merjem uz zeca, svejednako jelena, zapravo u intaktnom, djevičanskom
prirodnom krajobrazu kao izvornom hramu u kojem obitava Duh Sveti.
Završimo
ovo kazivanje uz napomenu da je Catherine Schuon napustila, ili bolje reći
preselila 2021. godine s ovozemnog svijeta nastavljajući hod duhovnog putnika
ka Duhu.
allahu 'alam
____________________
*Sveta lula: Sedam obreda Oglala Siouxa prema opisu Crnoga Losa,
priredio i zapisao Joseph Eps Brown, s engleskog prevela Paulina Tomić, Nebula,
Pula, 2020, str. 121.
“Bog se ne ustručava da za primjer navede mušicu ili
nešto sićušnije od nje; oni koji vjeruju – ta oni znaju da je to Istina od
Gospodara njihova; a oni koji ne vjeruju – govore: ‘Šta to Bog hoće sa ovim
primjerom?’”
(Kur'an, II:26)
 |
| Minijatura islamsko-indijskog kulturno-civilizacijskog miljea |
Tekst koji je pred vama zapravo je promišljanje nad pročitanim tekstom na portalu polis.ba, a kojeg potpisuje Franjo Mijatović, pod naslovom Ljudsko i ne-ljudsko.
https://polis.ba/author/franjo-mijatovic/
Spomenuti tekst završava kazivanjem kojeg će,
pretpostavljam urednik portala izdvojiti na samom početku, a ono glasi:
„Stoljećima ranije i davno prije
pojave suvremenih rasprava o pravima i zaštiti životinja, odgovornost prema životinjama doživjela je svoj vrhunac sa svetim
Franjom za kojeg su životinje bila njegova braća i sestre. U tim bićima sv.
Franjo je vidio ne samo ono ne-ljudsko, nego odviše ljudsko. Iz te perspektive
mogao bi se proširiti humanizam koji bi ozbiljno i neproračunato uključio i
ne-ljudske životinje u riječi i djelu.” (podebljao
R.I.)
A autor teksta
započinje ovim riječima:
“Briga i suosjećanje
prema životinjama nije nikakva novost. Od Pitagore do Teofrasta, Seneke i
Porfirija, preko Schopenhauera, Benthama, Locke-a, Milla do Derridae rasprave o
životinjama ili onome ne-ljudskome traju već tisućljećima.”
Mogu razumijeti da je
nekome upravo sa sv. Franjom (XIII st.) odgovornost prema životinjama doživjela
svoj vrhunac – mada se s tim ne slažem.
Ne mogu razumijeti da
neko ko piše o ekoteologiji, pa makar pisao iz perspektive jedne religije,
prešuti preobilno bogatstvo ekoteološkog u drugim religioznim tradicijama. Upravo
ekologija, odnosno ekoteologija, koja kuburi s globalnim klimatskim i drugim kataklizmama, ne smije biti zatvorena
u jedno isključivo, tj. ignorantsko religiozno-duhovno sljepilo koje ne
prepoznaje druge tradicije, a koje itekako imaju šta kazati o temi ekosofije, i
u kojima se baš ta tema bistirila stoljećima, oprostite ali moram kazati, mnogo
prije nego u okrilju Rimokatoličke Crkve. Na koncu nije zgoreg ovdje, bar kao
natuknicu kazati, da se u indijskoj, tj. vedskoj tradiciji Svevišnji inkarnirao
ne samo u ljudsko tijelo, već i u animalno, vegetabilno, mineralno – da, u
tvrdi kamen! Pa vi sad slutite kakvo je humusište u okrilju vedske tradicije
bilo za razvijanje ekosofije, kad na licu
kamena, biljke, svejednako životinje vedski nasljedovatelj prepoznaje lice Boga stvoritelja!
Zatvorenost,
isključivost, ignorancija, prešućivanje… jesu humusišta globalnih ekoloških
kataklizmi. To zna i papa Franjo, pa će u enciklici Laudato si’ (2015), koja tretira goruće ekološke teme, napose
klimatske promjene, slutiti da i u drugim religiozno-duhovnim tradicijama
postoji bremenito ekoteološko naslijeđe, a koje valja uvažiti, nikako
ignorisati, prešutjeti.
Valja znati da ima rijêka
i izvan evropskog, kršćanskog miljea o temama koje danas smatramo ekološkim ili
ekoteološkim. Nesagledivo i neobuhvatljivo je mnogo primjera, a mi navodimo samo
jednu kap u moru bezobalnog promišljanja o Prirodi. Uzgred, naš primjer jeste stariji,
mnogo stariji od sv. Franje, što svakako ne umanjuje značaj sv. Franje – svetog
čovjeka koji prirodne fenomene doživljava, vidi, osjeti kao svoju braću i
sestre. Sveti Franjo nije prvi koji ima navedeno svetogleđe. Uzgred kažimo i to
da mi ne vidimo po ćemu bi odgovornost prema životinjama doživjela vrhunac kod
sv. Franje, kako veli Franjo Mijatović, kome su one bile braća i sestre, a pri
tome je uredno konzumirao tijela ti istih životinja, braće i sestara –
napominjemo da se ne može biti malo vegeterijanac, ili jeste ili niste.
Sad poslušajmo kako na
životinje, biljke i minerale gledaju iz sasma druge religiozno-duhovne
tradicije, pri tome ne zapadajte u napast kazivanja da je riječ o vrhuncu
odnosa prema životinjama, prosto zato što niste čuli i vidjeli kakav je odnos
prema životinjama, biljkama… u svim drugim religioznim-tradicijama – općenito,
kanimo se takovrsnih kvalifikacija.
Jedna iznimno važna
tema iz okrilja ekosofije, a u kontekstu mahajana budizma, jeste rasprava o
tome koja bića mogu postići probuđenost, tj. prosvjetljenje (bodhi), ili koliko se učenje o budinskoj
prirodi (buddhata) može odnositi na
svu prirodu i njene fenomene, a ne samo na čovjeka.
Nadalje, u indijskim
vedskim svetim tekstovima pojam bodhi proširen
je tako da uključuje ne samo čovjeka, već i sva druga svijesna bića. Ovakvo
ne-antropocentrično shvatanje je polazište za ono što se zove metafizička
biocentrična jednakost. Učenjaci navedene tradicije su se slagali da,
konkretno, životinje treba prepoznavati kao svjesna bića. Ipak, mogućnost
probuđenja kod biljaka, drveća i mineral ostala je nejasna, bar u ranijim
fazama vedske tradicije.
Chi-t’sang,
kineski mislilac budističke madhyamaka
tradicije među prvima je govorio da do budinstva dolaze biljke i drveća. Dakle,
biljke mogu postići budinstvo, prosvjetljenje. Kasnije, u VIII stoljeću (gle
koliko prije sv. Franje) Chan-jan,
baštinik t’ien-t’ai budističke škole
ukazuje na uzajamno prosvjetljenje, te piše:
“Na velikoj lotosovoj
skupštini svi su prisutni – bez diskriminacije. Trava, drveće, tlo iz koga sve
raste – svi su iste prirode. Neki se jedva kreću u našem vidiku, dok opet drugi
žure Putem, ali bez obzira, svi oni, kad-tad, stižu do presvetog ostrva Nirvane…
Ko je taj ko može reći da u ne-ljudima nema budinstva? Gle onaj kamen, drvo,
čaplja i ja istog smo redovničkog bratstva.”
Navedeno nije mekušna
sentimentalnost, naprotiv, ovo je upravo ono što oštri naš logički aparat, ali
i više toga. Prepoznavanje budinstva u kamenu, čak prašini, odraz je afirmacije
holizma, ali i složene međuzavisnosti stvorenih bića, zapravo istinskog
sestrinstva i bratstva.
U Japanu Saicho piše o prosvjetljenju braće
kamenja na Putu, a Dogen piše Sutru planina i rijeka.
Dakle, sama meditacija
nije svojstvena samo čovjeku, već i drugim bićima, stvorenjima. Japanski monah Ryogen ukazuje da nema boljih
budističkih jogija od biljaka i drveća u njegovom vrtu. Jer, ako govorimo o ljudima
koji zauzimaju položaj lotosa i ukorijenjuju se u nekretanju, meditaciji, onda
je smisleno, i posve opravdano, govoriti o drveću, biljkama, kamenju… koji
ukorijenjeni na svom mjestu, u svojoj dhammi,
meditiraju na putu budinstva.
Privedimo kraju ovo
kazivanje i poslušajmo nekoliko riječi iz kur’anskog teksta o kamenu i
“kamenu”, pa vi sami vrednujte i zaključujte koji je bogupredan – da, baš kamen:
“Ali
srca vaša, poslije toga, postala su tvrda kao kamen ili još tvrđa!
A ima kamenja iz kojega rijeke izbijaju;
ima ga koje puca i iz kojeg izlazi voda;
a ima, doista, i onoga koje se iz straha pred Bogom ruši!
A Bog ne zanemaruje ono što vi radite!"
(Kur’an, II:74)
Na koncu, svaka iole
ozbiljna ekoteologija, mora biti ekosofija, da se poslužimo terminom kojeg je
koristio norveški filozof Arne Naess (1912-2009), a to podrazumijeva duboku ekologiju, nikako uskogrudnu i
slijepu, koja će uvijek uzimati u
obzir činjenicu religiozno-kulturne mnogolikosti koja glagolja, istina na
različite načine, ali uvijek i vazda o onom Jednom; nema u tom glagoljanju nikakvih
vrhunaca, na vrhu je samo On.
P.S.
 |
| Simbol đainizma; u otvorenoj ruci ispisana je ključna riječ navedene tradicije: AHIMSA |
Tri
elementarna religiozno-duhovna puta, spone ili veze, odnosno mārge ili yoge kako to lijepo prepoznaje i razlaže vedska duhovnost su: karma yoga (put djelovanje), bhakti yoga (put ljubavi) i jnana yoga (put znanja – gnoze).
Gotovo
u svim religijskim tradicijama poznata su ova tri puta, istina različito se
nazivaju. Jednako tako svaka religijska tradicija različito naglašava ove
puteve, a što je posve legitimno i sve u skladu s duhovnim primateljkama
(dušama) koje habitiraju u svakoj od njih.
U
semitskoj duhovnosti i to onoj koja je na Sinaju snažno oblikovana i ostavila
neizbrisiv duhovni polog u sve tri abrahamske/ibrahimovske tradicije, ova tri
puta prepoznajemo u sljedećoj bogoduhoj zapovijedi, koju nam posreduje Mojsije/Musa.
Čuj,
Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!
Zato ljubi Jahvu, Boga svoga,
svim srcem svojim,
svom dušom svojom i
svom snagom svojom!
(Ponovljeni zakon 6,5)
Još je u drevnoj rabinskoj perspektivi čovjek
sagledavan kao biće kojem se valja s Bogom ujedinjavati putem tri relacije, a
to su:
1) Srcem – što odgovara putu znanja, gnoze (jnana yoga u vedskoj tradiciji):
SVIM SRCEM SVOJIM,
2) Dušom – što odgovara putu ljubavi (bhakti yoga):
SVOM DUŠOM SVOJOM, i
3) Rukama/tijelom – što odgovara konkretnim,
izvanjskim djelovanjem (karma yoga):
SVOM SNAGOM SVOJOM!
Treba li posebno isticati da je riječ, u svakom slučaju, o naglasku na ova tri puta (spone, veze), a nikako pristajanju samo uz jednu od tri naznačene relacije. Sintezom troga postiže se teozis, deifikacija ili, opet se pozovimo na vedsku tradiciju pa kažimo ono što njedri rāja yoga (kraljevska spona), tj. samādhi (→ nirvana, moksha); uz napomenu da rāja yogu nikako ne poistovjećujemo s modernim, napose zapadnjačkim predodžbama, već da je motrimo, isključivo u kontekstu drevnih, najkasnije srednjovjekovnih sanskrtskih tekstova.
P.S.
Manje upućene može zbunjivati zašto SRCE odgovara
znanju/gnozi/jnani, a ne ljubavi.
Valja znati da je u jeziku navedenih tradicija SRCE prvorazredan simbol. Riječ
je o duhovnom srcu koje se poistovjećuje s Umom ili Intelektom (latinska riječ
za sveslavensko um; skr. buddhi). Opet, duhovno srce jeste treće oko, kojem je blizak simbol
zrcala na kojem bogotražitelj prepoznaje svoje intaktno duhovno lice (ar. fiṭrat; skr. svarūpa) – ono je izrazito teomorfno i u duhu bogoduhog rijeka:
Na
svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
(Knjiga Postanka 1,27)
Božji poslanik Muhammed, kazujući o duhovnom srcu, naglašavao je:
Duhovno srce hram je Božji.
Ljudsko srce je Božje prijestolje.
Bog ne gleda na vaš izgled i na vaše imanje, nego gleda u vaša srca.
Za sve postoji glačalo koje otklanja zahrđalost, glačalo srca je zikrullah –
spominjanje (pri/sjećanje) Boga.
(o duhovnoj krizi i pomućenom vidiku)
Svakom umjetničkom djelu kontekst daje ili nas vodi ka konačnom smislu. Ovo
važi osobito u okrilju tradicionalne, napose svete umjetnosti.
Analizirati djelo, a previdjeti kontekst, kao što je geografski, klimatski,
religiozno-duhovni, povijesni… i sve motriti isključivo iz naše vlastite
perspektive, svodeći, konkretno likovno djelo na puku analizu likovnih
elemenata ravno je dehumaniziranju, ali i desakraliziranju ljudskog bića, a što
nolens volens vodi ka pukom
mehanicizmu.
Kako gore naznačeno izgleda kada historičar umjetnosti pristupa geometrijskoj
ornamentici u okrilju islamske tradicionalne, svejednako svete umjetnosti? Pri
tome riječ je o historičaru umjetnosti koji baštini moderni znanstveni pristup
(pozitivizam; deskripcija; filotehnički pristup) koji je dominantno obilježio
navedenu znanstvenu disciplinu.
E to kako izgleda čitajte, prije svega, u sveprisutnim radovima zapadnih
autora, a neki su i prevedeni na našim jezicima, u kojima se bistri, a zapravo
nerijetko muti pogled na islamsku umjetnost: likovnu, graditeljsko-arhitektonsku…
Ono što u tim knjigama nećete naći, ili tek u nekim, iznimno rijetkim možete,
jeste upravo kazivanje o tome na čemu ili na kakvoj percepciji, tj. učenju,
vjerovanju, slutnji… počiva sveprisutna geometrijska ornamentika u islamskoj
umjetnosti.
Titus Burckhardt (1908-1984) je jedan od rijetkih historičara umjetnosti u
Evropi, a koji je u svojim radovima i to u više navrata kazivao o dubokom
smislu sveprisutnog geometrijskog ornamenta, bilo onog u okviru likovne ili pak
arhitektonske islamske umjetnosti – u nastavku naše kazivanje se poziva na
Burckhardtove radove o islamskoj umjetnosti, ali općenito o tradicionalnim
umjetnostima.
Islamsku umjetnost, kao izraz specifičnog kulturno-civilizacijskog
ambijenta valja posmatrati i u kontekstu klimatskih uslova u kojima ona nastaje
i razvija se u obilje formi. Umjereni, ali dobrim djelom i žarki klimatski
pojas, na kojem je izražen deficit vodenog resursa, osobito vode za piće, pri
tome stalna težnja, prava potraga za hladom, svježim zrakom, koliko god nama
zapadnjacima teško za shvatiti (ili možda i nije više), jeste svakodnevnica
svakog muslimana i muslimanke. Spustimo bar letimičan pogled na kartu svijeta,
osobito na golemi prostor od današnjeg Maroka do Indijskog potkontinenta, pa
sve do Subsaharske Afrike – pustinja, polupustinja. Koliko li tek treba
naglasiti kakav je uži, onaj arabljanski prirodni, geografsko-klimatski ambijent
u kojem nastaje i u kojem se razvija islam kao religija, a koja će njedriti i
samu umjetnost, tj. specifičnu estetiku koja počiva na etici.
Čovjeku takvog ambijenta slika raja može biti samo slika: hlada; bašči –
zelenila; rijeka koje teku, izvora i vodoskoka – vode svježe. Kur’anski tekst
kad god ukazuje na raj, rajski ambijent, on koristi naznačene slike, simbole.
Čovjeku se sugeriše raj, rajsko stanje upravo onim slikama (simbolima) o kojima
on svakodnevno mašta, žudi, teži u uzavreloj pustinji, polupustinji, u kojoj
lahor, malo svježeg zraka i jedna obična mješina s vodom znače život.
Treba li sada čuditi zašto zarana islamske povijesti, tj. umjetnosti imamo
likovne prikaze geometrijske ornamentike, ili na arhitekturi sveprisutnu
plastiku poznatu kao mukarnas (stalaktiti). Gdje god čovjek spusti pogled u
tradicionalnom islamskom ambijentu susretne se s navedenim geometrijskim
likovnim, plastičnim oblicima; zapravo, to je susret s onim što se traži – vodom!
 |
| Donja zona munare Bibi-hanum džamije u Samarkandu, XV st. |
Obilje geometrijske ornamentike omogućava susret, ili podsjećanje na rajske vode. Uzgred, geometrijskom ornamentikom dominiraju hladne boje – plava napose.
Nije li u svježoj, hladnoj, gotovo ledenoj vodi prisutna geometrijska kristalna struktura!?
 |
| Kristalna struktura zamrznute vode |
Čudi li onda što su geometrijski ornamenti, likovni, plastični dominantno bojeni hladnim bojama – plava, zelena…?
Sve su to slike rajskih voda.
Čovjek je u potrazi za vodom, ali i Vodom o kojoj Dželaluddin Rumi (XIII
st.) pjeva kad kazuje da u vodi ima Voda upravo
kao što u duhu ima Duha. Islamska
umjetnost sa svojim obiljem likovne geometrijske ornamentike, ili mukarnasa
(kristalnih formi: stalaktita) ukazuje na vječnu potragu izgubljenog vrela života iz kojeg kulja Voda o kojoj
je i Isa/Isus kazivao govoreći Samarijanki:
Tko god pije vode, opet će
ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada;
voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život
vječni.
(Iv 4,13-14)
Geometrijske forme, ornamenti, plastika – mukarnasi, stalaktiti… sve to je
na tragu ljudske težnje za vodom, zapravo Vodom. Islamska duhovnost kao
svojevrsna potpora islamske umjetnosti,
kako to spretno veli i vazda ističe Seyyed Hossein Nasr (r. 1933) kazuje o vrelu života (ab-i hayat). Upravo je to jedan od sveprisutnih simbola, motiva,
tema u okrilju islamske umjetnosti, posebno književne – poetske napose, ali i
dr. umjetnosti.
 |
| Šejh Safieddinovo turbe u Ardabilu, XIV st.; mukarnasi - stalaktiti |
Eto zašto, da se opet referišemo na S. H. Nasra, duhovna kriza njedri svaku
drugu krizu, pa i onu ekološku, svejednako tako i onu u kontekstu savremene
umjetnosti u kojoj se želi estetika bez etike – recentna umjetnost
(“umjetnost”), konkretno arhitektura diljem današnjeg muslimanskog svijeta
sasma je izgubila iz vida etiku u pukom podražavanju zapadnjačkih modela.
Istina, uz vodu – geometrijsku ornamentiku, nerazdvojna je i vegetacija –
biljna ornamentika. A sve skupa sugeriše hlad, svježinu, život… Nije tema ovog
teksta, ipak tek kao natuknica, uz vodu koja njedri vegetativnost nerazdvojna
je i svjetlost – drugi veliki simbol u okrilju islamske
religiozno-duhovne tradicije, kur’anskog teksta prije svega. Islamska
umjetnost, a arhitektura i poezija napose, i nisu, čini nam se ništa doli igra,
svojevrsni ples simbolima dvaju elemenata: vode (geometrija i bilje) i
svjetlosti. Tim simbolima, vodom i svjetlošću, sam Bog ukazuje na Sebe:
v o d a
“…Njegov prijesto je iznad vode bio…”
(Kur’an, 11:7)
“…i da Mi od vode sve živo stvaramo…”
(Kur’an, 21:30)
“I On je taj koji je od vode čovjeka stvorio.”
(Kur’an, 25:54)
s v j e t l o
“Bog je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer
svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u
kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim
drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga
vatra ne dotakne; sama Svjetlost nad
svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah
navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna.”
(Kur’an, 24:35)
 |
| Šahova džamija u Isfahanu, XVII st.; geometrijski ornament, mukarnasi, svjetlo... |
PanENteizam
Još jedna slika našeg
odnosa sa Bogom je ona koju daje panENteizam, a on je, po mišljenju teologa
Timothya Jamesa „Matthew“ Foxa (r. 1940; teolog i bivši svećenik i dominikanac),
istinski zrela, mistička i posve odgovarajuća predstava odnosa Bog – Priroda.
Matilda Magdeburška (XIII st.; kršćanska mističarka – begina) kazuje nam:
Dan mog duhovnog buđenja bio je dan kada sam
vidjela, i znala da vidim, sve stvari u Bogu, i Boga u svim stvarima.
Ovo je precizan opis panENteizma
– „sve stvari u Bogu, i Boga u svim stvarima“. Ova savršeno ortodoksna slika
našeg odnosa s Bogom naznačena je u Ivanovom
evanđelju kada Isus, koristeći se jezikom simbola, kazuje o trsu i lozi:
Ja sam trs, vi loze.
(Iv 15,5)
Jednako tako i u Djelima
apostolskim, sv. Pavao
nam kazuje sljedeće, posve u duhu panENteizma:
U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što
i neki od vaših pjesnika rekoše: ‘Njegov smo čak i rod!’
(Dj 17,28)
Meister Eckhart (XIII-XIV
st.; njemački teolog, filozof, dominikanac, napose mistik) nedvosmisleno
ukazuje na neophodnost posmatranja Boga i sveg stvorenog kroz panENteistički
okular. S tim u vezi Eckhart veli da:
Neznalice pogrešno zamišljaju da je Bog izvan
stvari. Ne znaju da sve što Bog čini (ili poznaje) On to čini u sebi.
Sveta Hildegarda iz
Bingena (XI-XII st.; njemačka časna sestra, mističarka, potom i crkvena
naučiteljica) o panENteizmu je dobrano govorila, i to najprije likovnim
jezikom. Njene slike nerijetko prikazuju stvoreni svijet, Prirodu, u utrobi i maternici Božanstva; upravo je ovdje ključan trenutak za kazati da
je sv. Hildegarda, kazujući o Božanstvu, najčešće govorila „Ljubav“ i „Gospa“.
 |
| Likovni rad sv. Hildegarde |
PanENteizam je jedan način da razumijemo razvijanje Boga, jer ako se stvorenja koja postoje unutar Božanstva neprestano tvore i ponovo stvaraju, tada to utiče i na Božanstvo. Kako to Eckhart piše:
Bog postaje kada stvorenja izražavaju Boga.
Tako panENteizam, dok je
u svojim predstavama duboko zaokružen materinskim,
ipak dozvoljava da se razvije osjećaj historijskog ili nedovršenog. On kombinuje
elemente imanentnosti i transcendentnosti. Ovo drugo je shvaćeno kao „ono što
još nije“ – ne kao ono što je iznad. PanENteizam je svojevrsna historijska
transcendentnost sa prostornom imanentnošću. Drugo ime za to bilo bi proročki misticizam, ili mističko proricanje, gdje proricanje
znači promjenu historije, kritiku historije, uplitanje u historiju. Historija i
misterija se spajaju u panENteističkom shvatanju našeg odnosa sa Bogom. To nije
slika linearnog „napredovanja“ (hereza modernističkog mišljenja), niti je slika
jednog ciklusa koji se vječno ponavlja (slika koju nudi jedan dio Istoka).
Prije se može zamisliti kao spirala koja se zauvijek širi.
PanENeteizam uništava dualizam,
dualizam kojeg nam je moderno doba ostavilo: dualizam Bog - priroda, Bog - mi...
Glasoviti kršćanski
teolog sv. Toma Akvinski je kazao – šta god je pod time mislio:
Sve što je u Bogu je Bog.
Boginja/Majka
Bog kao Majka – Sveta
Majka
Ova drevan predstava Boga
kao Majke, a koju su duboko razvili srednjovjekovni mistici, neophodna je
društvu koje želi da povrati osjećaj kreativnosti kao božanske aktivnosti. S
tim u vezi Eckhart veli:
Šta Bog radi sve vrijeme?
Bog rađa. Od početka Bog leži u porođaju i rađa.
Julijana iz Norwicha (ili
Majka Julijana; XIV st.; engleska teologinja, benediktinka, anahoreta i
mističarka) piše:
Kao što je Bog zaista naš Otac, tako isto je Bog
zaista naša Majka. Bog je s radošću naša Majka,... Bog je istinski Otac i Majka
Prirode, i svih stvorenja koja proistječu iz Boga da budu po Božjoj volji.
Na koncu kažimo i ovo: među
najprisutnijim Božjim imenima u Kur'anu su Milostivi (raḥmān) i Svemilosni (rahīm).
Oba imena počivaju na trokonsonantnom korijenu (r-ḥ-m); upravo na tom korijenu (r-ḥ-m)
počiva i arapska riječ za maternicu, plodnicu, uterus...
Bog, Milostivi i
Svemilosni u Kur'anu, na tragu našeg kazivanja o panENteizmu i Bogu – Majci
kazuje:
Gospodar vaš je sam Sebi propisao da bude
milostiv: ako neko od vas kakvo ružno djelo iz lahkomislenosti učini, pa se
poslije pokaje i popravi – pa, Bog će doista oprostiti i milostiv biti.
(Kur’an, 6:54)
A milost Moja obuhvaća sve.
(Kur’an, 7:156)